Pozorište ima moć da raskrinkava i oblike prikrivenog nasilja na koje se uobičajeno pristaje kao na nužnu osnovu „normalnog“ funkcionisanja društvenog života.

Jedan od osnovnih razloga nastanka pozorišta, dakle, pozorišta kao nasušne potrebe antičkog polisa – koji je u to vreme već imao zakonodavne, sudske, upravne, obrazovne i verske institucije – sadrži zahtev besklasnog društva i polne ravnopravnosti, upravo stoga što se antičko društvo, koje je otkrilo dijalektiku i demokratiju, baziralo na polnoj i klasnoj nejednakosti.

Pozorište je u antičkoj demokratiji bilo jedino javno mesto na kojem su se ravnopravno okupljali svi, i robovi i slobodni građani, sluge i zanatlije, žene i muškarci. Taj jedinstveni ansambl publike predstavljao je ne društvo kakvo jeste, nego kakvo može i treba da bude. Sastav publike je, dakle, eksperimentalno prevazilazio forme nasilja na kojima je društvo u stvarnosti počivalo. To je direktno uticalo na sadržaj i formu scenskog zbivanja/ dramske književnosti, koja je i danas sveža.

Kakvu moć bi mogao da ima teatar danas i ovde, pokazaću u jednom misaonom eksperimentu. Ono o čemu govorim nije se dogodilo, a moglo se, sasvim jednostavno, dogoditi. Zamorac je nova predstava „Ajnštajnovi snovi“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Iako govori o Ajnštajnu, kako sam o tome već pisao, u njoj se nijednog trenutka ne postavlja pitanje njegove odgovornosti za atomsko bombardovanje Hirošime i Nagasakija, koje je veliki fizičar naknadno postao svestan i koja je morila njegovu savest. Ovom prilikom nećemo o tome, nego o jednoj drugoj vrednosti koja predstavi, takođe, nedostaje. Govorićemo o moći glumca na sceni.

Usredsredimo se na publiku! U gledalištu su se na premijernom izvođenju nalazili, na istaknutim mestima, u prvim redovima, i ovi ugledni građani: ministar inostranih poslova Ivica Dačić, portparol SPS-a iz vremena Slobodana Miloševića; Milorad Vučelić, glavni urednik „Novosti“ i predsednik sportskog društva „Partizan“, a u periodu najzloćudnije ratnohuškačke, nacionalističke propagande – generalni direktor RTS-a; Saša Janković, predsednik jedne opozicione stranke i pretendent na mesto Predsednika Republike Srbije.

U jednom trenutku predstave, u kojoj je teorija relativnosti svedena na poverje o cikličnosti vremena, na religijski mit o večnom vraćanju istoga, jedan glumac izgovara da će se iznova vratiti sve ovo što i sada doživljavamo, samo mi nećemo znati da to gledamo ponovo, pa će tako, između ostalog, i političari, sve opet i opet, laprdati iste gluposti. U tom trenutku, slatko su se nasmejale u publici i tri navedene osobe koje se bave najstarijim zanatom, zanatom politike, a na kraju predstave, razdragano su aplaudirale, naročito Dačić i Vučelić. NJima dvojici, koji su svojim postupanjima tokom devedesetih godina traumatično uticali na stvarnost, ova predstava je omogućila da se osećaju lagodno, da se razgale i potvrde svoje pozicije najuglednijih i najuticajnijih naših građana.

Zamislimo, međutim, da je glumac, svestan činjenice ko se ispred njega u publici nalazi, u trenutku dok govori o stalnom povraćanju laprdanja političara, pomenuo konkretne osobe pa, recimo, rekao kako će Dačić opet i opet govoriti ono što je govorio kao glasnogovornik partije koja je osramotila i opljačkala naciju i državu, da će Milorad Vučelić, opet i opet sa državne televizije optuživati nevine, da će, opet i opet, potpisivati otkaz za 1.300 najobrazovanijih novinara RTS-a, te da će, opet i opet, po ko zna koji put, doći da gleda predstavu „Ajnštajnovi snovi“, koja o tome ništa ne zna; da će građanin Janković, opet i opet, bezbroj puta, biti kandidat za predsednika države, a da se nijednom neće osmeliti da stvari iz zločinačke prošlosti Srbije nazove pravim imenom! O, pa to bi bila, u stvari, ista predstava, ali jedno sasvim drukčije pozorište.

Nastavimo li u mislima ovaj eksperiment, pred nas će izaći i pitanje: šta bi se moglo dogoditi tom glumcu koji bi tako govorio? Da li bi ga njegove kolege prekinule, da li bi mu se u takvom nastupu pridružile? Kako bi reagovale one dve-tri, na javnom mestu prozvane javne osobe? Kako bi publika reagovala? Da li bi predstava bila prekinuta? Da li bi glumac bio „pozvan na odgovornost“, da li bi dobio otkaz? Da li bi se u tom slučaju pobunila javnost? Naime, da li bi se oko tog slučaja, najzad, konstituisala naša zamrla javnost? U svakom slučaju, počelo bi ovde i sada da se ozbiljno govori o ulozi i uticaju pozorišne umetnosti, a samim tim i o stvarnosti i oblicima prikrivenog nasilja na kojima se ona temelji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari