Pulp fiction uobičajeno prevodimo kao petparačke priče, i to je lep izraz koji ništa lepog ne govori o onome što imenuje.

Petparačke, dakle, jeftine priče, ili jeftina proza. Tu prozu bismo, s pravom, mogli osloviti i kao neotesanu, jer pulp, osim što je naziv za sirovu krtinu životinjskog mesa i za sveže delove voćnog mesa, istovremeno je ime za bezobličnu masu od koje se dobija papir. Pulp je naziv i za voćnu kašu koju, prema latinskoj reči, od koje i potiče, zovemo pulpom. Petparačka proza iliti prozna pulpa, ili, pak, sirova proza.

Štampane na grubom papiru, u sveščicama koje se po niskoj ceni prodaju na trafikama, ove, uglavnom na brzu ruku sklepane pripovesti, bez pretenzije na beletrističku vrednost, namenjene, pre svega, sirovim duhovima i surovim dusima, koji niti čitaju niti kupuju znamenite knjige da im, kako to obično biva, skupljaju prašinu na policama, unele su iznenađujuće svež dah u američku književnost i holivudski film tridesetih godina prošlog veka.

Film noar (noir) nastaje iz košmara palp (pulp) izmišljotina, i nije čudo da su najbolji američki scenaristi tih godina, u stvari, najpročutiji pisci petparačkog štiva. Ko se danas ne seća filma DŽona Hjustona „Malteški soko“, sa Hemfrijem Bogartom u glavnoj ulozi, koji je nastao po istoimenom romanu Dešiela Hemeta, i ko nije gledao „Petparačke priče“ Kventina Tarantina, čija je osnova sasvim u petparačkoj fikciji, arhiviranoj tokom pola veka, i više od pola veka.

Priča DŽejmsa M. Kejna „Pastorala“ (Pastorale) iz 1938, kao stvorena za neki od tarantinovskih filmova novog Holivuda, govori o proračunatom i hladnokrvnom ubistvu iz koristoljublja i preljube, s podrobnim opisima zločina i postupaka koji potom dovode do priznanja. Ova pripovetka predstavlja „Zločin i kaznu“ petparačke literature i ukoliko se uporedi sa famoznim delom ruskog klasika, jasno će se uočiti suštinska razlika između ozbiljne književnosti i literature za neestetske potrebe.

Rođenoj u vreme recesije s kraja dvadesetih godina, žanr i stil petparačke proze obeležava osećanje društvene depresije. Bespomoćnost institucija da misle i religijskog opijuma da egzaltira pred egzistencijalnom beznadežnošću, uzrokuje cinizam pripovedača i ravnodušnost u opisu zločina i zločinaca. U priči Stiva Fišera „Zapamtićete vi mene“ (You’ll Always Remember Me), jedan četrnaestogodišnjak ubija čoveka, sa svešću da, kao maloletnik, neće biti osuđen.

Ne treba smetnuti s uma da su ovu jeftinu prozu praktikovali, u racionalnost i pravo razočarani i razgnevljeni intelektualci, pesimistični i melanholični, neurotičari koji su svoj težački posao pisanja smatrali prestupničkim, i u njemu uživali u istoj onoj meri u kojoj u zločinu uživaju zločinci iz strasti. Spajajući sentimentalizam i okrutnost, zločinačke i čedne duše, monstrume i pravednike, držeći da je podvig potkradati bogataše, zgađeni licemerjem establišmenta, pisci sirove proze uglavnom su društveno kritični. Uz ubistva iz pohlepe, uz jake strasti i niske pobude, uglađene manire i pornografiju, bonton i prostakluk, motivi petparačkih proza jesu i mito i korupcija u društvu.

Autor priče „Setni Srbin“ (The Sad Serbian) iz 1939, Frenk Gruber je, u svojoj autobiografskoj knjizi „Palp džungla“ (The Pulp Jungle), dao poetičku formulu za uspešno sirovo pisanje surovog štiva. Do dana današnjeg, ta formula, za svoju vrstu izuzetna, daje najbolje rezultate: „živopisan junak, tema sa informacijama koje čitalac verovatno ne poznaje, zlikovac koji je moćniji od junaka, upečatljivo okruženje u kojem se odigrao zločin, neuobičajen način ubistva ili neočekivane okolnosti u kojima se zločin desio, neobične varijacije na uobičajene motive pohlepe i mržnje, dobro prikrivene indicije, preokret koji će junaku da donese pobedu iz naizgled bezizlazne situacije, neprekidno uzbudljiva akcija, protagonista koji je lično angažovan i veličanstven vrhunac.“

Ovom našem društvenom palpu, ovoj našoj pulpi od trule političke kulture, ovim našim danima – koje svoje ogledalo nalaze u pesmi „Naši dani“, koju je pre više od jednog veka objavio Dis – poetika palp fikšna, gruba, neotesana, nudi pribor za uspešnu obdukciju realnosti, tako da zločin koji je nad njom prethodno izvršen razumeju jasno i neuki.

Ukoliko bi, pri tom, bila korišćena i ona zvanično nedostupna dokumentarna građa, građa iz tajnih arhiva, iz zaključanih policijskih izveštaja, iz sudskih svedočenja proglašenih državnim tajnama, onda bismo dobili nacionalnu književnost koju ovo vreme zaslužuje – književnost koja svojom smelošću, bez poriva da se dopadne elitama moći i akademske estetike, postaje opasnija od stvarnosti. Bio bi to, ne pulp fiction, nego pulp faction, i to Serbian Pulp Faction.

Ime žanra imamo, sad samo da mu dela ugledaju svetlosti – da vide da je svetlost dobra i da je razdvoje od tame.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari