Ako ostane život, sve se može nadoknaditi 1Foto: Crveni bicikl

Dnevnik Eve Hejman često je u svetu poređen s dnevnikom koji je vodila jevrejska devojčica iz Holandije Ana Frank. Činjenica je da su im sudbine, na kraju, nažalost, bile iste. Evin dnevnik “Crveni bicikl” (Tikun”, Novi Sad, 2021), prvi je prevod na srpski jezik dnevničkih zapisa ove trinaestogodišnje devojčice iz Mađarske, pogubljene od strane zloglasnog Mengelea u Aušvicu. Promocija knjige je u ponedeljak, 20. decembra u klubu Jevrejske opštine Novi Sad.

 Promocija knjige Crveni bicikl – Dnevnik Eve Hejman biće održana u ponedeljak 20. decembra u 18 časova, u klubu Jevrejske opštine Novi Sad (Jevrejska 11, I sprat). O knjizi će govoriti: Vera Ungar, koja je prevela ovu knjigu sa mađarskog jezika (linkom iz Novog Sada), Olga Ungar autorka projekta (linkom iz Izraela), a uživo će se na promociji obratiti Gabriela Hajzler, slikarka koja je uradila dizajn knjige i Vera Maletić, moderatorka programa, lektorka izdanja.

Ova nesvakidašnja knjiga predstavlja potresno svedočanstvo o Drugom svetskom ratu kroz perspektivu devojčice od 13 godina. Dnevnik je za štampu pripremila njena majka Agneš Žolt koja je i napisala Uvod za prvo izdanje u Budimpešti 1947. godine, a koji se nalazi i u srpskom izdanju knjige. Iz tog Uvoda se može saznati da je Dnevnik koji je Eva vodila, pronašla njena majka 1945. godine u Nađvaradu, a koji je sačuvala njihova kuvarica Mariška Sabo. Majka Agneš, u tom Uvodu navodi i kako je nastradala mala Eva, da je do 17. oktobra u lageru “C” Aušvica, iza oblaka dima krematorijuma, “živela život dozvoljen od Mengelea”.

“Verovatno zbog moćnog približavanja ruskih oslobodilačkih trupa, 17. oktobra 1944. godine Mengele je sproveo svoju poslednju i najveću selekciju. Dok je do tada pokretom dirigenta, pokazujući desno-levo, usmeravao nesretnike, tog dana nije bio zadovoljan žrtvama koje su njegovi pomoćnici dželati dovodili pred njega, nego je on sam tražio one koji su se skrivali. Dete je skrivala jedna dobrodušna lekarka. Mengele je bez teškoća pronašao Evu, koja je na svoju nesreću bila šugava i obe noge su joj bile izranavljene… Evu je, po očevicima, sam Mengele gurnuo u vozilo smrti”, zapisala je njena majka.

Sačuvan njen Dnevnik veoma je potresno svedočanstvo o životu u gradiću Oradei, prvobitno gradiću u Rumuniji, a potom, poznatom kao Nađvarad u Mađarskoj jer je grad pripojen toj zemlji septembra 1940. godine nakon Druge bečke arbitraže.

Marta 1944. godine, nakon što je mađarska vlada, shvativši da je rat izgubljen, otpočela pregovore sa Saveznicima, nacistička Nemačka je okupirala zemlju, uključujući i njene pripojene teritorije i upravo je to bio početak masovne tragedije jevrejskog Naroda na teritoriji “Velike Mađarske”, tokom koje je za samo dva meseca deportovano u logore smrti 437.000 Jevreja.

Eva je počela da piše Dvevnik mesec dana pre toga, 13. februara te 1944. godine, na svoj trinaesti rođendan.

U njemu se opisuje pooštravanje antijevrejskih mera, a zatim i period kada je Eva sa ostalim Jevrejima odvedena u gradski geto, do trenutka kada je Dnevnik predala Mariški Sabo u danu kada će je deportovati u Poljsku čega se ona sve vreme i pribojavala.

Sve drugačije izgleda kada čitate jer, nema boljeg svedočanstva od dnevnika, naročito ovako napisanog. Kada “iz prve ruke” saznajete kako su se iz dana u dan pooštravale zabrane za jevrejsko stanovništvo, od oduzimanja aparata po kući, zabrane izlazaka, oduzimanja nameštaja, sve do dana kada na ulicama osvane plakat da samo dvoje iz svake porodice može da ponese po ruksak ličnih stvari i naredbe da se presele u geto.

I kada devojčica svedoči o stajanju u otvorenom kamionu kojim ih prevoze gradom do geta, reakcije njenog dede apotekara u trenutku prolaska pored Apoteke… i reči njene majke Agi koja stalno ponavlja “Ako nam ostane život, sve se može nadoknaditi”.

Evi život nije ostao. Ostalo je njeno veliko svedočanstvo kako se, u samo nekoliko meseci, dođe od poklona, čaja, sendviča i saher-torte za trinaesti rođendan do griže savesti što se u žbunju, da niko iz geta ne vidi, jedu male preostale zalihe hrane. I onda se sve to zapiše u Dnevnik kao velika tajna. Kao što se zapisalo i za crveni bicikl:

“Danas su došli po moj bicikl. Malo je falilo da napravim veliki problem. Znaš, mali moj Dnevniče, od trenutka kada su policajci ušli u kuću bila sam užasno uplašena. Znam da policajci samo donose nevolje čim uđu u kuću. Moj bicikl je imao broj i deda je za njega plaćao porez. Tako su ga i pronašli policajci jer je u Gradskoj kući bilo zabeleženo da imam bicikl. Gledajući unazad, veoma me je sramota što sam se pred policajcima tako ponašala. Dakle, mali moj Dnevniče, bacila sam se na zemlju i zagrlila zadnji točak bicikla odozdo i vikala sam svašta na policajce: Sram vas bilo što od jednog deteta oduzimate bicikl! To je krađa! Godinu i po dana smo prikupljali pare za njega, prodali smo stari dečji bicikl, sto za povijanje i dedin stari zimski kaput i taj novac dodali na ušteđevinu za bicikl.” – zapisala je u svoj Dnevnik Eva Hejman 7. aprila 1944. godine.

Poslednji zapis napisala je u Dnevnik 30. maja te godine, a četiri dana kasnije i ona je odvedena u vagonu, put Aušvica.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari