Foto: Ksenija Radonjić

Organizatori Festivala autorskog filma podsetili su na to ovih dana programom „Duh ’67.“ gde su bila prikazana ostvarenja novog jugoslovenskog filma koji je svoj stvaralački zenit doživeo upravo 1967. Te godine filmovi nastali u SFRJ učestvovali su na najvažnijim svetskim festivalima, odakle su se vraćali ovenčani najvažnijim nagradama. Svoj termin svakako je imao i naslov nagrađen u Kanu „Skupljači perja“ reditelja čije ime nosi glavna nagrada FAF-a – Aleksandra Saše Petrovića.

„Te 1967. godine Jugoslavija je imala skoro više filmova u Kanu nego sve njene nasljednice od raspada do danas zajedno. Tako da ipak, nije baš sve tada bilo pogrešno i u ovom slučaju se radi o tom, ako tako mogu da kažem, ‘pozitivnom’ nasljeđu, iz kojeg itekako puno toga još uvijek možemo da naučimo. Mnogo mi je drago da se ove godine Festival autorskog filma osvrnuo baš na taj period, i mimo ‘Skupljača perja’, koji mu dođu kao kruna“, kaže u razgovoru za Danas Vlastimir Sudar, filmski reditelj i profesor istorije i teorije filma na Kingston univerzitetu u Londonu, čiji je doktorat „Portret umjetnika kao političkog disidenta: Život i djelo Aleksandra Petrovića“ (odbranjen 2007. na Univerzitetu Sveti Andrej u Škotskoj) u prevodu na srpski nedavno objavio Filmski centar Srbije.

* Iz vašeg iskustva, koliko u inostranstvu ima interesovanja za Aleksandra Petrovića i njegove filmove?

– U angloameričkoj kulturnoj sferi ključni filmovi Aleksandra Petrovića se pominju u svim udžbenicima istorije filma, kao i u svim filmskim enciklopedijama. U evropskoj kontinentalnoj sferi njegov značaj je još veći, pogotovo u Francuskoj gdje su njegovi filmovi bili i veoma popularni. Jedini je problem što su ti filmovi trenutno nedostupni, jer nisu do dana današnjeg restaurirani. U Srbiji mi nešto kažu kako ti filmovi jesu dostupni, i to na ‘jutjubu’. Shvatam to razmišljanje ali to je kao kad bi neko rekao da je vidio sva Rembrantova platna – na razglednicama. Standardi su tako očigledno drugačiji, ali na Petrovićevom značaju se može još raditi.

* A u kojoj meri je zapravo domaća publika upoznata sa njegovim radom? Osim „Skupljača perja“ čini se da su ostali filmovi ostali dosta nepoznati za domaće gledaoce… Da li Petrovićevo disidentstvo ima veze sa tim?

– Izgleda mi kao da naša savremena filmska publika, kao i inostrana, nije imala prilike da se upozna sa Petrovićevim djelom na pravi način. Nedostaju retrospektive, nedostaju – kao što sam rekao – restaurirane i digitalizovane kopije njegovih filmova, nedostaje promocija literature o njegovom djelu, koje ima. Mislim da ova ‘neprisutnost’ Petrovića u našem kulturnom životu nema apsolutno nikakve veze sa njegovim disidentstvom, ili barem inklinacijama prema istom, nego sa nekim našim trenutnim momentom u kulturi, koji je, blago da se izrazim, sasvim konfuzan. Mi smo potpuno izgubili kontakt sa našim kulturnim nasljeđem, često zbog razloga koji jesu objektivni, ali koji sa kulturom nemaju veze. To, naravno, nije samo tužno, već će izroditi i mnogo ozbiljnije posljedice, jer se o sadašnjosti najbolje uči iz vlastitog prethodnog iskustva. A mi smo to iskustvo dislocirali, i Petrović je samo dio te veće slike.

* Da li se za Petrovićev antidogmatizam zaista može reći da je disidentski? U kojoj meri je Aleksandar Petrović bio politički disident, ako znamo na koji način se proslavljao njegov uspeh u Kanu 1967. na primer?

– Interesantno je koliko je kod nas taj termin ‘disident’ još uvijek osjetljiv i zapaljiv, dok, na kraju, sve zavisi od toga kako se dogovorimo da ga definišemo. Ja sam u mojoj knjizi taj termin koristio polemički, čak eksperimentalno, baš da bi moglo da se raspravlja – ne o Petroviću kao individui – nego o pojedinim filmovima, jesu li ili nisu disidentski? A vjerujem da njegov antidogmatizam jeste disidentski, jer je to bila njegova stalna zamjerka političarima na vlasti koji su dijelili iste ljevičarske ideje u koje je i sam bio zaljubljen. Sa te strane, u pravu ste, „Skupljači perja“ su izuzetno primljeni u Jugoslaviji i čak se priča da je Josip Broz Tito bukvalno obožavao taj film. Međutim, pogledajte šta se desilo sa njegovim sljedećim filmom „Biće skoro propast sveta“, koji je kritikovan na najvišim partijskim sastancima, sa kojih su stenogrami objavljivani u Borbi, i to već vuče raspravu ka ocijeni da je bar neka forma disidentstva bila prisutna. Dodajte tome i „Majstora i Margaritu“ i skoro sigurno smo tu.

* Prve probleme imao je još sa filmom „Dani“. Šta je to bilo u Petrovićevim filmovima zbog čega je bio nepoželjan reditelj?

– Da, već njegov drugi, a zapravo veoma mladalački film „Dani“, koji je bio pozvan u Australiju, zvanično je povučen od našeg distributera zbog ideološkog obrazloženja da film ne prikazuje objektivnu sliku jugoslovenske stvarnosti i socijalizma. Tu počinje Petrovićeva stalna borba, a i otvara se to vrlo bitno filozofsko pitanje dvadesetog vijeka, vijeka masovne produkcije slika i time raznih reprezentacija ljudi, događaja, vremena: pitanje ko ima pravo da autorizuje takve slike, i time zapečati način o tome kako ćemo vidjeti ili shvatiti nešto ili nekoga. Tu je Petrović bio ispred svog vremena.

* Aleksandar Petrović je još na početku svoje karijere isticao da je imperativ domaćeg filma „prikazati likove našeg svakodnevnog života“. Zato mu je bilo važno da ti junaci budu ljudi sa margine – Romi, seljani, umetnici…

– Upravo je zbog tog okretanja „stvarnim likovima našeg života“ stradao njegov film „Dani“, za koji je rečeno da takvih likova u stvarnosti nema. Dušan Makavejev mi je jednom objasnio kompletan crni talas kroz anegdotu, kako su zvanični filmski žurnali samo prikazivali izgradnju, uspjehe, nasmijane i lijepe ljude. Crnotalasovci su u inat riješili da prikažu samo suprotno, i otud opsesija ljudima sa margine kod svih njih. Međutim, nemojmo zaboraviti da su se „Dani“ pojavili nekoliko godina prije eksplozije „crnog talasa“. Petrović je bio sklon margini iz svojih humanih ubijeđenja, da ljude kojima je „simbolički svijet“ kulture i umjetnosti praktično zabranjen, često i u njihovo ime, da ih onda barem kroz svoje filmove uvede u njega. Na taj način učinio je da oni „postoje“, i mi to sada više od 50 godina kasnije možemo da vidimo. Petrović je u svojim filmovima tako nesumnjiv humanista, što se ne može reći za filmove svih njegovih savremenika.

* Petrović se baš zbog te margine svrstava među predstavnike „crnog talasa“, iako su njegovi filmovi bili više mejnstrim od njegovih kolega. Po čemu se Petrović još razlikuje od svojih savremenika, a opet šta ima zajedničko sa Živojinom Pavlovićem, Dušanom Makavejevim…?

– Sa svojim savremenicima Crnog talasa je prije svega dijelio uvjerenje da je umjetnik u socijalizmu kritičar društva. Ako postoji zajednički djelitelj za sve te autore, onda je to sigurno jedan otvoreno kritičan stav prema problemima u društvu, pogotovo onim koji se skrivaju, ili marginalizuju. što se kvalifikacije da je bio više „mejnstrim“ nego ostali tiče, vjerovatno jeste, ali je i taj termin diskutabilan kao i onaj „disidentski“. Vidite, „Rani radovi“ Želimira Žilnika formalno jesu eksperimentalniji od Petrovićevih filmova, ali su i dalje film koji su producirali Avala film iz Beograda, najveći državni studio u Srbiji, zajedno sa Neoplanta filmom iz Novog Sada, koji je bio najveći državni studio u Vojvodini. Dakle, to sigurno nije bio nezavisni „andergraund“ film, već naprotiv, veoma „mejnstrim“ film. Opet, ako poredite Petrovića i Žilnika sa Veljkom Bulajićem, onda je ipak jasno da su ova prva dvojica Crni talas, a ovaj treći nije.

* Kako je zapravo izgledala zabrana Petrovićevih filmova?

– Zabrana filmova je stvarno imala najraznovrsnije forme, kao što je već pomenuto za „Dane“ i „Biće skoro propast sveta“. O tome u knjizi govorim često ali sam jednu mnogo osjetljiviju stvar gledao da zaobilazim, jer mi je nekako bila potpuno tabloidna, a u stvari je mnogo značajnija. Petrovića su često saplitale kolege, vjerovatno iz zavidljivosti, a to ga je puno boljelo. Petrović je tako posljednji fakultetski profesor u Beogradu kojem je vraćeno to mjesto poslije Titovih čistki pred uvođenje Ustava iz 1974. Vraćen je tek oktobra 1991, ali ne zbog politike, već su to na Fakultetu dramskih umetnosti blokirale pojedine kolege, koje su otišle tako daleko da tvrde da Petrović više ni ne zna kako se režiraju filmovi, pa ga stoga ne treba pustiti da predaje. Ne samo da je to skandalozno nego i pokazuje zašto je Petrović u svojim filmovima prikazivao kako na ovim prostorima jednostavno zaboravimo da budemo dobri jedna prema drugima, i kako to svakako treba mijenjati, bez obzira na politiku na vlasti.

* Zanimljivo je da je, kako ističete u knjizi, svaki njegov film imao ljubavnu priču u prvom planu. Zašto je to Petroviću bilo važno? I kako se generalno odnosio prema književnosti koja je bila njegova velika inspiracija, posebno od filma „Biće skoro propast sveta“?

– Mislim da ljubavna priča u svakom filmu upravo potvrđuje te dvije ključne stvari o njemu. Prva, da je bio humanista, a druga, da je bio veliki poklonik klasične ruske literature i romantičnog idealizma u njoj: da će ljubav spasiti svijet. NJegovi su filmovi svakako dobili mnogo od tih književnih predložaka, iako se sve njegove adaptacije znatno razlikuju od originala, i praktično su potpuno originalna i autentična djela sama po sebi, te ih tako treba i posmatrati.

* Može li se reći da je film „Majstora i Margarita“ njegovo najličnije delo koje ga je najviše i koštalo, budući da govori o odnos umetnika i totalitarne države? Vi u vašoj knjizi poredite Petrovićevu biografiju sa životnom pričom njegovog omiljenog pisca – Bulgakova…

– Da, moglo bi se reći da je na kraju „Majstor i Margarita“ njegovo najličnije djelo, jer su sličnosti sa njegovom sudbinom zapanjujuće i zastrašujuće, iako je Petrović uvijek govorio o „Seobama“ Crnjanskog kao njemu najdražem književnom predlošku. Sudbine dva autora jesu interesantne, jer su obojica učestvovali u velikim ratovima, Bulgakov u prvom, Petrović u drugom. Interesantno je da su obojica kroz to iskustvo razvili humane poglede na svijet, a ne mržnju prema neprijatelju. To se isto jasno vidi i u Petrovićevom filmu „Tri“ iz 1965, koji je pored „Skupljača perja“ jako cijenjen u inostranstvu. A što se totalitarizma tiče, i Bulgakov i Petrović su antidogmate, i velike pristalice ljubavi.

Petrovića je u politici porazio njegov omiljeni glumac

* Zašto je Petrović ušao u politiku krajem 80-ih godina, iako je godinama bežao od direktnog političkog angažmana? Zanimljiv je taj detalj da je njegov protivkandidat za narodnog poslanika bio Velimir Bata Živojinović, njegov omiljeni glumac…

– Petroviću je sigurno, kao i mnogim građanima danas, jednostavno bilo dosta pa se riješio da uđe u politiku. Međutim, kod nas se politika kao ideologija izgleda mijenja, ali nažalost sve loše navike ostaju. Trebaju nam, barem meni tako izgleda, mnogo dublje promjene koje možda i treba da počnu u sferi kulture i obrazovanja, a ne politike. Tako je Petrovića na tim prvim izborima porazio njegov omiljeni glumac, Bata Živojinović, a Petrović je samo rekao da se sa njim još jednom poigrao „slučaj komedijant“, kako je životnu sudbu nazivao njegov omiljeni domaći pisac – Miloš Crnjanski.