Boris Dežulović: Zlo nikad nije prepoznato na vreme, i nikad neće biti

Posle dvadesetak godina i nagrađivanog romana „Christkind“ Boris Dežulović „vratio se“ jednoj od svojih opsesivnih tema – Hitleru. Ali, kroz prizmu Pivničkog puča u Minhenu 1923, tog presudnog istorijskog trenutka kada se Adolf Hitler, možda, još mogao zaustaviti.

Delo „Tko je taj čovjek? – izvještaj o jednoj mogućnosti“ (Laguna) Miljenko Jergović nazvao je „romanom-bombom koji nas budi iz dogmatskog dremeža“, a Svetislav Basara da ga „obavezno valja pročitati“.

Za portal Nova.rs, Dežulović je pričao o tome šta ga je sve inspirisalo da se vrati u ovaj istorijski period:

– Danas više ne postoji nitko tko u razgovoru o zlu ne citira zlosretnu Hannah Arendt, koja je, uzgred, umrla prije pedeset godina, i koja je, kako danas znamo, umrla od štucanja,  pa je njena slavna teza o banalnosti zla protiv njene volje proizvela novi kulturni fenomen: banalnost citiranja teze o banalnosti zla, odnosno banalnost govorenja o banalnosti zla.

Hitler, kao jednoznačni međunarodni standard zla i arhitekt infrastrukture koja će zaposliti „banalnog“ Eichmanna, strahovito je zahvalan za banalno govorenje i banalno pisanje. Bio sam, naravno, svjestan te zamke, i izbjegao sam je tako da se u romanu „Tko je taj čovjek?“ zapravo uopće ne bavim Hitlerom.

Bavite se, međutim, Minhenskim pučem, neuspelim državnim udarom Hitlera i nacista dvadesetih godina prošlog veka. A ključno pitanje jeste da li je istorija, naročito ona 20. veka, mogla da bude drugačija. Zašto zlo nije prepoznato na vreme?

– Zato jer nikad nije, i nikad neće biti. Zato što je to „na vrijeme“ u stvari vrijeme kad zlo još uvijek ima naše obličje. Evo jednog od bezbroj nasumičnih primjera: da li se današnje zlo u Srbiji moglo spriječiti da je, na primjer, u jesen 1992. godine netko smaknuo onog visokog studenta s puškom na Jevrejskom groblju iznad Sarajeva, da danas bude samo jedan među stotinu hiljada bezimenih i davno zaboravljenih žrtava ratova devedesetih?

Zašto bi ga, međutim, itko tada ubio? Odnosno, da preformuliram: zašto baš njega, pored stotinu hiljada Srba koji te 1992. nose puške? Među kojima, uzgred budi rečeno, taj golobradi krakati tip u glupom nekom šarenom džemperu izgleda najbezopasniji, da ne kažem najbanalniji, odnosno, preciznije – najsličniji nama?

Kad stoga kažemo „na vrijeme“, mislimo u stvari – prije vremena. Prepoznati zlo „na vrijeme“ znači stoga prepoznati ga kad već zadovoljava onaj međunarodni standard zla. Uostalom, u vrijeme kad taj tip švrlja po Jevrejskom groblju zlo je već odavno probuđeno i razbuđeno. Što, naravno, ne znači da treba odustati od upiranja prstom: najzad, kao što ga nije prepoznavao ni tih devedesetih, dobar dio Srbije zlo na vrijeme ne prepoznaje ni danas, trideset godina kasnije.

U romanu citirate „Njujork tajms“ i zapadne medije koji u to vreme pišu kako je Hitler, kad je pušten iz zatvora, bio tek ugasla zvezda iz rubrika „Gde su, šta rade“. „Njegovo ponašanje tokom izdržavanja kazne uverilo je vlasti kako se njega više ne treba plašiti, pa se veruje kako će se Hitler povući u privatan život i vratiti u rodnu Austriju“… Ako tada niko nije na vreme ubio čudovište, da li je otvoren put za još veće zlo? I koliko je danas Hitlera u našem sokaku?

– Nije stvar, rekoh, u tome da prepoznamo Hitlera tamo gdje nam se kao međunarodni standard zla sam ukazuje: kad kaže da će svoju zemlju „ponovo učiniti velikom“, Donald Trump danas i doslovno govori isto što je Hitler govorio prije točno stotinu godina, kad Ukrajincima poništava identitet i oduzima pravo na postojanje, Vladimir Putin doslovno govori, pa čak i radi isto što je govorio i radio Hitler, imamo danas tih većih i manjih Hitlera koliko hoćete, svaka europska država ima po jednoga.

Čak i mali, nevažni Aleksandar Vučić, kada je početkom 2025. godine predstavljao svoju partijsku miliciju „lojalista“, sedamnaest hiljada „malo tvrđih muškaraca“ koji su se „krvnim zavetima“ zakleli na odanost Vođi, govorio je i radio potpuno isto što i Adolf Hitler kad je prije stotinu godina predstavljao NSDAP-ov partijski Sturmabteilung, od kojega će kasnije nastati Schutzstaffel, zloglasni SS.

Ima li onda dobrih vijesti? Ima. Hitler današnjice – Hitler novih dvadesetih – nije nijedan od njih. Koja je onda loša vijest? Naš Hitler tek okuplja svoje sljedbenike i čeka svoj historijski trenutak. Možete li ga prepoznati? Ne sekirajte se, nije do vas: nisu ga prepoznali ni Nijemci 1925.

Jedan od vaših junaka kaže da je Amerikancima Nemačka uvek bila – obećana zemlja? Važi li taj sud još uvek i za nas na Balkanu?

– Eto još jedne paralele: mom junaku, američkom novinaru u Munchenu 1923., weimarska Njemačka u vrtlogu eksponencijalne inflacije zaista je obećana zemlja, pravi Eldorado: jedan američki student – to nisam izmislio, takve stvari dobro su dokumentirane – od novca kojega su mu roditelji iz Amerike slali za stanarinu, hranu i knjige te je godine u Berlinu kupio – kuću.

Mi smo u tom smislu weimarski Balkan, uvijek jeftin za zapadnjake. Sve je ovdje ispod cijene, a najjeftiniji je život. Kako je to rekao u ovom razgovoru nezbježni Adolf Hitler, kad ga je katalonski novinar Eugeni Xammar 1923. pitao kako će on, kad dođe na vlast, riješiti njemačku ekonomsku katastrofu, galopirajuću inflaciju i enormne životne troškove, a ovaj lakonski odgovorio kako će „živote Nijemaca učiniti jeftinijima“, ni sam ne shvaćajući što je rekao.

Naši mali seoski hitleri jednako su nam tako živote učinili jeftinima kao na rasprodaji, a nerijetko bogami i besplatnima.

Ostatak intervjua potražite na nova.rs.