Boris Dežulović: Zaglavili smo se u trideset godina staroj stvarnosti 1Foto: Tanja Draškić Savić

Svaki put kada Boris Dežulović kaže nešto onako “in medias res” ili po njegovom “u sridu”, a drugačije ne može jer “svoj prostor slobode ne prodaje”, na njega saspu drvlje i kamenje. A radi se, po pravilu gotovo uvek, kako bi to rekao Laslo Vegel o našim “nesahranjenim prošlostima”. I o gradovima herojima i o osuđenim ratnim zločincima koji su postali nečiji “heroji”.

I dok se u gradu, koji je Dežulović nazvao “kasabom” i to debelo argumentovao, još slivaju razlivena jaja koja su bacile dve hrabre žene, i beli kreč, po liku sa murala, dakle, osuđenog ratnog zločinca, “heroja” od one vrste koje je još davno Zagajevski opevao stihovima “diktatori nose pri sebi bombone za decu”, a odjeci njegove kolumne “Jebo vas Vukovar” se ne stišavaju, sa piscem i novinarom Dežulovićem razgovaramo o tome dokle ćemo ovako, dokle glavna tema svih naših razgovora neće biti, na primer, pre deset dana objavljena knjiga u Laguni “Poglavnikova bakterija” sa šest izvanrednih priča potpuno operisanih od svake banalnosti “prepisivanja stvarnosti”.

Ko što veli njegov junak: “Zato što je naša priča dovoljno besmislena da ti nitko ne bi vjerovao ni da je ispričaš na detektoru laži.”

Jer, na primer, njegova zbirka “Pjesme iz Lore” su najbolji dokaz da ako naša istorija ne pamti, književnost itekako pamti.

Kako smo došli do toga da u nedelju dana kada se odaje počast žrtvama, ne može biti ništa od života a “kamoli koncert”, u gradu iz kojeg je petina ljudi otišla, po zvaničnim podacima, kako pišete u kolumni, u poslednjih deset godina?

– Svojim tragičnim usudom Vukovar, iako strateški nevažan za planove mahnitih generala JNA, postao je simbol, jednako za jedne i za druge. Bio sam tada tamo, i pamtim iz beogradske štampe somnanbulne inicijative prištapske inteligencije da se Vukovar, “srpsko Galipolje”, nakon “oslobođenja” konzervira i sačuva onakav kakav je umro, spaljen i razvaljen, kao grad-spomenik, grad-opomena. Baš kao što iz onodobnog hrvatskog tiska pamtim i somnanbulne inicijative pristožerne inteligencije da se sravnjeni i mrtvi “hrvatski Staljingrad” balzamira i sačuva kao grad-spomenik i grad-opomena. Za zlosretni grad, eto, bilo je svejedno tko će ga osloboditi. Ta heretička pomisao pokazala se točnom danas, trideset godina kasnije, kad Vukovar – obnovljen i sređen da izgleda kao živ – nije ništa drugo doli spomen-kosturnica, urbanistički koncipiran kao mauzolej s voštanim figurama koje tronuto drže voštane svijeće. Taj nesretni grad nikad nije ni bio zamišljen da se u njemu živi, on je grad mrtvih, čija je jedina svrha, smisao i funkcija ona simbolička, dakle mobilizacijska. I iz kojega onda, na golemo čuđenje hrvatskih urbanista, nakon svakog popisa stanovništva ode pet-šest hiljada ljudi, koji iz nekog posve nedomoljubnog razloga ne žele smrtovati, nego živjeti.

“Istog pak dana kad je iz državnog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, a gradonačelnik Zagreba postrojen pred Dinamovim ultrasima mucajući obećavao obnovu njihova vukovarskog murala…” – otkud to da su murali na ovim prostorima postali poligoni za dokazivanje “patriotizma”?

– To je samo likovni izraz navijačke supkulture iz prijelaza osamdesetih u devedesete, iz vremena kad su navijačke grupe bile pretorijanske garde ondašnjih režima. Ne treba ih brkati s nogometom/fudbalom, oni nemaju nikakve veze sa sportom – dobili su takav naziv jer su se iz praktičnih razloga okupljali na tribinama. S vremenom, ta je supkultura postala kulturni i politički mainstream, pa groteskne portrete ratnih zločinaca na derutnim fasadama danas čuvaju naše policije i obnavljaju naša ministarstva kulture. Ti će, eto, murali budućim arheolozima biti ono što su im danas, recimo, freske u rimskim Pompejima: kodovi za čitanje i razumijevanje jedne civilizacije koja je nestala u ognju i dimu. Mi ćemo, jasno, biti one gipsane ležeće figure, tijela koje je katastrofa zadesila u spokojnom snu.

Reagovala je i Ivana Bodrožić, književnica rođena u Vukovaru čiji roman “Hotel Zagorje” i jeste o stravičnom ratnom zločinu koji se u tom gradu desio. “Zamislite i razmislite, nije njihova opcija ni desna, ni suverenistička, ni konzervativna; njihova opcija je jezivo sebična, oni poznaju samo pravo na vlastitu dobrobit do koje će stići, doslovno, preko mrtvih” veli ona i navodi da kada Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, “taj domoljub i ove godine bude na čelu kolone u Vukovaru, razmislite samo, kome se zapravo jebe za Hrvatsku i Vukovar”, veli ona…

– Ivana nije jedina. I Fred Matić, Vukovarac koji je preživio srpske logore, i Bojan Glavašević, sin strijeljanog novinara Radio Vukovara, razumjeli su moj tekst, kao što su ga razumjeli i brojni Vukovarci koji mi se privatno javljaju, i mnogi od onih pet i pol hiljada izbjeglica iz Grada Heroja, koji danas žive u nekim posve neherojskim, živim gradovima za žive ljude, poput Dublina, Praga ili Vancouvera.

Za razliku od njih i mnogih koji razumeju, dugo ste na meti anonimnih, i ne samo anonimnih, autora, raznoraznih dežurnih “stručnjaka”. Da li se ipak iznenadite nekada dokle može ići mržnja?

– Ništa me ne smije iznenaditi. Predugo ovo traje da bi me išta više iznenadilo. Nacifašizam koji nas već trideset godina sustavno izjeda iznutra tako je, naime, jeftin i banalan da je bolno predvidljiv. Nije stoga strašno što danas točno poput babe Vange možemo predvidjeti svaku reakciju nacifašista, strašno je to što nacifašisti nemaju nijedan jedini razlog da ih brine ni njihova predvidljivost ni naša reakcija. Javnosti su taoci nacionalizma i rade točno ono što nacionalizam želi: mrze. I onda mi mislimo da je nacionalizam predvidljiv.

Da li mi zaista živimo ovde gde “očaj pada na plodno tlo”, kako je to svojevremeno ustvrdio Radomir Konstantinović, govoreći da je “očajanje jedini preostali znak autentičnosti današnjeg čoveka”?

– Ako je to točno, a ja nemam ni razloga, ni kompetencije, ni ambicije da se sporim s velikim Radomirom Konstantinovićem, onda smo ovo autentični mi, očajnici na plodnoj njivi. U poljoprivredi, pamtimo to iz škole – o da, i to se nekad učilo u školama – to se rješava mijenjanjem zemlje i skidanjem cijelog istrošenog, umornog i posve neupotrebljivog sloja tla. Kako bi to, međutim, posve redefiniralo našu mitologiju krvi i tla, svete zemlje i rodne grude, te poremetilo domaću koljoprivrednu industriju, bojim se da ćemo do daljnjega samo proizvoditi očaj. Toliko pri tom loše kvalitete da se nijedan očajnik neće pobuniti. Lijep primjer imali ste nekidan u Beogradu, a vi ste ga takođe istakli, gdje su se protiv murala Ratka Mladića bacanjem jaja javno pobunile samo dvije hrabre žene: ostali valjda nisu imali jaja. Je li to bio očajnički pokušaj? Nije. Očajnički je bio pokušaj bezmude, bijedne opozicije da to prikaže kao skretanje pažnje s Vučićevog ukidanja cenzusa za referendum. Bio sam osupnut. Cijela veličanstvena i do detalja isplanirana operacija slavne srpske opozicije da sačuva zakon, minira većinu, sruši Vučića, preuzme vlast i predsjedništvo SNS-a povješa po sajli kalemgdanske gondole, sve propalo zbog Aidinih i Jeleninih jaja na Mladića! To je, ako mene pitate, upravo beznadni očaj.

Vašu autentičnost čini i duhovitost. Iako su prvi put objavljene pre petnaest godina u Hrvatskoj, upravo u danu kada ste objavili kolumnu o Vukovaru, ovde je u Srbiji, objavljena vaša knjiga priča “Poglavnikova bakterija”. Kako uspevate da na tako veran način unesete duh naše stvarnosti u literaturu?

– Nije do talenta, nego do zanata. Ja sam novinar, bio sam reporter, i takozvani svakodnevni, obični život vidio sam izbliza jednako kao i svakodnevnu, običnu smrt. Gledao sam stvarnosti u oči. Moje priče su samo reportaže, a to što, eto, traju dulje nego novinske reportaže, priče za jedan dan, nije do mene: to je do one trideset godina stare stvarnosti u kojoj smo zaglavili. Čak je i naslovna priča, “Poglavnikova bakterija” – nadahnuta stvarnom izjavom notornog Ćire Blaževića kako bi najradije skočio u krevet bolesnog Franje Tuđmana da preuzme njegove bakterije – ispala pričom o pandemiji kovida, u kojoj virus ne kruži među nama da nas istrijebi, već da sačuva režim i njegovu ideju. Našim malim diktatorima i autokratama korona virus je najbolje što se moglo dogoditi.

Teofil Pančić je naglasio da se radi o “najboljem proznom štofu”, u kojem vi ispisujete blago ironičnu analizu hrvatskog društva sa toliko duhovitosti ali, nakon čitanja, te priče ipak ostavljaju trag na čitaoca jer, evo, i sve ovo što smo danas pričali o našoj stvarnosti ovih dana, utiče na obične, male ljude u koje spadaju i Pave iz naslovne priče, kao i na likove iz drugih priča.

– Humor i ironija u mojoj prozi, poeziji ili kolumnama samo su nužna samoobrana, to je sve što imam u borbi s demonima i njihovim tabuima. To nisu vicevi, to je feralovski obračun s demonima oporim smijehom koji tjera na gutanje knedli i njihovo povraćanje. To je ono kad naš narod kaže: da nije tragično, bilo bi smiješno. Naše tragedije moraju biti smiješne da bi naš narod imao o tome što da misli i kaže.

Čitalac može upravo tako da se oseti jer, dobra priča mora prećutati taman onoliko koliko je rekla, a vi ste u ovim pričama dosta rekli. Jeste li isto toliko i prećutali?

– Slab sam u prećutkivanju, zato valjda i nisam dobar pisac. Srećom, Hrvatska – baš kao i Srbija – ima mnogo izvanredno dobrih pisaca. Naše prešućene povijesti i nisu ništa drugo doli antologije suvremene kratke priče.

“Živi i radi u jednom malom ribarskom selu između Trsta i Dubrovnika, gde ilegalno peče rakiju, lovi ribu i povremeno zapisuje stvari“, piše u Belešci o autoru u najnovijem, ko zna već kom izdanju romana „Jebo sad hiljadu dinara”. Ni Slobodan Šnajder ne otkriva malo ostrvo na kom živi. Da li je to recept da se živi na ovom našem jugu Evrope, gde je “gorka besmrtnost zemalja koje spavaju na mekim mapama od voska…”?

– „… Zemalja čije granice premešta vetar”. Adam Zagajewski zna o čemu govori kad piše o “gorkoj besmrtnosti zemalja čije granice premešta vetar”: njegovo iskustvo te besmrtnosti iskusili su milijuni supatnika s Balkana, vjetrom raseljenih iz svojih Lavova da se nikad u njega ne vrate. Moje “rasejanje”, srećom, nije bilo prisilno, moj mali egzil moj je izbor: mali i posve nevažni zaselak od par kuća kojemu je sasvim svejedno na čijoj je voštanoj mapi i kamo će sutradan ujutro bura odnijeti granice. Pod mojom terasom je more, a more boli kurac za mape i granice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.