Lica i građevine

Želio sam zabilježiti ljepotu koja mi se rastvarala po istanbulskim ulicama, naročito na Galati, Istiklalu, Taksimu; na Peri i Cihangiru, pa na Galata mostu i oko njega. Što sam više pritiskao okidač, više mi se činilo da prizori bježe nevjerojatnom brzinom, da ih digitalno navođena optika uopće ne uspijeva uhvatiti, da se opiru svakom pokušaju zadržavanja u točki, makar ona bila i fotografija. Od tisuću fotografija samo malen broj ima onaj nužni sklad između odabranog, komunikacijski izbalansiranog i snimljenog. To vjerojatno nisu osobite fotografije, ali pred njima mogu zastati i pokušati pročitati sadržaj, što znači da sam ga, barem za sebe, uspio zabilježiti.

Zašto ne volim fotografirati građevine?

Još od djetinjstva pokušavao sam fotografirati zgrade. Ugurati toranj Eufrazijane u leicu, pulsku arenu uhvatiti u crno-bijelu razglednicu, kakvu sam vidio u Muzeju Istre. Kasnije sam putovao i mijenjao idiot-kamere, uvijek s istom idejom: sabiti objekt u kadar! Piramidu u Louvreu i golemi, cjevasti Boubourg, pali zid u Berlinu, Branden-burg i Alexanderplatz, katedralu u Mainzu, Kineski zid i Zabranjeni grad s Maovom džambo slikom, kolonijalne građevine u Lisabonu, crkve i palače u Veneciji zajedno s njihovim odrazima u smeđoj, kanalizacijom nahranjenoj vodi, izrešetani grad u Sarajevu, brzopleti modernizam postpotresnoga Skopja… Sada sam isto pokušavao s nalijepljenim minaretima Aja Sofije, s vitkim jarbolima Sultanahmeta, svih šest u istom kadru; Topkapi s haremom, bez toga se ne može, svatko mora napraviti svoju kartolinu. Tek sam tu shvatio svoj patetični otpor prema fotografiranju monumentalnih građevina: svaka fotografija dokumentiranje je moći koja nije birala sredstva, koja nije vidjela kategorije onih kojima sada zastaje dah pred njihovom raskoši: oni su bili samo materijal koji se koristio da bi se napravilo veće, blještavije, da bi se nadmašilo prethodnike i zadužilo nasljednike. Bez obzira na žrtve, krv u žbuci i pod tepisima odaja, u kojima se sve odvijalo da bi jedan čovjek u širokim hlačama i s rukavima do poda mogao reći: moglo je to i bolje! pa zapovjedio sječu glava koliko je njemu trebalo.

Monumenti moderne arhitekture stvari maskiraju u celofan brige za pojedinca, ali ideja moći i dominacije jednako ne broji žrtve. Goleme banke u Frankfurtu, srušeni tornjevi WTC-a, muzeji, opere, aerodromi, dvorane i stadioni: je li to arhitektura za bolji život pojedinca ili je simbol moći trenutačnih vladara: careva, sultana, šahova ili prinčeva kapitala jednako razuzdanih ambicija kao i onih iz povijesti, najčešće mnogo kraćeg dometa. Najbliskiji su upravo po žrtvama, koje ni sada baš kao ni tada ne prebrojavaju. One su gole činjenice zabilježene, eventualno, u vijestima na televiziji.

Možda ću i dalje htjeti fotografirati građevine, ali sigurno ih neću gurati u kadar da ne bih okrnjio njihovu monumentalnost. Meni zanimljivo može biti jedino njihovo raspadanje, a ono nije u zamagljenoj cjelini; ono je u fragmentu, u detalju, tamo gdje loše nažvrljani grafit pokušava iskupiti udvorništvo povijesti, njezinu odvratnu prilagodbu svakoj moći.

Autor je poznati hrvatski pesnik i esejist, pisac knjige pesama Pun mjesec u Istanbulu koja je nedavno objavljena u izdanju Arhipelaga.

_________________________________________________

(c) za srpski jezik: „Arhipelag“ www.arhipelag.rs