Preminuo Bela Tar – doajen mađarske kinematografije

Njegovu smrt objavila je nacionalna novinska agencija MTI, pozivajući se na izjavu reditelja Bencea Fliegaufa u ime porodice.

Majstor mađarske kinematografije, koji je preminuo nakon duge bolesti, poznat je po često tmurnim delima, uključujući „Satantango“ (Đavolji tango, 1994.), sedmočasovni ep o slomu komunizma u Istočnoj Evropi i njegovu materijalnom i duhovnom padu.

To je adaptacija romana Lászlóa Krasznahorkaija, najnovijeg nobelovca za književnost i njegova čestog saradnika.

„S dubokom tugom objavljujemo da je reditelj Bela Tar preminuo rano jutros nakon duge i teške bolesti“, navelo je u saopštenju za javnost i Mađarsko udruženje reditelja.

„Najslobodniji čovek kojeg sam ikada poznavao preminuo je“., osvrnuo se tako gradonačelnik Budimpešte, Gergely Karácsony, u izjavi, ističući njegovu ljubav prema „onome što je bitno kod ljudskih bića: ljudskom dostojanstvu“.

Rođen 21. jula 1955. u univezitetskom gradu Pečuju u jugozapadnoj Mađarskoj, Béla Tar snimio je svoj prvi amaterski film o romskim radnicima sa šesnaest godina, nagoevštavajući već svoju društvenu angažovanost.

Šest godina kasnije režirao je svoj prvi dugometražni film „Porodično gnezdo“ (1977.), uz podršku eksperimentalnog filmskog studija Béla Balazs u Budimpešti, gde se školovao za reditelja.

Autor je prvog nezavisnog mađarskog dugometražnog filma, „Prokletstvo“, premijerno prikazanog na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu 1988., a napisao ga je zajedno s Krasznahorkaijem.

„Imao sam sreće što sam pronašao način da preživim: snimanje filmova je moja stvar“, rekao je francuskim novinama Le Figaro 2005.

Često nazivan „mađarskim Tarkovskim“, režirao je i „Macbetha“ 1982. i „Werckmeisterove harmonije“, koji je postigao uspeh u Kanu 2000.

Nakon svog poslednjeg dugometražnog filma, Torinski konj, 2011. godine, najavio je povlačenje u penziju.

Otad je režirao samo dva kratka filma i predavao film na fakultetima u Mađarskoj, Nemačkoj i Francuskoj.

Godine 2019. za mađarski nedeljnik HVG rekao: „Radio sam sve što sam želeo“, piše N1

Bela Tar je bio i veliki prijatelj Sarajevo Film Festivala: 2006. bio mu je posvećen program „Tribute to“, uz retrospektivu njegovih izabranih filmova.

Dobitnik je Počasnog Srca Sarajeva na 19. Sarajevo Film Festivalu (2013.), a 2014. godine bio je predsednik žirija Takmičarskog programa igranog filma.

SFF, odao je počast ovom velikanu filma In Memoriam tekstom, u kojem govori o njegovom životnom putu i ostvarenjima kojima je ostavio večiti trag u svetskoj kinematografiji.

Ostaju nam nezaboravne uspomene na Bélu Tarra (1955–2026), jednog od najoriginalnijih i najvažnijih filmskih stvaralaca. Béla Tarr je bio i veliki prijatelj Sarajevo Film Festivala: 2006. bio mu je posvećen program „Tribute to“, uz retrospektivu njegovih izabranih filmova. Dobitnik je Počasnog Srca Sarajeva na 19. Sarajevo Film Festivalu (2013.), a 2014. godine bio je predsjednik žirija Takmičarskog programa igranog filma.

Na 25. Sarajevo Film Festivalu (2019.), 25 godina nakon premijere, prikazana je digitalno restaurirana verzija njegovog sedmosatnog remek-djela SÁTÁNTANGÓ, nastalog prema adaptaciji romana Lászlóa Krasznahorkaija, prošlogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost, s kojim je Tarr sarađivao od sredine 1980-ih. Béla Tarr je tom prilikom prisustvovao projekciji i u ranim jutarnjim satima podijelio iskustva rada na filmu s publikom u prepunom kinu Meeting Point, koja je čitavu noć bila na projekciji.

U Sarajevu je Tarr radio na višegodišnjem edukacijskom projektu film.factory, na kojem su mu partneri bili Sarajevo Film Festival i kino Meeting Point.

Uvijek će biti u našim srcima.

Béla Tarr rođen je 1955. godine u Pécsu, u Mađarskoj.

Karijeru je započeo sa šesnaest godina kao amaterski filmaš. Kasnije je radio u Balázs Béla Studiju, najvažnijoj radionici mađarskog eksperimentalnog filma, gdje je ostvario svoj dugometražni redateljski debi filmom „Obiteljsko gnijezdo“ (Family Nest, 1977).

Nakon završetka srednje škole, radio je kao radnik u brodogradilištu. Dve godine kasnije zaposlio se kao recepcionar u kulturnom centru, istovremeno se baveći filmom, piše na sajt SFF- a.

U vreme kada je za film „Porodično  gnezdo“ osvojio Grand Prix na Filmskom festivalu u Mannheimu, upisao je Akademiju za pozorišnu  i filmsku umetnost (Színház- és Filmművészeti Egyetem) u Budimpešti, na kojoj je diplomirao 1982. godine.

Iste godine postao je jedan od osnivača studija Társulás Filmstúdió, u kojem je radio sve do njegovog zatvaranja iz političkih razloga 1985. godine.

Od tada deluje kao nezavisni filmadžija.

Režirao je prvi mađarski nezavisni film „Prokletstvo“ (Damnation, 1987), koji je 1988. godine s velikim uspehom premijerno prikazan na Berlinaleu.

Tokom 1989. i 1990. živeo je u Berlinu kao gost DAAD-ova programa Berliner Künstlerprogram te započeo angažman kao gostujući profesor na DFFB-u u Berlinu, koji je trajao do 2011. godine.

Godine 1997. postao je član Evropske filmske akademije. Godine 2003. osnovao je TT Filmműhely, nezavisnu filmsku radionicu koju je vodio do 2011. godine.

U okviru TT Filmműhelya nastali su njegovi posljednji filmovi, a Tarr je djelovao i kao producent na filmovima drugih istaknutih autora (Miklós Jancsó, Kornél Mundruczó, Benedek Fliegauf, Márta Mészáros i dr.).

Nakon što je svoj igrani film „Torinski konj“ (2011., Velika nagrada žirija Berlinalea) proglasio svojim poslednjim, Tarr je objavio da smatra svoj autorski opus završenim te je odlučio  da se posveti novoj fazi karijere razvoju novih načina filmskog stvaranja kroz obrazovne programe za mlade filmaše.

Međunarodnu filmsku školu film.factory u Sarajevu osnovao je 2012. godine.

Bio je autor koncepta i voditelj programa (BA, MA i DLA), profesor do 2016. godine te voditelj celog tima.

Škola je ubrzo proglašena jednom od najuzbudljivijih filmskih škola na svijetu, s nekonvencionalnim i otvorenim modelom studija te renomiranim međunarodnim filmskim umetnicima kao predavačima (Apichatpong Weerasethakul, Carlos Reygadas, Pedro Costa, Gus Van Sant, Tilda Swinton, Juliette Binoche, Jacques Rancière i dr.), uz studente iz cijelog svijeta.

Filmovi studenata film.factoryja prikazivani su i nagrađivani na brojnim festivalima, uključujući  Kan, Berlin, Roterdam i Veneciju.

Tokom poslednjih godina Tar je bio gostujući profesor na više filmskih akademija (uključujući Filmakademie BW Ludwigsburg, Le Fresnoy – Studio national des arts contemporains u Lilleu i FreeSzfe u Budimpešti), kao i voditelj radionica i majstorskih tečajeva za mlade filmadžije diljem sveta.

Uz pedagoški rad, nastavio je razvijati svoje umetničke projekte izvan ili u proširenim oblicima filma.

Godine 2017. u muzeju Eye Filmmuseum u Amsterdamu realizirao je izložbu „Till the End of the World“, hibrid filma, pozorišne  scenografije i instalacije, koju je posjetilo 40.000 posetilaca.

Po  narudžbini Wiener Festwochena, 2019. godine osmislio je Missing People, site-specific projekt na stecištu performansa, instalacije i pokretne slike, u kojem je sudjelovalo 250 bečkih beskućnika.

Počasni je predsednik Mađarskog udruženja filmskih stvaralaca te član Széchenyijeve akademije književnosti i umetnosti.

Dobitnik je najvišeg mađarskog umetničkog priznanja – Kossuthove nagrade – kao i Balázs Béla nagrade za filmske autore.

Odlikovan je titulom Chevalier de l’Ordre des Arts et Lettres te je primio brojna nacionalna i međunarodna priznanja, počasne doktorate i nagrade za životno delo (uključujući Počasnog profesora Pekinške filmske akademije, Počasnu medalju Sveučilišta u Wuhanu, Počasnog člana Plymouth College of Art, Magister Artium Gandensis – KASK Gent, Počasni doktorat FAMU Prag i dr.).

Godine 2019. Berlinale Forum inicirao je globalnu proslavu 25. jubileja njegova magnum opusa „Sátántangó“, koji je u anketi časopisa Sight & Sound Britanskog filmskog instituta (BFI) 2012. godine uvršten među 50 najboljih filmova svih vremena.

Godine 2023. primio je Počasnu nagradu Evropske filmske akademije“, navodi  se na sajtu SFF-a.

–