Prvi domaći dugometražni animirani film na srpskom – „Technotise – Edit i ja“ scenariste i reditelja Alekse Gajića, inače strip crtača sa međunarodnom karijerom, bioskopsku premijeru imaće 28. septembra u Sava centru. Film je nastao iz stripa „Technotise“ koji je bio Gajićev diplomski rad na Fakultetu primenjenih umetnosti.

Futurističku priču o devojci Edit u Beogradu 2074. godine glasovima je oživela impozantna glumačka ekipa predvođena Sandom Knežević: Petar Kralj, Seka Sabljić, Srđan Todorović, Marija Karan, Nikola Đuričko, Boris Miliovojević, Nebojša Glogovac. Muziku su radili Boris Furduj i Slobodan Štumberger. Iza filma stoje i producentska kuća Yodi Movie Craftsman i Black White &Green Studio. „Edit i ja“, pored brojnih sponzora sa Erste bankom na čelu, podržali su Ministarstvo kulture u Sekretarijat za kulturu grada Beograda. Distributer filma je Cinears, a „Technotise – Edit i ja“ od 1. oktobra na repertoaru je bioskopa sa velikom šansom da baš on, kao nekad domaći igrani filmovi, potakne publiku da u bioskope i dođe.

Nakon ovog iskustva, da li ćete se poduhvatiti pravljenja još jednog animiranog filma?

– Sad se čeka epilog cele ove priče koja je trajala tri godine koliko i produkcija. Ako ovaj film dobro prođe u bioskopima, mislim da će nastavak biti još interesantniji potencijalnim producentima. Scenario za nastavak već postoji i u pitanju je odlična priča. Beskrajno bih želeo da se ona i snimi. Neki su predložili da se možda kontaktiraju i strani producenti. Međutim, iz nekih razgovora zaključio sam da bi oni očekivali film koji je komercijalniji sa onom oznakom „all audience“, i za decu i za odrasle. Čak su me i pitali da li bih radio nešto sa nekim hrčcima. Odgovorio sam da ja nisam takav autor, ja ipak hoću da budem umetnik i da imam film koji se malo razlikuje. Kad sam pravio „Edit i ja“, hteo sam da to bude film koji će ličiti na domaći igrani film kakav ga svi mi znamo. Onako „kako mali Perica zamišlja“ domaći film, ali sa SF momentima i da se dešava u budućnosti. Mada, to ste verovatno i sami primetili, prikaz Beograda je krajnje simboličan. To je ovaj sadašnji Beograd sa skoro karikaturalnim „futurizmima“. Sve je isto samo što sad neke stvari lebde. Hteo sam da ispričam i jednu malo ličnu priču, da ne budem strašan, narogušen SF tip. Hteo sam da to ipak bude priča u koju bi ljudi mogli da poveruju sa jednom junakinjom sa kojom bi neke devojke mogla da se poistovete. Jer, ona nije ništa posebno, već obična devojka kojoj se desila neobična stvar.

U filmu, pored ostalih tipova animacije postoji i „vektorska“. Šta je to?

– Film je kombinacija četiri vrste animacije. Vektorsku animaciju smo koristili za facijalnu animaciju – otvaranje usta, mrdanje očiju, nosa i ušiju. Tu su i 3D animacija, koju smo koristili za neke tehničke stvari, i, naravno, 2D animacija koja se u suštini većinom koristila i to za same likove. Četvrti tip animacije je kolažna animacija.

Hoćete li da otkrijete šta to iskoči iz Miškove (Slobodan Milošević) glave i odbija se o zidove pre nego što on nestane ili ćete ostaviti gledaocima da oni domisle?

– Ipak bih ostavio ljudima da oni domisle. Ali to sam smislio kad su mi ljudi rekli da film mora da ima neku političku konotaciju i da ću ispasti neozbiljan ako nemam neki stav prema politici. I onda sam ja izneo svoj pomalo fantastičan, SF stav o politici, koji ljudi možda nisu očekivali. Šta iskoči? Pa, ne znam. Zli duh devedesetih godina. Možemo ga tako nazvati.

Zar nije politički stav i to što u Beogradu 2074. Romi još uvek siromašni na svojim kolima tumaraju ulicama, a i roboti su klošari?

– Volim kada se u filmovima kroz priču provuče sociološka nijansa, priča ispod priče. I to sam hteo da prikažem sa robotima koji su klošari koji prose za novu grafičku kartu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari