Foto: Stefana Savić

Ona kreće 15. juna koncertom na stadionu „Tašmajdan“ u Beogradu, a publika u Srbiji moći će da čuje Rundekove pesme i na Arsenal festivalu u Kragujevcu 23. juna. Istim povodom pojaviće se i remasteriran album na dvostrukom vinilu i u bogato opremljenom boksu sa nikad objavljenim snimcima Haustorovih „Dovitljivih malih čudaka“ iz 1990. godine. Pevač nekadašnjeg zagrebačkog Haustora u razgovoru za Danas govori o čuvenom albumu „Apokalipso“ i predstojećem koncertu.

* Zašto ste se odlučili da turneju počnete baš iz Beograda?

– Djelomično je to bio stjecaj okolnosti, ali svakako sretan stjecaj jer smo u Beogradu uvijek imali vrlo blisku publiku koja nas je srdačno podržavala i to je sigurno najbolje mjesto za počinjanje turneje.

* „Apokalipso“ je bio vaš prvi solo album i prva saradnja sa Cargo orkestrom. Označio je pre svega promenu zvuka u vašem radu. Kako je nastao?

– Cargo orkestar se formirao tek u pripremama albuma „Ruke“, četiri godine nakon izlaska „Apokalipsa“. „Apokalipso“ je bio moj prvi samostalni album i izašao je devet godina nakon posljednjeg albuma Haustora „Tajni grad“. U međuvremenu Haustor je 1990. pokušao snimiti svoj peti album „Dovitljivi mali čudaci“ koji je završio u košu i prošlo je pet ratnih godina kad nisam objavljivao ništa. Na snimanju „Apokalipsa“ sarađivao sam sa više od 20 ponajboljih zagrebačkih muzičara.

* S kakvim idejama i nadama ste ga stvarali?

– Još za vrijeme suradnje s Haustorom sakupilo mi se pjesama koje nisu ulazile u stilski okvir tog benda, tako da mi je mogućnost da biram suradnike koji odgovaraju materijalu bila draga i inspirativna.

* A kako je nastala čuvena pesma „Apokalipso“ i taj zarazni ritam koji je prati?

– Njen refren, koji je, što je rijetko za hitove, zapravo instrumentalna tema, nastao je još 80-ih, ali mi nije uspijevalo oko njega sagraditi pjesmu. Pjesma se iznenada otvorila jedne noći u pariškoj podstanarskoj sobi i mogao sam samo reći: „Eureka!“

* „Apokalipso“ nosi mnogo dobrih pesama, a verovatno je najvoljenija „Senor“. Iz kakvog osećaja nastaju balade? Vi ih imate podosta i to antologijskih („Šal od svile“ je samo jedna od njih)….

– Balade nastaju iz nostalgije, čežnje, ponekad mira i topline… Biće da mi tih osjećaja nije falilo.

* Cargo je vremenom postajao sve manji, a brzi ritam sve mirniji. Koliko ste danas u muzičkom smislu daleko od albuma „Apokalipso“?

– Muzika traži raspon dinamike i tempa i meni se čini da je u međuvremenu nastalo lijepih i polaganih, ali i brzih pjesama. Taj mi je album sasvim blizak i u njemu prepoznajem neke osnovne linije melodija i atmosfere koje osjećam kao konstante u svom radu.

* A kako pamtite vaše muzičke početke? Za 80-e u Jugoslaviji i vremenu novog talasa govori se kao o nekom mitskom periodu, kao o jedinom trenutku kad je muzika na ovim prostorima išla u korak sa onim što se događalo u svetu. Šta vama znači taj period?

– Moram priznati da malo zazirem od mitologizacije 80-ih. Istina je da nam je vjetar povjesnih okolnosti puhao u leđa i da je providnost odlučila da se u toj generaciji nađe puno talentiranih ljudi. Mislim da ih i danas ima, ali ih je teže pronaći i pratiti.

* Nažalost, dosta ljudi koji su tada stvarali muziku su preminuli. Je l’ to na neki način bio usud te pretalentovane generacije?

– Rock heroji niti u ranijim generacijama nisu bili dugovječni.

* Publika i kritika vas vide kao otelotvorenje junaka vaše pesme „Šejn“, i to ne samo kao usamljenog kauboja koji ne pristaje na svet u kome živi i odlazi parobrodom uz reku, već pre svega kao čoveka koji ceo život sanja. Šta sve danas sanja Darko Rundek?

– Nije pametno poistovjećivati autore sa njihovim glavnim junacima. Kažu da je Karl May svoje najbolje romane o Divljem zapadu napisao u njemačkom zatvoru… On sanja o svijetu bez klaonica…

* Vi ste sa svim strahotama na ovim prostorima izabrali da odete. Ali i kasnije da se vratite, odnosno da se iznova vraćate. Šta vam je doneo život na granici? Kako iz te „osmatračnice“ gledate na ova naša društva?

– U našim i onim drugim zemljama sam često u dobrom društvu. LJudi koji dijele slične stavove i senzibilitet se ne prepoznaju po tome iz koje zemlje dolaze.

* Vaši koncerti su zaista jedan poseban događaj. Retko gde se može videti kako publika deli energiju sa muzičarima u tolikoj meri. Šta vama daje publika tokom nastupa? Koliko vam je važno da ona reaguje na ono što svirate ili uvek svirate za sebe pa kako bude?

– Naravno da nam je važna svaka reakcija publike. Koncert je događaj koji objedinjuje muzičare i publiku u nečem što ne pripada ni jednima ni drugima.

O Nobelovoj nagradi Bobu Dilanu

* Niste imali baš pozitivne reakcije na odluku Nobelovog komiteta da Bob Dilan dobije Nobelovu nagradu. Zašto? U kojoj meri su za vas poezija (književnost) i muzika povezani?

– Ne znam otkud vam to da moje reakcije na Dilanovu Nobelovu nagradu nisu bile pozitivne. Pitao sam se samo zašto sada i odgovor nalazio u američkim izborima koji su se događali u tom trenutku, na koje je ona trebala utjecati, ali očito nije uspjela.