Što je mračnije oko nas, to smo više željni smijeha 1Tragikomičnost je ono što je blisko svim ljudima: Olivera Baljak Foto: Dražen Sokčević

Nisam sigurna da riječima mogu opisati to uzbuđenje, pomiješano sa strahom od uspoređivanja i radosti što mi je uopće pružena mogućnost da na tako značajnim scenama u Srbiji igram Živku Popović, za koju sam svjesna da je kultni Nušićev lik i da su je igrale gotovo sve velike srpske glumice.

Još od mladosti sanjala sam o tome da ju utjelovim. Mojima u „Zajcu“ davno sam natuknula da bih je rado igrala, pa sam je tako i dobila kao svojevrsni poklon za obilježavanje obljetnice, ali tada nisam ni slutila da ću je igrati kod vas, na vašem terenu. Ispunjena sam lijepim utiscima – kaže u razgovoru za Danas glumica Olivera Baljak, prvakinja Drame HNK „Ivana plemenitog Zajca“ iz Rijeke, povodom nedavnog gostovanja sa Nušićevim komadom „Gospođa ministarka“ na Sterijinom pozorju u Novom Sadu i Narodnom pozorištu u Beogradu.

Ona je ovom ulogom 2020. u matičnoj kući obeležila 40 godina umetničkog rada, a na „gostujućem terenu“ prošle nedelje pokazala da je jedna od najboljih „ministarki“ koje su poslednjih decenija viđene na ovdašnjim pozorišnim scenama.

* Ova predstava HNK Rijeka u razmaku od nekoliko dana otvorila je 66. Sterijino pozorje u Novom Sadu, gostovala u NP u Beogradu, a potom i u Zagrebu na „Danima satire Fadila Hadžića“. Da li je bilo „nijansi“ u reagovanju publike u ova tri grada i dve države?

– U sva tri grada publika je vrlo dobro prihvatila predstavu. Mislim da je zagrebačka publika bila neznatno suzdržanija od one u Novom Sadu i Beogradu, ali je aplauz na kraju u sva tri grada bio sjajan, što je, vjerujem, dokaz da se publici dopala naša „Gospođa ministarka“. Svakako bih željela napomenuti da je u cijelome ansamblu vladalo uzbuđenje da igramo u Srbiji, na vašem jeziku, naročito na sceni u Novom Sadu i u Beogradu, čija publika se već nagledala raznih izvedbi „Gospođe ministarke“. Međutim, to je prije izlaska na scenu valjalo zaboraviti i igrati onako organski i iz duše kako smo mi doživjeli ta lica. Po reakciji i komentarima publike, čini mi se da smo osvojili njihove simpatije.

* Mnogi pozorišni poslenici poznavaoci Nušićevog dela smatraju da je zapravo Živka ministarka suštinski reditelj ovog komada u kome sve od nje zavisi. Šta Vi mislite o tome?

– Ona je svakako, kako kažete, „suštinski reditelj“ ovog komada jer je prvenstveno motor-pokretač cijele predstave i to je upisano u dubinsku strukturu samog komada. Ako bismo primjerice Živku analizirali iz aktantskog modela – šeme vrlo brzo bismo shvatili da se ona većinski uspostavlja kao tematska sila, odnosno subjekt većine dramskih situacija. Ona je ta koja inicira svojim željama i ciljevima kretanje radnje i na taj način uspostavlja svijet događanja na sceni. Dakle, Živka nije „suštinski reditelj“ komada samo zbog njezinog temperamenta, punine karakternih obilježja, već prvenstveno zbog njezine dramaturške funkcije i svrhe kao lika unutar cjelokupnog konteksta drame. Naravno, na glumici koja igra taj lik ostaje da tu funkciju brani punokrvno tako što će izborom načina izvršavanja radnji i načinima kretanjima prema ciljevima, iznjedriti organski zaokruženo biće.

 * Vaša Živka ministarka proglašena je za najbolju žensku ulogu u hrvatskoj drami 2020. godine. Kako ste se spremali za ovaj zadatak – da li ste koristili scenska i filmska iskustva Vaših prethodnica u ovoj ulozi koja je san i mnogih srpskih glumica, a koliko su Vas inspirisale savremene ministarke?

– Namjerno nisam htjela posezati za internetom niti za bilo kakvim video-snimkama, jer mislim da bi me to bilo samo omelo. Bila sam uvjerena da nju treba igrati organski. Kad kažem organski, mislim na to da treba sve njezine želje i stremljenja braniti s punim uvjerenjem, bez ironijskog odmaka i komentara, strastveno i s puno žara. Redateljica predstave Tatjana Mandić Rigonat, koja je točno znala što hoće od predstave i od svakog pojedinog lika, identično je razmišljala o načinu igre i pristupu licima. Jedino tako, ta prekrasna, bogata rola, na kojoj su se, kako kažu, mnoge glumice poskliznule, može dobiti tragikomičnu puninu. A tragikomičnost je ono što je blisko svim ljudima. U suprotnom, ako se Živki pristupi isključivo kao komičnom liku, postoji velika šansa da se pređe granica u kojoj strastvenost i temperament postaju samosvrhovite i shodno tome karikaturalne. Tu onda upadamo u zamku preglumljavanja, a to suštinski onda umanjuje vrijednost cijelog Nušićevog komada. Upravo zato je Živka za svaku glumicu istovremeno sklizak teren, ali i jako izazovan.

* Branislav Nušić se često, rado i uspešno bavio temom vlasti. U čemu vidite trajnost i svežinu njegovog dela kako se čini na celom prostoru nekadašnje zajedničke države? Reditelj Tanja Mandić Rogonat smatra da „aktuelnost ovog komada boli, kao da je sada napisan“?

– Pitanje aktualnosti ovog komada nije isključivo povezano s našim krajevima. Problematika ovog komada mnogo je univerzalnija. Jer nažalost osobe gladne vlasti, iz krivih pobuda, uglavnom su sličnoga mentalnog sklopa svugdje na svijetu pa i kod nas. Ništa se tu ne mijenja stoljećima. Možda samo metode djelovanja i načini promidžbe ideja, ali sadržaj ostaje isti. Jer kada je stremljenje ka vrhu vlasti proizašlo iz krivih uvjerenja, kada je želja za tom pozicijom umjesto usmjerena na boljitak cjelokupnog društva, jedino i isključivo usmjerena na ostvarivanje vlastite statusne pozicije u društvu, imamo problem. I imamo situaciju koja, kako kaže Tanja, boli. Dok god ovisimo o odlukama ljudi poput Živke ili onih koji su, uvjetno rečeno, obrazovaniji od nje, ali su im želje slične ili gotovo iste kao u Živkinom slučaju, mi ostajemo zaključani u društvenom sustavu koji ne može prosperirati niti se na bilo koji način dalje razvijati. Zato smatram da se na „Gospođu ministarku“ nipošto ne može gledati kao „klasičnu“ komediju. Ona se, ustvari, bavi vrlo ozbiljnom društvenom temom, koju je Nušić kao sjajan komediograf i poznavaoc ljudske psihe uvio u pamuk, da manje boli.

Što je mračnije oko nas, to smo više željni smijeha 2
„Gospođa ministarka“ na sceni NP u Beogradu Foto: Željko Jovanović

* Zbog čega na sceni HNK Rijeka Nušića nije bilo 60 godina i kako je publika reagovala na predstavu?

– Bilo je Nušića u proteklih šezdesetak godina. Ja sam, primjerice, igrala negdje osamdesetih godina sobaricu u predstavi „Dr“, u režiji sada pokojnoga Zlatana Dorića. Prema mojem iskustvu onda i danas, publika voli Nušića, a „Ministarku“ su Riječani dočekali s ovacijama. Ona zbilja puni gledalište.

* Šta je repertoarska politika HNK Rijeka i koliko njegova scena otvorena za pisce iz Srbije?

– Jedno vrijeme HNK u Rijeci bavilo se političkim teatrom, posebice za vrijeme intendanture Olivera Frljića, ali se usput osluškivalo bilo publike i upravo s ovom koronom prešlo se na komade koji su pitkijeg žanra. Što je ozbiljnije i mračnije oko nas to smo više željni smijeha. A teatar postoji ne samo da bi ukazivao na probleme u društvu već i da bi nam nahranio dušu lijepim slikama i riječima. Tako smo igrali i mjuzikle, imali smo repertoar za djecu, dakle bajke… A što se tiče suvremenih srpskih pisaca nisu došli na repertoar jer nismo izigrali ni naše suvremene pisce. Kazališta, kao što su nacionalne kuće, na scenu postavljaju i operne i baletne predstave i koncerte i hrvatsku dramu, a kod nas imamo još i talijansku dramu i doista ima raznolikog programa… A kad bismo uz nacionalnu kuću imali još koje dramsko kazalište sigurna sam da bi u repoertoar bio uključen i kakav suvremeni srpski pisac. Naša kuća nema nacionalnih predrasuda.

* Predstava „Gospođa ministarka“ jedna je od „žrtava“ pandemije virusa korona – premijera je pomerana, igra se pred smanjen gledalištem, ali ipak i gostuje u drugim pozorištima. Šta je za Vas bio najveći izazov u vremenu korone za koju se tvrdi da je „jedna od najvećih katastrofa u istoriji scenskih umetnosti“?

– To je sigurno bio težak period za sva kazališta. Mnoga su bila zatvorena, ali naše je, na sreću, uza sve epidemiološke mjere kontinuirano radilo. Uvjeti rada zbilja nisu bili laki, radilo se pod maskama i ako bi slučajno netko iz ansambla unio koronu moralo se odlaziti u samoizolaciju, što je znatno otežavalo rad i odgađalo termine. Međutim, mi smo ipak ustrajali i ostvarili više premijera, što baletnih, što opernih, što dramskih. Istina, pred smanjenim gledalištem. Trebalo se naviknuti na prorijeđeno gledalište, na ljude koji te gledaju s maskama na licu, ali smo publici bili zahvalni što nas je svojim dolaskom podržavala i što smo imali osjećaj da je kazalište neophodan čimbenik društvenog života pa i socijalizacije. Sada možete zamisliti koji je to bio užitak igrati pred prepunim gledalištem Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, gdje nas je gledalo hiljadu ljudi.

* U više od 100 uloga na sceni ste se oprobali u drami, operi, mjuziklu, čak i u baletu, igrali ste na filmu i TV, imali svoju emisiju na radiju. Da li Vam je, osim nedovoljne pozorišne razmene, odluka da ostanete u rodnoj Rijeci umetnički nešto uskratila?

– Iako sam svojom odlukom ostala u Rijeci, jer neizmjerno volim svoj grad i kazalište, svjesna sam da se ista kvaliteta uloge ne gleda na isti način u, primjerice, Rijeci, i u nekoj metropoli. Što si bliže stolu, bliže si kolačima. Ali i mi kazalištarci van metropola puno manje snimamo ili gostujemo u drugim kazalištima od, primjerice, onih u Zagrebu. Dakle, svakako u nekom sam segmentu umjetnički zakinuta, ali čovjek ne može imati sve u životu. Ali, naprosto ne želim žaliti za onim što je moglo biti a nije. A predviđati što bi bilo, kad bi bilo, zaista je nepotrebno i nezahvalno.

Društveni angažman

* Kako gledate na društveni i politički angažman glumaca i da li je u Vašem slučaju on završen sa ratnim godinama?

– Glumac je kao i svaki čovjek socijalno biće i ne može biti društveno neangažiran. Tim više što se politika provlači kroz repertoar i ukazuje na društvene anomalije. Stranačka me politika nikada nije zanimala, ali sam se ljudski i umjetnički angažirala u situacijama u kojima sam procijenila da je to korisno za zajednicu. I tu je prestao moj društveni angažman.

Nušićev jezik

* U hrvatskim medijima uoči premijere u Rijeci videla sam pitanje „hoće li Vam biti problem govoriti tekst na srpskom jeziku?“ Da li se to zaista postavlja kao problem i barijera?

– Novinari, naravno, i jesu zato tu da postavljaju svakakva pitanja, a ovo još i više zbog specifičnosti jezika. Kod mene uopće nije bilo upitno hoćemo li igrati na izvornome jeziku ili ne, a isto tako mogu reći da je u Zajcu bilo neupitno na kojem će se jeziku komad igrati. Tzv. „nušićevski jezik“ je mekan, arhaičan, pitak i čiji je sklop rečenica nevjerojatno duhovit. Prijevod na hrvatski standard, koji je uglavnom rezerviran za ozbiljnije dramske tekstove, ne bi tako dobro pridonio tečnosti predstave. Mislim da to više ne bi bila ista predstava. Dosta bi izgubila od svoje komičnosti koja omogućava da se ozbiljna tema prenese publici na jedan nenametljiv i vrlo suptilan način. Na koncu, sve naše velike hrvatske komedije, komedije koje su jasno ukazivale na anomalije društva, pojedinaca i slično, pisane su uglavnom na dijalektima – Držić, Brešan, Matešić, prijevodi Goldonija na čakavski… Nušićev jezik, način na koji strukturalno razvija sadržaj, zapravo je fantastična platforma za igru glumaca.

Gluma, muzika, radio

Olivera Baljak rođena je u Rijeci, gde se školovala. Apsolvirala je pravo, pohađala Akademiju dramskih umetnosti u Zagrebu, studira solo pevanje na lovranskoj Muzičkoj školi „Ino Mirković“. Glumom je počela da se bavi amaterski, a stalni član HNK Rijeka postala je 1980. godine. Na Radio Trsatu više godina vodila je i uređivala emisju „Olivera Tvist“. Poznata je i po koncertima muzike starih majstora i crkvenih solo arija, a nastupa i kao šansonjer. Prema rečima Olivere Baljak, pre ovog junskog gostovanja HNK Rijeka u Novom Sadu i Beogradu ova pozorišna kuća 2010. sa predstavom „Turbofolk“ Olivera Frljića učestvovala na na Festivalu bez prevoda u Užicu i igrala u NP u Nišu. Ona je 2015. gostovala u Beogradu s monodramom „Kurva“ Vedrane Rudan u režiji Zijaha Sokolovića. Na pitanje kakvi su joj dalji umetnički planovi, odgovara da to „ovisiti o više čimbenika – zdravlju, mogućnosti daljnje suradnje u HNK-u, snimanju“, ali da je što se nje tiče „sve još otvoreno“.