Foto: Miroslav Dragojević

Knjige ove književnice i novinarke prevedene su na više od dvadeset jezika. Nedavno je ovdašnjoj publici predstavila knjigu „Mileva Einsatain Teorija tuge“ (Fraktura). Sa Slavenkom Drakulić pričali smo o novoj knjizi, književnosti, ali i o aktuelnim temama.

* U knjizi na jednom mestu kažete da se Mileva ‘mora uhvatiti za predmete’, koliko su predmeti važni?

– Za nešto se mora uhvatiti, takva je situacija, toliko je šokirana to je scena nakon što je pročitala pismo koje je autentično, dobila ga je od svog muža Alberta Ajnštajna u kome joj on postavlja uvjete da bi oni ostali zajedno, a ti su uvjeti toliko okrutni da sam ja morala staviti fusnotu i napisati da zaista jesu autentični. Iako su otkriveni trideset godina nakon njegove smrti: gdje on njoj na primjer kaže ‘ne smiješ ulaziti u moju sobu’. Posebno mu je bilo važno da samo on za svojim stolom može raditi, da mu se ona obraća samo kad on to traži, da se brine za njegov veš da bude čist i da dobiva uredno hranu. On je zapravo svodi na nivo sluškinje i tu se nešto u njoj probudilo. Prvo je ona zapravo na sve te uvjete rekla da jer se uplašila što će sa dvoje male djece bez posla u Berlinu gdje je on dobio posao. Ali, onda se nešto u njoj promijenilo. To je ta scena u kojoj se našla moja zamišljena Mileva, vjerojatno ja sebe doživljavam u takvoj situaciji, šta mi je činiti: primila bi se za sto, primila bi se za zid, za nešto, da osjetim da sam živa, da nisam mrtva od tog strašnog pisma. Držim da to nije romansirana biografija, nego psihološki roman.

* Pisali ste knjige o tri jake i različite žene – Fridi Kalo, Dori Mar i Milevi Ajnštajn. Bolu dajete dostojanstvo, kako ste uspeli u tome da prikazivanje bola ne bude patetično?

– Ne bih mogla reći da je to neki svjesni postupak jer zapravo ono što je izazovno u pisanju, u literaturi, jeste da vi nemate potpunu kontrolu nad materijalom. To je za mene razlika između pisanja novinarskog eseja i literature. Literatura je puno izazovnija, u novinarstvu imam kontrolu nad materijalom, u literaturi nemam. I mene samu iznenadi nešto. Ne bih znala zapravo kako se to postiže. Da me neko pita recept ne bih mu znala reći. Vi vjerojatno ciljate na moje iskustvo boli, međutim, po mom mišljenju, iskustvo nije važno za pisanje. Lav Tolstoj nije vidio Napoleona, nije ratovao s njim, Žil Vern nije bio u središtu zemlje. Iskustvo, naravno, može pomoći, ali razni ljudi imaju razna iskustva. Stvar je u tome da li ih mogu i znaju nekom drugom ispričati i prenijeti. Meni je puno važnija imaginacija pisca i talent, a ne iskustvo samo. Pogledajte samo koliko ima literature iz holokausta – vrlo malo i to vrlo malo dobre literature, a govorim o literaturi, ne govorim o knjigama o holokaustu, nego o literaturi. Rekla bih da iskustvo nije presudno i ne znam da li je moje iskustvo boli bilo presudno u tim opisima boli, ne bi to mogla tvrditi i ne bih bila sigurna u to.

* Rasprave o rodnoj ravnopravnosti u jeziku ovde i u Hrvatskoj su veoma žive. Šta mislite o tome kada je reč o južnoslovenskim jezicima?

– U cijelom svijetu je tako. Neke stvari su se polako ukorijenile u jezik, ali neke stvari opstaju i vrlo ih je teško promijeniti, na primjer obično ne pišemo čitateljica. Često novinari pišu čitatelj, a ustvari znamo iz statistike da su najmanje 75 posto čitatelja čitateljice. Dakle, kako se stvarnost mijenja tako nekako i jezik cupka za njom i to ide, ali ide vrlo polako. Normalno je da ide tako i ne može nikako drugačije, niti bi trebalo. Nisam protiv toga da se uvode te nove riječi.

* Koliko knjige, poput vaše knjige eseja „How we survived communism and even laughed“ koja je duhovita, doprinose tome da se mi obični ljudi suočimo sa prošlošću kakva god ona bila?

– Ja to ne mogu znati, jer imam samo svoje iskustvo, a moje iskustvo nije sa tom knjigom ovdje nego najviše u Americi. Tamo je upotrebljavaju profesori na školama i fakultetima kada govore o istočnoj Evropi, socijalizmu, komunizmu, o ženskim studijama, o ženama u komunizmu. Knjiga je objavljena 1991, od tada je prošlo 27 godina i mene potpuno fascinira da je i dan danas citiraju i upotrebljavaju. Fascinira me da nema više tog materijala iz te, kako je ja nazivam, „žablje perspektive svakodnevice“. Mislim da se na tom nivou ljudi puno lakše identificiraju. Koliko pomaže ne znam. Ali, primijetila sam, i to mi je zanimljivo, da su tek sada istočnoevropske zemlje počele prevoditi tu knjigu. Dakle, odrasla je generacija koja nema pojma o tome i sada oni ne upoznaju prošli režim iz recimo priča svojih roditelja i priča svojih djedova i baka nego je iščitavaju iz te knjige. Ta knjiga je dobro prošla i u Iranu. Iz Irana sam takva pisma dobila. Nisam mogla vjerovati. Oni su je objavili prije dvije godine i pišu mi ljudi iz Irana ‘vi nemate pojma koliko se mi identificiramo sa tom situacijom’, na primjer sa nestašicom toalet papira, ja sam ostala zatečena. Ne znam mnogo o Iranu, ali znam da su objavili tu knjigu i „Kafe Europa“ i „Oni ne bi ni mrava zgazili“. Bilo mi je jako drago iako su dvije od tri knjige, naravno, objavljene ilegalno. Ta identifikacija me je začudila, ali to samo dokazuje koliko malo znam o toj situaciji i o toj kulturi.

* Budući da poznajete književnu scenu na ovim prostorima i drugde u svetu, kako se prema vašem mišljenju snalazi književnost u tranziciji?

– Nikako. Mi smo gubitnici. Kad sedite u ovoj ogromnoj divnoj knjižari (Delfi SKC prim. aut.) okruženi sa tim predivnim knjigama oko sebe, vidite puno ljudi, doduše, više ih je u kafiću nego kod štandova gdje su knjige, ali to je iluzija. Izdavači su propali, propadaju, propadaju svugdje u svetu. Promijenila se tehnologija, to je imalo najveći utjecaj na knjigu, sad su tu drugi čitači, e books i kindli. Promijenila se kultura u kojoj dominiraju slike, a ne riječi. Promijenila se financijska situacija, pogotovu u našim tranzicijskim zemljama. Knjige su postale skupe, promijenile su se navike i sve vam to vodi tome da je krajnja računica da je pisac najveći gubitnik. E sad, zašto pisci pišu? Zato jer ne mogu da ne pišu. To je strašno, jer ja bih puno rađe radila nešto drugo ali ne znam. Sad u ovim godinama ne mogu nešto drugo raditi. Vidim, izdavači knjižarski lanci i knjižare se muče. Evo, u Hrvatskoj mi nemamo više knjižara, to je katastrofa. Vidim to po svom izdavaču Frakturi koji je ozbiljan izdavač i radi ozbiljne knjige. Gledajte, svi tragaju samo za nekakvim bestselerima. Ti urednici misle da su ljudi idioti i da žele jedino krimiće. Oni koji imaju novaca ne čitaju, oni koji bi čitali nemaju novaca. Dakle, gubitnici smo svi zajedno, a u krajnjoj liniji je gubitnik kultura u smislu jezika i budućnosti: što će od ovog vremena ostati.

* Da li se onda u društvu izgubila uloga kritički angažovanog intelektualca čija se reč poštuje?

– Da bi se riječ poštovala, ona se mora čuti, a gdje vi danas možete čuti nekog intelektualca? Jedan od uvjeta da bi intelektualac mogao reći svoje mišljenje je postojanje javnog prostora gdje bi on to mogao izreći: da li je to trg u Ateni, da li su to novine ili informativne TV emisije. Vi nemate danas više ono što se do sada podrazumijevalo pod javnim prostorom, a tu opet veliku ulogu igra tehnologija. Mislimo – kako je divan taj internet jer su sve informacije na njemu. Jesu, ali internet se čita drugačije i pristupa mu se drugačije nego klasičnim medijima. Klasični mediji vam odmah sve daju na uvid a u internetu tragate za jednom partikularnom informacijom. Recimo, možete cijelog života znati sve o sportu, a ne znati da je negdje nekakav rat. Stvar je u tome da su lijevi kritički intelektualci u priličnoj meri iščezli sa propašću komunizma 1989. kao da više nisu bili potrebni. Naravno da su bili potrebni, jer su misleći ljudi uvijek potrebni. Ali, izgubili su javni prostor i svoju ulogu u društvu. Promišljanje nam nije jača strana, kao ni čitanje, a bez čitanja nema promišljanja, bez promišljanja nema čitanja. Onako kako je sada generalno društvo konstituirano ne samo na našim prostorima nego i Evropi i u svijetu, u smislu kulture činimo korak natrag, a ne naprijed. Ta vizualna dominacija nas unazađuje zato jer vjerojatno ne znamo organizirati ni vrijeme ni ništa bolje. Ne želim ja izbaciti ni TV ni tablete ni kompjutere, ali mislim da to nije osviješteno, jer nema ko to osvijestiti. Ko bi to uradio? Intelektualci. A gdje će oni to uraditi, gdje će ljudi to pročitati?

* Kako gledate na nedavno donesenu Deklaraciju o zajedničkom jeziku. U Srbiji je njeno objavljivanje proteklo mirno, dok je u Hrvatskoj izazvalo burne reakcije javnosti?

– Mislim da je to bila politička deklaracija i da je to bila lijepa deklaracija koja zapravo govori sljedeće: jezik služi komunikaciji, služi sporazumijevanju. Mi se svi možemo sporazumjeti pomoću tog jezika i to jeste bit jezika. Hoćemo li ga zvati ovako ili onako, to su političke odluke. Politika određuje da li se neki jezik zove ovako, stručnjaci to ne odlučuju. U tom smislu se slažem sa Snježanom Kordić koju su, naravno, zbog toga svi napali.

* Na čemu sada radite?

– Upravo sam završila novu knjigu priča koja izaći u maju u Frakturi „Nevidljiva žena i druge priče“. Biće ih 16. To su priče, prije svega, o starenju tijela. Meni je jako zanimljivo i izazovno bilo pisati, još je zanimljivije da jako malo literature na tu temu ima. E sada, postoji dominacija američkog pristupa koji je ovakav: imate 70 godina – divno, možete se popeti na Himalaje, ili ne, iskočite iz padobrana. Tu je i Nora Efron sa knjigom ‘I hate my neck’ koja ima humorističan i pozitivan pristup. Sad si slobodan, zdravi si, imaš sve zube, sad možeš raditi ono što celog života nisi. Veoma cijenim humor, ali mislim da to nije dovoljno.