Goran Bogdan: Već dugo vremena reteriramo kao društvo 1Foto: FoNet/ FEST

Pored Bogdanovog neospornog glumačkog talenta, zbog čega ga angažuju i u inostranim projektima, krasi ga uspešna kombinacija odmerenosti i strasti, te izrazita skromnost.

To što se napominje da je završio Ekonomski fakultet i tu stigao do magistrature, što je završio tri godine na Saobraćajnom fakultetu i što je diplomirao glumu na Akademiji, ne smatra nečim čime bi on trebalo da se diči, nego da to, naprotiv, govori o tome da je sklon „lutanjima“ i da nije odmah znao da odluči čime će se baviti u životu.

Sada je siguran da je to gluma, za koju je jednom izjavio da je pored ostalog „čudan i samotan posao“.

Obožava film, prvi posao mu je bio videoteci, često ume da pomene, a naročito uživa u atmosferi filmskog seta. Ovdašnja publika gledaće ga i u novoj seriji „Močvara“ Olega Novkovića, a trenutno snima po četrnaest sati dnevno i ovaj intervju je dao kad je imao prvi slobodan dan.

* Rekli ste da je da svaki projekat poseban, a pogotovo film „Otac“. Zašto?

– Iskreno, smatrao sam da je to preteško za mene, da ću možda lagati u portretiranju tog problema. Još kada se uzme u obzir da je priča istinita… Bio sam prestravljen. Zahvaljujući Srdanu Goluboviću i probama koje smo imali svaki dan puna dva mjeseca i treneru Marku Petroviću, koji me je pripremao fizički, uspjeli smo. Fizički aspekt uloge je bio pogotovo težak, naime, trebalo je smršati skoro 20 kilograma, a nismo imali puno vremena. Marko je tu bio nemilosrdan i jako sam mu zahvalan na tome. Umjetnik je u tome što radi. Nadam se da smo uspjeli. Na publici je da sudi.

* Zašto je prema vašem mišljenju važno da se ispriča ova priča?

– Mislim da smo kao društvo u nekom čudnom periodu. Reteriramo i to već dugo vremena. Dovedeni smo do stanja apatije koje, htjeli ne htjeli, vodi dalje do ubijanja želje za dobrim. Ovaj film na kraju daje nadu. Vraća volju za borbom, barem našem junaku. I nadam se da proziva institucije da bolje rade svoj posao. Predložak nam je istinita priča, koja se nije tako davno desila. Mislim, 2015. godine. Čovjeku su oduzeli djecu i koliko znam do dan-danas mu nisu vraćena. Mali čovjek protiv velikih institucija kao David protiv horde Golijata. Kada se čini da dalje ne može, film nas poziva na borbu. Za svoju djecu, slobodu i ideale.

* U središtu filma „Otac“ je, kako i sam naslov kaže, otac kome zbog siromaštva oduzimaju decu. I u filmu Bobe Jelčića „Sam samcat“ je, na neki način, tretirana slična tema. Šta razlikuje „Oca“, na koji način je ovaj film drugačiji?

– Ima dosta sličnosti. Kod Bobe, njegov otac se bori protiv institucija da nakon razvoda dobije više vremena da provede sa svojom kćerkom. Kod Bobe je fokus i na njegovoj familiji i na samom ocu i njegovoj unutarnjoj borbi. Mi smo, na neki način, klasičniji. Naš otac nikako ne može da viđa svoju djecu i odluči se na jako konkretan čin protesta. Sada, iako je sam čin u našem filmu dosta konkretniji, opet se na kraju borba okreće prema unutra i naš otac isto mijenja sebe. Bobini filmovi su dosta prepoznatljivi u svojoj formi i posebnom pristupu sadržaju koji ja beskrajno volim i na kojem sam i odgojen od samog Bobe. U ovom sada našem slučaju, mislim da smo klasičniji u formi iako imamo dosta arhetipskih momenata i citatnosti koju sada neću otkrivati.

* Bobu Jelčića prati dobar glas kada je reč o radu sa glumcima. Kako biste ga vi opisali?

– Ha… teško je to opisati. Mene je Bobo na dobar način odgojio i oblikovao kao glumca a danas kao najbolji prijatelj nastavlja da me korigira takoreći svakodnevno. Bobo ide do srži stvari. To nije glumačka disciplina, više je pristup životu i istini. Nekako istražuje stvar, tekst, problem dok ga ne potpuno ogoli i onda se lakše igrati sa njom.

* Šta vam je važnije kada radite sa rediteljem – podrška ili uputstva i zašto?

– A zašto ne bih mogao imati sve? Ni jedno ni drugo ili još više. Htio bih postići neku vrstu zajedničkog stupnja angažmana. Da skupa gorimo, da nam to postane iznad projekta. Ne vjerujem da netko i može i treba sve znati važnija mi je znatiželja i želja da se dođe do istine. Nekad nefleksibilno insistiranje umje biti pogubno za rad, kruti stav zna slomiti dušu čovjeku. Kada se sve poklopi dođe i do prijateljstva, a ja volim voljeti svoje redatelje.

* U „Senkama nad Balkanom“ igrate Mustafu Golubića. Rekli ste da volite taj lik. Zašto i kakva iskustva nosite iz procesa rada na toj seriji i saradnje sa Draganom Bjelogrlićem?

– Lako je voljeti igrati takvog lika. Misteriozan, kontroverzan, hladnokrvan a opet pun žara. Takvi likovi zanesu lako glumca i ako mu nađete malo bliskosti onda vas on preuzme i takoreći sam se glumi. Sa Bjelom je veliki gušt radit, insistira na kvaliteti ali je pri tome zabavno sa njime. Volim kod njega tu zaljubljenost u film, ona nosi… Ogromna je kod njega i želja za znanjem, konstantnim učenjem. Osjetan je rast njega kao redatelja.

* Kako vidite Golubićevu spremnost da se odrekne svoje ljubavi zarad ideala i revolucije? Da li su ovom svetu, na neki način, potrebni ljudi poput Mustafe, uslovno rečeno, fanatici, spremni da se bore za svoja uverenja zarad višeg cilja?

– Hahaha…. Da ih nije i previše? Samo na krivoj strani. Ne propitujem njegove ideale. Postavlja se pitanje nepromjenljivosti ideala, šta ako su krivi. To dovodi to totalitarizma. Vjerujem ja u borbu, borba je dobra, samo, ako se bori za krive ideale, kako se osjećaju oni sa druge strane? Kada zovemo nešto agresijom a kada progresom? Tanke su to granice. Treba dozvoliti da se ne slažemo, i da nečiji viši ciljevi nisu možda univerzalni. Meni je zanimljivo igrat takve likove jer onda ja uživam u propitivanju nekih tema koje bih teško ovako propitivao. Učim tako više. Za sada bih se toga držao.

* Igrali ste i u velikim svetskim projektima kakva je serija „Fargo“. Kakav je Ijan Mekgregor kao kolega, da li ste imali prilike da se bolje upoznate sa njim ili nekim drugim inostranim glumcima koji su ostavili na vas utisak?

– Gledajte, naravno da je dobro iskustvo, kao viša liga, i sve je tu podignutije, ali mišljenja sam da se to može dogoditi gdje god je želje. Nisu novci što to izazivaju. Dobro, sigurno je lakše tako, ali nije jedino. Pristup radu je tamo to što je fascinantno. Što se tiče kolega, isto je. Naravno da smo se družili i nisu bez vraga tamo gdje jesu. To su beskrajno talentirani ljudi. Sa nekima od njih sam i dalje u kontaktu i nastojimo da se družimo kad nam god geografske prepreke ne prijete.

* Zašto je važno da kultura bude hrabra, kako ste jednom rekli, i smatrate li da je ova ovde, mislim na ex jugoslovenski prostor, dovoljno smela, imate li neke opservacije s tim u vezi, budući da živite na relaciji Beograd – Zagreb i šire?

– Kultura je tu da propituje, da čačka dobro i da zabavlja. Ali mene zanima ova prva. Kultura je duša nacije. Nužno je hraniti i tijelo ali i duh. Bili smo svjedoci kako se u prošlosti ubrzavao propast duha uz lošu kulturu. Čak, nekulturu. Vjere sam da negdje dugotrajno može dovesti do promjene iako smo svjedoci da je i obrnuto i te kako moguće. Uspjeli smo ozbiljno kulturno nasljeđe zgaziti u blato a i vidimo kako je teško graditi opet. Dobra kultura ne poznaje granice, haha, istina niti loša, ali jedna gradi čovjeka.

* Aktuelna tema ovih dana je to što je dobrom delu građana u Srbiji uskraćena mogućnost da vidi televiziju N1. Kakav je vaš stav o tome?

– Ne znam detalje oko toga. Ali ako je to zabrana zbog ideoloških razlika – ako je to zabrana, onda je to oblik cenzure. A što mislim o cenzuri – valjda kao i sav normalan svijet. Mislim da to nije dobro za građane Srbije. Nijedno jednoumlje nije dobro.

Porodica i psihoanaliza

U razgovoru za Danas Goran Bogdan potvrđuje da su ga najviše odredili roditelji, profesori, Široki Brijeg ali i mnogo toga drugog, a na pitanje na koji način je uticalo to što ima čak tri rođena brata i dve rođene sestre odgovara da i to naravno ima bitan uticaj, ali da ne može ukratko odgovoriti. „Sada govoriti na koji način trebala bi iscrpna psihoanaliza. Normalno je da nas naše porodice određuju, nastojim da održavam kontakt sa svima“, kaže Bogdan.

Milanović je tek postao predsednik

Na pitanje kako vidi novog predsednika Hrvatske Zorana Milanovića reaguje oprezno.

– Ne znam, vidjet ćemo. Tek je postao – kaže. A da li ima neku dobru ideju o unapređenju saobraćaja u Beogradu budući da je završio Ekonomski fakultet i da je studirao Saobraćajni, konstatuje da je sve to bilo ipak davno. – Davno je to bilo. I slabo održavam to znanje, interesi su mi sada jako drugačiji. Ali za Beograd je lako. Metro – konstatuje Goran Bogdan.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.