Dejan Savić: Čovek trofej 1Foto: Starsport

Među vaterpolo trenerima, anketiranim širom planete, nije bilo ni trunke dileme oko odgovora na pitanje ko je među njima najbolji na svetu, pa je ta titula drugu godinu zaredom završila u rukama selektora Srbije Dejana Savića.

Bez suvišnih objašnjenja, jer je naš tim pod njegovom komandom, ove sezone, osvojio trofeje na Evropskom prvenstvu i Olimpijskim igrama, a pre toga i na šampionatu sveta, u Svetskoj ligi i Svetskom kupu, što nije niko nikada uradio u istoriji ovog sporta.

Iako će vam on sam reći da su igrači jedini „krivci“ za sve te uspehe, baš oni na svakom koraku i u svakoj prilici ponavljaju da bez „dobroćudnog debeljka“, kako ga iz milošte zovu, Srbija ne bi bila strah i trepet za protivnike. A koliko juče, posle sedmog mesta na SP u Barseloni 2013, mnogi su požurili sa zaključkom da „neće biti veliki pored bazena kao što je bio u njemu“. Demanti je vrlo brzo stigao, a toliko je neoboriv, da bi nekadašnji reprezentativac s najviše nastupa za Jugoslaviju i Srbiju, posle 13 prvih mesta u različitim takmičenjima, mogao mirne duše da stavi tačku na poludecenijsku karijeru i prihvati se nekog novog posla. S epitetom „čovek zvani trofej“, jer je osim do poslednjih pet zlatnih medalja „plave delfine“ vodio do još dve titule, a Crvenu zvezdu učinio dvostrukim pobednikom prvenstva i Kupa Srbije, Evrolige i Superkupa Evrope. Usput afirmisavši nekoliko mladih igrača, uz čiju pomoć starije kolege još uspevaju da amortizuju posledice propadanja klupskog vaterpola. Ovo poslednje je Savićeva najomiljenija i, u isto vreme, najbolnija tema. Koliko ne voli da se širi po medijima posle slavlja, pa u etar obično pošalje samo reč gotovo, na jeziku domaćina takmičenja, toliko je neumoran u skretanju pažnje na katastrofalno stanje u bazi i upozorenjima da će nepostojanje sistemskog ulaganja srpski vaterpolo u bliskoj budućnosti svesti na zanimaciju amatera i entuzijasta, bez šampionskih ambicija i mogućnosti.

Beograđanina, rođenog 24. aprila 1975. godine na Miljakovcu, posebnim čine i njegov otpor prema salonskim proslavama uspeha (zbog čega ga često nema na zajedničkim fotografijama sa prijema), sveprisutnom mešanju politike i sporta, surova samokritičnost i specifičan humor, a nekada važnu kariku u igri Partizana, Barselonete, Florencije, Barselone, Pro Reka, Sinteza i Crvene zvezde bije i glas vrsnog motivacionog govornika, začinjenog doziranim autoritetom.

U životu van vaterpola najbolje se oseća kada je sa ćerkom Danilom, sinom Manetom i suprugom Bobanom, s kojom je još od srednje škole, dok sedi sa prijateljima u kafani i kao neskriveni hedonista uživa u dobrom iću i piću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari