Balkanska sablazan 1Foto: printscreen youtube

Bio je kraj februara 1989. Izveli su nas iz školskih klupa u dvorište gimnazije, postrojili i poveli hitrim korakom niz Bulevar revolucije.

Kolone đaka su se slivale jedna u drugu sve do skupštine SFRJ. Tamo je već bila ogromna masa ljudi, buka je bila velika, sa tribine jedan glas je govorio da ne čuje dobro.

Bili smo deca, uvedeni u jednu veliku priču bez ikakve svesti o tome šta se dešava i zbog čega se dešava. I nije nam bilo prvi put.

Pre toga smo bili pioniri, sa crvenim maramama oko vrata dočekivali smo strane delegacije, nosili barjake dok trčimo pored štafete, klicali Titu i partiji, učili smo da pucamo iz pušaka i spremali se da branimo tekovine revolucije i bratstvo i jedinstvo. Bili smo zloupotrebljeni, bili smo indoktrinirani, bili smo zadojeni.

Bili smo deca Velikog brata. I ostali.

Samo su neka nova deca sada došla na red.

Hiljadu puta ispričana priča o džinu i devojčici, zaštitniku i detetu, vitezu i princezi, sada je viđena u političkoj kampanji. Akteri su Predsednik i malena Građanka.

U igri, njih dvoje maštaju o jednom boljem svetu u kojem će putevi spajati ljude, u kojem će deca ponovo biti s roditeljima, u kojem će sve kockice biti složene kako treba.

I one u glavi, i one u srcu. To je svet u kojem se zida i gradi, svet u kojem niču kule od želja i piramide od snova. A sve to zbog budućnosti njihove, vaše i naše dece. Iste one budućnosti u koju više ni odrasli ni deca ne veruju.

Pandorina kutija odavno je otvorena, čak je i nada odletela.

Zato ovaj spot nije namenjen nikome osim onima koji su ga napravili.

Tu ciljne grupe nema jer budućnosti nema.

Ova reklama je samo eho praznine koja se nalazi na mestu na kojem se, možda, nekada nalazila budućnost. U njoj je sve izmišljeno, a nije bajka. Svi elementi su tu, ali nema celine.

Umesto života, vidimo simulaciju. Umesto ljudskog razgovora, slušamo upitnik. Umesto izgubljenih očeva, tu je Otac nacij. Pa šta. Zar nije ceo svet već takav?

Fejk, lažan, površan, sebičan i koristoljubiv. Zašto bi samo reklame morale da poštuju nekakve principe?

Zašto se samo u oglašavanju mora biti dosledan, moralan i u skladu sa zakonom, kada to isto ne važi ni u jednoj drugoj sferi života?

Zato što je za hipokriziju svojstveno da se bavi fasadom i šminkom, da spolja deluje umiveno i čisto, da sve što je ružno bude sklonjeno s površine.

Reklama je emitovana, reklama je viđena, reklama je izazvala reakciju. Reklama je tužena, reklama je osuđena, reklama je zabranjena.

Reklama je upamćena. Reklama je i dalje živa. O njoj se priča, o njoj se piše, o njoj se čita. Baš ovog trenutka vi čitate o njoj i ponovo je emitujete u svojoj glavi. I nema tog zakona o oglašavanju koji to može sprečiti.

Da li je ovaj spot urađen s namerom da bude zabranjen i izazove javnu diskusiju, to nikada nećemo znati, niti je bitno.

Ono što znamo u ovom trenutku i što nam može jednog dana postati bitno, jeste da će nam prizor Predsednika i Deteta zauvek ostati u sećanju, da će nam Lego zauvek biti metafora boljeg sveta, da će nam Alova krojačka prodavnica u pozadini zauvek biti simbol toga ko nam kroji sudbinu, da ćemo jednog dana shvatiti da smo svi mi bili samo kockice u nečijoj igri.

Ali ono što možda nikada nećemo shvatiti je da od jednog Vučića ne vidimo čopore vukova iza njega, da od jedne reklame ne vidimo mnogo veću kampanju koja se sprovodi sistematski i neprestano nad običnim ljudima.

Od kad smo se rodili, mi smo taoci političke kampanje. Još kao deca smo zloupotrebljeni i iskorišćeni, i mi i devojčica i predsednik i tata i gledaoci i čitaoci i svi oni koji ne gledaju televiziju i ne čitaju novine.

Svi mi smo osuđeni na sadašnjost bez budućnosti bez obzira kakve želje i snove imali.

Zato bi bilo dobro da pokušamo da se nekako zaustavimo u stihiji koja nam se nameće, da se stvarno svi zajedno posvetimo budućnosti naše dece i učinimo ono što nam je najveća ljudska dužnost.

Ta malena bića zavise od nas i njima ne treba puno da budu srećna.

Dovoljno je da im pružimo da budu zdrava, da budu bezbedna, da idu u školu i da budu voljena.

Tek onog trenutka kad kao društvo shvatimo da su deca i njihov interes iznad svih, i uvidimo da je tu rešenje svih naših sukoba, netrpeljivosti i svađa i da ko god je na strani dece, taj je na pravoj strani, tek tada moći ćemo da razmišljamo kao ljudi, da razgovaramo kao ljudi i da delamo kao ljudi.

Daj bože, da nam sve sledeće kampanje i spotovi budu za decu, sa decom i zbog dece. To bi promenilo sve.

Autor je kreativni direktor

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari