Božo Koprivica: Smrt fašizmu, živi Jugoslavija 1Foto: Stanislav Milojkovic

Napisao sam knjige ‘Volej i sluh’, ‘Kiš, Borhes, Maradona’, ‘Dribling 1001 noć’, ‘Samo bogovi mogu obećati’, i u Zagrebu i u Beogradu, ‘Derbi’ sa Vulom Žurićem, ‘Luđak je vječno dijete’, Karver, Podgorica – veli u ‘Skici o piscu’ na kraju svoje knjige „San ulice“ Božo Koprivica. I još i ovo – Levičar sam, pilot-lovac, španski borac, Crnogorac. Ne znam da pevam, ali volim. ‘Konjuh planinom’, ‘Mlad se Jusuf oženio’, ‘Sa nok sedam Treno’, ‘Udade se, jagodo’, ‘Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ, ‘Laži, laži, Vere’, ‘Brezo, brezo, Manco Košir’, ‘Oj, djevojko, drugarice, ispleti mi rukavice, sa njima ću da se zorim, za slobodu da se borim’. Navijam za Partizan. Smrt fašizmu, živi Jugoslavija.

– Neke stvari nije trebalo da napišem, ali kako bi okupio svoju porodicu da nije toga bilo – sad su tu, u toj knjizi. Mislim da oni to mogu da pročitaju – kaže u razgovoru za Danas povodom „Sna ulice“.

* Prošlo je godinu dana otkako ste na proglašenju dobitnika Ninove nagrade, kao predsednik žirija, istupili protiv predsednika Srbije nazvavši ga „svakosatnim klepetalom“. Imate li sada nešto da poručite Aleksandru Vučiću?

– I dalje ga uzimam neozbiljno, jer uzimati ga ozbiljno znači katastrofalne posledice. To je jedna kukavička sukleta, okružen tim svojim botovima. To je jedna – horda je za njih ozbiljna riječ, pošto postoji film „Divlja horda“ – to je jedna gomila kukavica. Od njih niko sam ne smije da izađe na ulicu. Nikad ne vode polemiku sami, samo u funkciji, samo uz podršku, tako se i ponašaju. Dakle, deset na jednog, to je njihova parola i protiv je one partizanske – jedan na deset.

NJegova biografija ide od fotografije u lila džemperiću kad je saznao da je Tomislav Nikolić postao predsednik do one fotografije iz Srebrenice ispod kišobrana sa takvim strahom na licu, beslovesno, zaboravio je koga predstavlja (jer on ne predstavlja nikoga). A predstavlja jednu trećinu, svaki narod, svaka država sadrži tu trećinu, sve najveće države.

* Vi ste istupili kao predsednik Ninovog žirija. Koliko je važno da javne ličnosti istupaju na takav način?

– Meni je samo važna, to uvijek ističem, esnafska solidarnost. Kad je bila ova situacija u Narodnom pozorištu, trebalo je da obustave rad sva pozorišta u Beogradu. Oni bi vjerovatno našli zamjenu i onda bi isplivali ti poluglumci, ti poluljudi, neki bi vodili pozorište, neki igrali predstave, a onda bi ovi talentovani pravili neka svoja druga pozorišta. Mora čovjek u ovim vremenima da bude spreman na neku vrstu žrtve, prije svega lične.

* A kako vam izgleda istupanje glumaca sada, na protestima?

– Govorimo o Koju, Sergeju, Banetu, Stojanović Glid – to je njihova potreba ljudska, a to što su oni glumci možda dobija na nekoj auri ili uticaju. Ja to shvatam kao njihovu unutarnju potrebu da nešto kažu.

* Jesu li oni, po prirodi svoje profesije, hrabriji od drugih ljudi ili je nešto drugo u pitanju?

– I svaki glumac dođe na magarcu svom… Ne, ne, to je individualno. Profesija ništa ne garantuje. Na predstavi „Sveti Sava“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, od glumaca ostali su samo Branko Cvejić i Aleksandar Berček da brane taj čin, a to je osrednja predstava. Dakle, ne, pa to se i vidi iz ovog dosadašnjeg ponašanja. Neka pročitaju „Mefista“ Tomasa Mana pa će im sve biti jasno – kako se uspinje do upravnika Berlinskog pozorišta i kolko to košta, taj talenat, taj dar.

* U međuvremenu vi ste objavili nekoliko knjiga, a jednu u dva izdanja.

– Dvije – „I dečak može obećati“ i „San ulice“ u crnogorskom i srpskom izdanju. Pokazao je inicijativu urednik Kemal Musić iz Ratkovićevih večeri poezije, ja sam mu rekao da će ta knjiga da se pojavi u Beogradu, pojavila se u izdanju Karioke, to je moj tim za koji sam igrao i osvajao prva mjesta diljem Jugoslavije u malom fudbalu, za izdavača je potpisan Đorđije K., to je moj otac koji je umro pre pedeset i više godina.

* To znači da je beogradsko izdanje samizdat?

– Samizdat, volim tu riječ, tako su objavljene velike knjige.

* A razlikuju li se možda izdanja u jeziku – crnogorskom i srpskom?

– Napisano je ekavski, to je neki moj odnos, gotovo erotski. Ja imam rezervu, blagu ironiju prema tome što radim, nije to moj prvi dar, prvi dar je nešto drugo… A knjiga je objavljena u Jugoslaviji, pošto Jugoslavija ne umire, za mene ne umire.

* Ko je dete na fotografijama na koricama knjige?

– Potpuno slučajno ispale su fotografije iz neke porodične arhive i to je moja kći Ivana (mlađa kći Jovana se protivila). Te fotografije je kod Narodne biblioteke napravio Velimir Radmilović, jedan izuzetan naučnik. Ivana na naslovnoj vjerovatno imitira mene kako gledam, a na onoj posljednjoj se plazi – meni i publici.

* Zašto ste dizajn knjige poverili Miletu Grozdaniću?

– Zato što je Mile Grozdanić najbolji dizajner u Evropi, zato što je on tvorac vizuelnog identiteta biblioteke Gradac, pa časopisa Gradac, zato što je uredio knjigu za Miću Popovića, pa čuvenu knjigu „Zadužbine Kosova“, zato što je tvorac dvije genijalne knjige – „Put do knjige“ i „Znak i otisak“. Zato što se mi družimo od Književnih novina, to znači od početka osamdesetih, a Književne novine su tada bile najbolje uređene novine u Jugoslaviji, što nije bilo lako.

* Na unutrašnjim stranama omota korica na početku i na kraju su pesme. Ova na kraju zove se „Danguba“. I sami za sebe kažete da ste lenji. Iako nemaju identično značenje, ove reči su sinonimi, kao i reč dokolica. Zbog čega su stanja „lenjosti“, dangube, dokolice takođe važna?

– Sve počinje s dokolicom, u dokolici ste najbliži sami sebi. Ta neka vrsta mira, onog prijatnog, melanholije, to se osjeti – čovjek na pijesku, to je moj idealan kontekst – kanikule, sami ste na pijesku i ko vam tada padne na pamet – taj je pravi, ta knjiga, taj stih.

* Da li tako, iz dokolice, nastaju vaše knjige?

– Nastaju po zadatku. Neko mi traži tekst i onda bih ja taj tekst pisao unedogled, stalno bih imao nekih fusnota i fusnota – tako pišu veliki pisci kao Oto Tolnai, a najveći prozni pisac Servantes – sama priča po sebi o Don Kihotu ne bi bila zanimljiva da nema njegovih genijalnih fusnota, tih bajki koje on proizvede. Onda me spasi rok. Ipak neki tekst mora da se završi. Inače, ja se ne bih vraćao tim tekstovima, ali bih radio jedan tekst čitav život.

* Da li je to razlog što se neki vaši tekstovi pojavljuju u različitim knjigama?

– Ne, ne. Moji tekstovi kruže, pojave se neki tekstovi u različitim knjigama, ali drugačije funkcionišu. Recimo, tekst o Streljcevu, najboljem ruskom fudbaleru koji je bio u logoru – njega bih stavio u svaku knjigu, a u ovu nisam. Tekstove slažem po ritmu, zato je u ovoj knjizi na početku ta pjesma o muzičarima koji ulaze u grad. Ja nisam nešto muzički obrazovan, ali strašno volim da slušam muziku. Recimo, obožavam Mocartov Koncert za klavir i orkestar 21 zato što je ta muzika korišćena u mom omiljenom filmu „Velika ljubav Elvire Madigan“ Boa Videbrega. To je jedan od najboljih filmova koji je ikad snimljen, ljubavna priča sa najljepšim samoubistvom u istoriji filma, samo se čuje zvuk. LJubav između igračice na žici i jednog oficira, koji sve napusti i umiru iz gladi i iz ljubavi. Glad je ljubav.

* Zašto knjiga počinje baš tekstom o Petru Kralju?

– Zato što ja, kad imam neku frku u glavi, idem u pozorište. Idem deset noći zaredom, gledam istu predstavu. Negdje sam rekao, ili su mi rekli da sam ja rekao – ljubav je pitanje prostora. Uvijek se trudim da nađem nešto dobro. Nisam od onih koji će da pokvare ono što ne valja, nego negdje vidim kako se u pozorište vratio neki glumac koji nije igrao dugo, negdje vidim kako partneri igraju sa velikim zadovoljstvom… U poslednje vreme nema velikih tekstova. Ali, pozorište je možda važnije od života jer je život pozorište, a to se sve vidi u sat i po, dva sata, tri sata, odnosi, sve najvažnije stvari, sve emocije i sve to rade ljudi na zadatu temu i uspiju da u vama izazovu emociju koja je destilisana, užarena. Više osjećate na prstima smrt ili ljubav kad gledate predstavu.

To je i zato što mi je prijateljstvo važno. Imao sam čast da budem prijatelj sa Perom Kraljem i rekao sam da je on glumac koji se ogledao u svim žanrovima sa podjednakim uspjehom. Bio je takva priroda, takva otmenost. Dobar je bio i u komediji i u tragediji. Apsolutni glumac. Petar Kralj.

* A kako je došlo do prijateljstva sa Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, oni su ipak bili znatno stariji od vas?

– Kiš me je pripustio u svoje društvo. Tada je bila velika razlika u godinama – 25 – 40. Voleo sam njegove knjige, njegove rečenice, njegove prevode i od njega sam naučio da svaku bitku u životu treba rešavati sam. On je bolovao od polarne usamljenosti. U posljednjim pitanjima nije imao sagovornika, može biti Šejku, Kovača, ali nikad nije tražio nikakvu pomoć. Nikad nije mislio na karijeru, na urednikovanje, na poziciju, na prevode… Mogao je da izabere poziciju disidenta. LJudi kao Kundera, Brodski, žalili su što nisu napisali rečenice koje je on napisao. Nažalost, ovdje još uvijek ima tih naklapala koja pokušavaju s vremena na vreme da ga ospore, ali generacije pisaca i čitalaca svaki put to demantuju. Ono što bi Milan Milišić, izvanredan pjesnik i Kišov prijatelj, rekao – on je postao mjera onog trenutka kad je umro. A evo sad je dan njegovog rođenja – 22. februar.

On je jugoslovenski pisac a prije svega pripada beogradskoj kulturi. Sva ta dilema i nekih njegovih prijatelja zašto je Kiš želio da se sahrani u Beogradu – zato što je kao svaki vitez vratio dug. NJemu je pravoslavlje – kad je bio dijete, u Novom Sadu majka ga je pokrstila u Uspenskoj crkvi, spasilo život, spasilo ga one žute trake. NJegova sestra Danica mi je rekla, jedna prelijepa žena velikog dara, bila je u Umjetničkoj školi u Herceg Novom, to je generacija Dada Đurića i Uroša Toškovića, ona mi je pričala da je njen otac Edvard, čuveni Edvard Sam, nosio uvijek ruku preko srca da bi malo ublažio tu užasnu traku. I mnogo je važnije da hiljadu mladih ljudi nije odlazilo sa Novog groblja kad smo spustili Kišov kovčeg sat i po vremena, ostali su u tišini, nego da li je govorio i da li je nešto lagao Amfilohije Radović, a lagao je.

I Kovač se vraća kod ozbiljnih čitalaca. On je umro u Rovinju, ali njegove knjige nalaze put ovdje do čitalaca bez obzira na izvjesnu blokadu jer su njegove knjige esejističke protiv nacionalizma svake vrste, a naročito protiv nacionalizma koji potiče odavde i ovih pisaca koji su bili zagovornici toga, na čelu sa Dobricom Ćosićem, da ga nekako sklone iz ovog korpusa. Nemoguće, on je napisao možda ponajljepše stranice o Beogradu u romanima „Vrijeme koje se udaljava“, „Uvod u drugi život“. Dar je nepotkupljiv i nepobjediv. U Kovaču ponajbolje živi taj jezik – po bogatstvu riječi, po riječima koje su se gubile kojima je on spasio smisao, koje je smjestio u pravi kontekst. On je jedan od rijetkih pisaca gdje tolerišem to što se vraćao rukopisima pa ih mijenjao, ne samo to da je ijekavizirao, nego je, recimo, neke romane i poboljšao, kao „Ruganje s dušom“.

On je o nekim mojim rukopisima izgovorio najbolje stranice, pisac najbolje piše o piscu, najbolje misli. Sve najbolje stranice su napisali pisci jedni o drugima. Ova profesorska naklapanja u kojima se na razlikuje da li se piše o Komaninu, ili o Danku Popoviću, ili o Kišu, ili o Pekiću, ili Bulatoviću, ničemu ne vode, taj jezik je postao zamoran, nema strasti, nema citiranja, nema ništa. Ima ono, kaže, „citiram“, a citat je, kao kod genijalnog Makavejeva, neosjetan, to su rezovi, ali oni se ne vide, uklapaju se u onu priču koju ti pričaš i onda to postaje tvoje. Veliki ljudi i veliki pisci preuzimaju otvoreno, kradu otvoreno, a mali na pola, onda im se omakne nešto. To je kao sa driblingom, dribling je nemoguće imitirati. Nemoguće je imitirati DŽordža Besta, Pelea, Maradonu, to je nemoguće, Savićevića, Roberta, nemoguće. To je hod, to je kao disanje.

* Kad smo kod fudbalera, zbog čega su kod vas fudbal i poezija nerazdvojni?

– Zato što je sve ritam. Sve je u ritmu. Ima to u divnim nekim esejima-romanima Pitera Bruka, kaže da mu je od sveg školovanja ostalo samo to. Imali su neki zadatak u toku ferija da urade i onda je iznebuha profesor muzike pitao Pitera zašto je najvažnija stvar u umjetnosti ritam. Kaže da mu je od svih predavanja i tih profesorskih priča ostalo samo to. I jeste sve u ritmu. Ili dosada, zato što, ako vam neko kaže ja to ne razumijem u pozorištu, to je obično neka esnafska nesigurnost, svako zna da l’ mu je dosadno ili nije, da li je dobar ritam ili nije dobar. Jedini je problem u našem pozorištu što su se ljudi odvikli da gledaju predstave od tri sata. Bila je izvrsna predstava „Trg heroja“ po Bernhardu Dejana Mijača u Ateljeu koja je skinuta jer su ljudi izlazili sa nje, a ovi koji su je skinuli nisu gledali na one koji ostanu, zaverenike.

I ovi protesti su so onoga što je pravi Beograd svih generacija, a ta prebrojavanja… Tako se i ova partija na vlasti stalno ponižava nekim žrtvama. Žrtve su zanimljive ako se poimenice govore, a da li je stradalo hiljadu… a šta je sa onim hiljadu i jednim? Šta ćemo s tim? Treba pogledati fotografiju na kojoj Stevan Filipović stoji ispod vješala, a ovi koji se posprduju s tim, ne samo s njim, već i sa Jelenom Ćetković, sa Jokom Baletić, sa Gojkom Kruškom, ima takvih primjera, neka oni stanu na tu klupicu pa ćemo da vidimo kako to izgleda, a ništa im neće biti. Tamo se vidi, istina, neka izmaglica, i tako iznenađena i zaleđena lica četnika, fašista koji gledaju to. E tako bi trebalo da budu i ovima. Mi moramo biti spremni na neku vrstu žrtve. Kukavicama se moramo suprotstaviti.

* Kako nam se desilo da prestanemo da baštinimo podvige heroja koje pominjete, partizana, komunista, levičara, žrtava fašizma a da počnemo da rehabilitujemo zločince?

– Tu je krenula Srbija nizbrdo. To je počelo pod Miloševićem, sa tim koketovanjem – hajde da se pomirimo. Nemam ja ništa protiv. Ja sam odrastao u partizanskoj porodici, koja je posle, možda na sreću, ’48. prešla u red onih koji su proganjani, ali, recimo, moj brat Jagoš, bio je nasledni melanholik, ali je bio užasno veseo, s njim u odeljenju bio je njegov dobar prijatelj Bošković, čiji je otac bio četnik, i ako bi neko njega pokušao da dira, onda su ga moj brat i druga djeca branili.

Ovdje se sprdaju sa narodnim herojima, sa partizanima, pa neki moji prijatelji govore „one komunjare“. Dvanaest hiljada komunista je ušlo u rat, devet hiljada je poginulo, a poslje, koje su bile zloupotrebe, to sve treba registrovati i reći. A ovi ljudi koji su dobili naknadnu hrabrost… Recimo, evo imate primjer Svetlane Velmar Janković, njen otac je bio kolaboracionista, pobjegao je, stradao, nije problem, bio je osrednji pisac, problem je naknadna ta progonjenost, vjerovatno je imala problema, ne znam precizno, ali da budete urednik u Prosveti, koja je bila ozbiljno izdavačko preduzeće, u kome su bili Mija Pavlović, Stevan Raičković…

Ja ne branim, ja govorim o lijevoj ideji, dakle o Benjaminu, o Brehtu, o Berlingueu… Ako su u tim komisijama bili Davičo, takvi ljudi, ozbiljni, veliki pjesnici, kako su onda oni prepoznali ko je Makavejev, ko je Žika Pavlović, ko je Saša Petrović, ko je Kokan Rakonjac – naravno da je to bila diktatura, Broz je bio diktator – kako je onda Ratko Dražević, jedan isto tako opasan partizan, bio direktor Avala filma a svi njihovi filmovi su proizvedeni. A i oni kad su pravili filmove protiv, to je bilo da bude bolje. Mogli su oni da naprave disidentske karijere, nije Mak ovdje bio baš tako dobro dočekan, a on je jedan od rijetkih čiji je film kritikovao i Zapad – ima ono čuveno kad prase po Bulevaru zvijezda u Los Anđelesu šeta, on se njima posprdiva. Oni su ovdašnji sistem kritikovali iz najboljih namjera. Ali problem je što to nije bila propaganda. „Zaseda“ je jedan od najboljih svjetskih filmova Žike Pavlovića, a da ne govorimo o „Tri“ Saše Petrovića. I vidite vi koje su oni birali glumce i gdje su najbolje uloge dali ti glumci, naši veliki glumci – od Milene Dravić, Bate Živojinovića, Bekima Fehmijua, svi su kod njih najbolje igrali, zato što postoji dupli pas između velikih. To je radost prepoznavanja.

Petar Božović je najveći naš živi glumac, koji je proarčio, može biti, svoj dar, ali je glumac sa ogromnim rasponom, sa emocijom i sa raciom. Možete ga gledati sada u filmovima. A Petar Božović je gotov Mefisto. Samo neko od upravnika treba da se sjeti i da ga pozove. Postoji priča za njega da je nezgodan. Svi veliki ljudi su nezgodni. Samo ja ga nikad nisam vidio nezgodnog u situacijama kada ima o čemu da priča, mislim u pozorištu, kad ima dobrog reditelja.

* Koliko je novoga u ovoj knjizi i šta je to, a koliko je tekstova koji su i ranije objavljivani?

– Ima tu ponovljenih tekstova, ali oni sad potpuno drugačije funkcionišu kad su tako skupljeni. Dvije trećine nije bilo objavljeno u nekim knjigama drugim – to što je jedan dio mog detinjstva i ljubav spram Dubrovkinje i ljubav prema fudbalu i prema prijateljima nekim mojim, i ljubav prema ljudima koji su, ne mogu reći zaboravljeni jer ne mogu crteži Dragana Lubarde da budu zaboravljeni, ne može Biljana Jovanović da bude zaboravljena – „Pada Avala“ jedan od najboljih romana jugoslovenskih, napisala ga je sa 25 godina, ne može da bude zaboravljen Davorin Popović kad sam ja driblovao u ritmu njegovih pjesama, ne može da bude zaboravljen Mirza Delibašić s kim sam drugovao u Trstu kad sam bio kod Bogdana Tanjevića. Samo je Danas, zahvaljujući Grujici Spasoviću, koga sam to zamolio, objavio čitulju – to je bila jedina čitulja Mirzi Delibašiću kad je umro, nijedan savez nije to učinio, a on spada u kategoriju tih ne najboljih jugoslovenskih, to reći to odmah podrazumijeva i evropskih i svjetskih – to je generacija Daneua, Koraća, Kićanovića, Dalipagića, Ćosića… Najplemenitiji igrač, najomiljeniji igrač je bio u Real Madridu dvije godine, otmjen čovjek, otmjen po svemu… A vidite sad kakvo je posrnuće – Jugoplastika, Cibona, pa i moj Partizan, u odnosu na ono, to su sve evropski prvaci i sad su ove male oligarhije učinile da se bore oni nešto za ulazak u Evroligu, pa to ne može grad da dozvoli, Split, ne smije Zagreb, ne smije Sarajevo, ne smije Beograd. Tradicija je ljepota koju čuvamo.

Imam neke strane o Goranu Miladinoviću, jednom od najdarovitijih fudbalera koji je ikad igrao, igrao je samo 17 puta za reprezentaciju Jugoslavije a bio je najtalentovaniji u onoj generaciji Partizana, tih beba koji su pronijeli slavu jugoslovenskom fudbalu i klupski i fudbalski, po rezultatima u sportu. Volim sport jer se sve može izmjeriti rezultatima. Sve najbolje u jugoslovenskom vaterpolu, ne izuzimam ni Mladost zagrebačku, tu svaka čast, svi treneri od Bate Orlića do Rudića, Stamenića, svi su potekli iz Partizana. Pa je bio Zoran Janković, najbolji vaterpolista, čast Milanoviću, kad je on igrao, uvijek je bio pun Tašmajdan, a on je prvi driblao u vaterpolu – i to je moguće. I onda smo skandirali „Zorane, nogom“, pa je šutirao i nogom. To ne blijedi, kao što ne blijedi glumačka igra, glumci misle, kako oni to kažu – nikad ne ostane zabilježeno, a ja neki put stanem na izlaz, volim, na primjer u Jugoslovenskom dramskom, i 400, 500, 700 ljudi izlazi ushićeno. I sad ovo što mi radimo, mi kao pišemo – to je trajno, a ovo je prolazno. A šta ta ozarena lica, to zadovoljstvo, ta emocija koja je probuđena, tuga, bilo šta, kako, to negdje ishlapi? Ma ne ishlapi, upiše se to negdje. Neka zbirčica poezije koju niko ne otvara – virgo in takta, ne reže se onim nožem i ona negdje trune u nekoj biblioteci – šta, to je trajno? Pa sve veliko izmakne. Ali i zaborav je dio sjećanja.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.