Ginter Gras se ne koleba – Treći svetski rat je već u o toku. Dobro mu je poznato kako to počinje, bio je savremenik Drugog svetskog rata, a prohodao je i progovorio dok su posledice razaranja Prvog svetskog rata bile još sasvim očigledne.


Dva svetska rata i dvadeseti vek su promenili, istumbali, ojadili, unapredili, uništili, ali i obogatili živote milionima ljudi na planeti. Usponi i padovi Nemačke, pa ponovni usponi, menjali su geopolitički pejzaž i sudbine mnogih. Gubile su se domovine, masovno su se napuštali zavičaji, ratovi dvadesetog veka su donosili užase pred kojima su hiljade ili naprasno umirale od strave ili su završavale na nervnim klinikama. Posle suočavanja sa paklom Aušvica, čovečanstvu se zgadila čak i patriotska poezija.

Ako smo stvarno svedoci generalne probe za Treći svetski rat, a cele ove godine slavimo pobede iz prethodna dva rata, onda hajde da se suočimo sa memoarima, recimo, Branka Ćopić, Džeroma Selindžera i Ivana Gorana Kovačića. Dobra su ilustracija – tri koraka kroz ludila dvadesetog veka. Ćopić se sopstvenim skokom katapultirao sa ovog sveta. Selindžer se do samog kraja svog dugog života spisateljski igrao samoubistvima junaka, a predstavljali su njega. Ivan Goran Kovačić je u pesmi opevao svoju smrt. Sva trojica su se borili protiv fašizma, i bili su na smrt ranjeni Drugim svetskim ratom.

Sva trojica su opsesivno bili fiksirani na mladost. A to je ono što ratovi najviše vole da troše – na stotine hiljade, ma ne, na milione. Ćopić je u svojoj ratnoj torbi nosio detinjstvo, Selindžer adolescenciju. A Ivanu “dželati u ljudskom liku” nisu dozvolili ni da izađe iz svoje mladosti.

“Bašta sljezove boje” je Ćopićev “hello-goodbye” sopstvenom životu. Amarkord pun smeha i groteske. Kao Odisej Itaci, on se vraća svom Grmeču, ličkom animusu-animi i krajiškoj kosmogoniji. Iako je veći deo života proveo van, u Beogradu, uporni je stanovnik Hašana, kao Džojs Dablina, a Prust Kombreja. Izmešteni u ratovima, bili su u neprestanom povratku ka zavičaju. I taj njegov podgrmečki Kombrej maternica je stalnog njegovog rađanja, obnavljanja, reinkarnacije – zagrljaj iz kojeg je virio, zaštićen toplinom i divljinom ljudi pitomog srca, koji puše i popuše Sveto pismo, koji prekorevaju Svetog Nikolu i ikonu kada im lopov (neko od njih) pohara siromašnu kuću (“Čovjek te slavi pedeset i više godina, a kada je stani-pani, bar da si makao prstom!”), tu su vragometne cure i vragoderi hajduci, jedni drugima prave decu, ali neka, važno je da se kuća množi, da ima ko da radi u polju i šumi… Preko celog tog i groznog i lepog dvadesetog veka Branko je raširio fresku detinjstva, a ono najužasnije strada baš u ratovima. Destrukciji je suprotstavio gnezdo nevinosti iz kojeg se obnavlja ljudski rod.

Nijedan balkanski narod nema takvog pisca kao što je Branko Ćopić, a danas tako zaturenog. Zaturen je on, zato što smo mi zaturili sve što je lepo, dobro, istinito, maštu, detinjstvo, dede i babe smo zatvorili u staračke domove, a decu predali na čuvanje i vaspitavanje drugima. Delo tog najzapadnijeg srpskog književnika (u okviru srpskog naroda), međutim, ne samo da je impozantno količinom napisanih knjiga, već je i prostrani rezervoar raskošnog i najčistijeg jezika. Kod njega se plemenitost i dragocenost jezika pretvara u živo, tečno zlato, knjiga oko čitaoca prosipa zvezdani prah poput Petar Panove Zvončice. Ćopić je živi dokaz da je kultura najveće srpsko bogatstvo, a ne ratovi. Umetnici su srpski heroji, pre nego đenerali i njima naklonjeni lažljivi, korumpirani političari sa svojim alavim gospođama. Za učestvovanje u ratovima pobedničke su nas velike sile nagrađivale, ali smo u ratovima mnogo više gubili, dok smo u kulturi između ratova, u miru, neuporedivo više dobijali.

“Bašta sljezove boje” je knjiga sećanja, a kao što je poznato – sećanja su retrospektivni osvrt na postojeću stvarnost. Stvarnost je Ćopića uznemiravala. Bio je preplavljen osećanjem straha da će se opet nešto strašno na ovim prostorima dogoditi, i usprotivio se veselom i zacerekanom knjigom. Naslutio je nepogrešivo. Njegov spisateljsko-šamanski seizmograf je zadrhtao kada ostali nisu ni sanjali da je uopšte moguć takav cunami koji će opustošiti celu državu.

“Baštu” je posvetio književniku Ziji Dizdareviću ubijenom u logoru Jasenovac 1942. godine. Pisao ju je kao pismo za koje je znao da ne može stići svom adresantu, ali se tešio da će ga pročitati “bar onaj koji voli nas obojicu”. Piše trideset godina od strašnog Zijinog kraja u Jasenovcu, u vreme kada se mislilo da je ovde sa bratoubilačkim ratovima završeno.

Slovenačka cesna afera, hrvatski maspok, srpsko neslaganje oko ustava 1974. godine, jagma oko vlasti i pljačke, Branka Ćopića su podsetili da je upravo Zijo Dizdarević predosetio balkansku apokalipsu, i da ga je ona i stvarno, ovozemaljski, saterala u logor uništenja, pa mu se ostvarila strašna pesnička mora. Tada je Ćopić izbegao njegovu sudbinu, ali ga je posle trideset godina ponovo obuzela crna slutnja:

”Vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?… Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisom i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dečacima… Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima… Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. U ovom poslu se ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici. Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata. Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš… ”

I eto u srpskoj književnosti samosvesnog Don Kihota u pratnji neizbežnog Sanča Panse, a to njemu nije niko drugi, do okrugli, katkad dobroćudni – mjesec. Vodi i navodi viteza tužnog lika do “šarene, čarala-varala bašte”. U začarani krajolik otkačenih događaja i ljudi, u krajiškoj zemlji čuda. Puna surovog života, ali i “vantazija” kako ovi grubi ljudi golubijeg srca rugajući se nazivaju onu duhovnu entelehiju za koju će Branko ustanoviti da može imati veći stepen stvarnosti i od najstvarnijih stvari. Nije svet ovakav kakav nam se na prvi pogled čini, u njemu ima nešto više, nešto dublje. Fantazija nam ne dopušta da se pomirimo sa očiglednim, sa tupavim materijalizmom.

Evo zlatokosog derana sa zlatokosim drugovima na mostu iznad zelene vode brbljivca potoka, i u njegovoj prozirnosti trepere jata ribica, “zeke”, mameći dečurliju na lov. Nailazi stric Nidžo i kao nehajno ih pita jesu li videli ovde pod mostom onu ribu zeku, veću nego ikakvo prase, ima u njoj metar, ponekad se škobalja u plićaku. Podstaknuta, deca kreću u lutanje, proključala radoznalost ih nagoni na istraživanje, u potragu za ispričanom stričevom ribom. I kad je na kraju premoreni ne nađu, ipak su zadovoljni samim traganjem. Ali, sutra će nastaviti i tako celog života, jer im je ta izmišljena riba bila stvarnija od svake ulovljene, pa su pred svakom drugom vodom, rekom ili virom zamišljali da ona upravo tu živi. Nikada viđena, a opet nezaboravljiva. A kada je pri kraju života došao u rodni kraj, opet je Branko na istom mostu (most kao sudbina!) našao zlatokosu dečurliju i pitao ih može li se tu naći kakva velika riba, onako koliko prase. I jedan plavi mališan poskoči i sa punim uverenjem mu potvrdi šireći svoje ruke “ovolikačka je”, da, praćaka se tu riba velika kao čovek. Video je i ispričao im Jovo Divjak. Nidžinu ribu je zamenila Jovina, i ta fantazija prenosi se na svaku sledeću generaciju zlatokosih večnih mališana, jureći poput vatre po barutnom fitilju vremena, paleći im rasprskavajuću radoznalost i maštu.

U “Bašti sljezove boje” zazvučaće moćni oratorijum u slavu mesečini. Mesec je senka sunca. A u noći je istina dublja od istine dana, tvrdio je filozof, pisac “Vesele nauke”. Na mesečini se opčaranim mališanima javlja noćni prorok – nevidljiva žabica gatalinka skrivena u retkoj krošnji jabuke. Ta mala lukava čarotanka ih ne laže kada se glasa zagonetkom iz tame pa im proriče da će im se “nešto lijepo dogoditi”, da će “nešto lijepo naći”. Jer već ujutru još pospanog dečaka pred kućom dočeka rastrepereno biserje noćašnje kiše. Zar to nije taj čarotankom najavljeni svet bajke? I kada dečak bude krenuo na svoj put, otkidajući se od zavičaja, trudeći se da ne obuje opanke naopačke, da se ne zbenavi u zlosrećnika koji svoj pravi put izgubi, da se ne preokrene i kapom i dušom – sve do kraja tog puta nosiće sliku tih zvezdanih noći i utopijsku zagonetku gatalinke u svom srcu. Jer ona je nagovestila da se Dobro događa i da se Lepo nalazi. U tesnoj kolevci zavičaja noću ga je budila bezglasna moćna svetlost meseca. Zlatokosom mališanu su rasla krila imaginacije i odlepršaće iz kolevke u čijoj pozadini mrmore trezvene strine i tetke bez mašte, opominju ljude koji ih ne slušaju dok uveče odlaze da po birtijama melju zubima staklo čaša i plaču rakijskim suzama nad pustim rasutim godinama.

Čak i za ciničnu buntovnu rok generaciju Hladnog rata mesec je bio božanstvo, pa su hitovi za sva vremena postale romantične pesme “Noći u belom satenu” Mudi bluz, “Mr. Moonlight” Bitlsa ili “Moonlight shadow” Majk Oldfilda. Najnovija istraživanja prirodnjaka otkrila su da mesečeve mene bitno utiču na razvoj i život biljaka. Branko Ćopić je priznao mesec kao centralnu silu duševnog života. Plutarh je u jednom od svojih dijaloga tvrdio da je čovek sastavljen od tri elementa: zemlja nastanjuje telo, mesec nastanjuje dušu, a sunce ispunjava duh. Po njemu ima dakle tri smrti: telo se razrešava i meša sa zemljom, dušu apsorbuje mesec, a duh se vraća suncu. U ovoj priči mesec je medijator, jer gde zemlja uzima a sunce daje, mesec i uzima i daje, ujedinjava i razjedinjava sastavne delove. I kao što sunce obasjava i oplođava mesec, tako mesec oplođava zemlju, šalje duše koje u zemlji dobijaju telo. Savremeni botaničari su sa “malim” zakašnjenjem otkrili ono što se znalo još u antici. A naš Branko je to znao – oduvek.

U jednoj od Baštinih najlepših priča “Pohod na mjesec” Ćopić razotkriva da i u srpskom čoveku može postojati astralna čežnja, sasvim duševna i duhovna, prema onoj Večnoj Mašti, iza svih stvari i pojava, a jedino istinitoj. U Beogradu i u Srbiji popularne su i na sceni i u životu, telesne, zemljoprahne požude, bar kako su interpretirani Stevan Sremac i Bora Stanković. Kod Ćopića u “Bašti sljezove boje” duša teži naviše, van tela, inkarnira se u sveprožimajući kosmos, novu viziju, i dok je telo svezano zemaljskim okovima ona pokušava da se kroz šamanski magični let imaginacije (već u Branku mališanu preludiraju umetniče žice) integriše u Selenu ili u Lunu što sa noćnog neba podižu plimu neizrecive, vasionske čežnje u svemu živom.

I dok zlatokosi deran sa starim samardžijom, neumornom skitnicom Petrakom, u jesen, noću preko brda i šuma, sve do zore juri da uhvati ogromni mesečev požar, a taj najtajanstveniji putnik odskače na drugo brdo baš onda kada su bili sigurni da će ga ščepati, deda Rade sedi pored kazana, peče rakiju, a tu je jednom opijen mladom šljivovicom zaspao solunac pa mu je drvena noga iztinjala i izgorela (proteza iz Prvog svetskog rata, udar dvadesetog veka). A deda Rade ih doziva:

-Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!

Kasnije u životu Ćopić je često bio raspet između smirene dedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mesečevog požara, hladnog i nevernog, pa se pitao da li je “pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?”

(Nastavak u sledećem vikend izdanju)

www.momcilodjorgovic.com

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari