Britanija, Amerika i druge nacije za žaljenje 1

Užasne kampanje klevetanja usmerene protiv Izraela, imaju, čini se, sledeći uzrok: Jevreji, uprkos tome što su percipirani kao evropski ljudi koji bi trebalo da znaju za bolje, oni se i dalje ponašaju kao nezavisna nacionalna država, sledeći svoje interese i težnje u skladu sa svojim vlastitim razumevanjem.

I to rade umesto da prihvate evropsku koncepciju onoga šta znači biti moralno zreo narod.

Ako je to tačno, onda bi trebalo da primetimo i slučajeve u kojima se druge nacije na sličan način osuđuju zbog istog razloga.

Postoje li drugi primeri nacija koje su podvrgnute uporedivim kampanjama klevetanja? I da li su i ove nacije primeri evropskih nacija za koje važi drugačiji standard zato što bi trebalo da znaju za bolje?

Odgovor na to pitanja je sigurno da. Izvanredan primer nacije koja je osamdesetih bila podvrgnuta takvom gađenju i moralnom progonu bio je naravno režim aparthejda u Južnoj Africi.

Međunarodni užas bio je 1990-ih usmeren protiv Srbije.

Danas, kada su obe ove države u mnogo manjoj meri simboli sramote, moralni bes koji je već dugo usmeren na Izrael okrenut je i protiv Sjedinjenih Država, protiv Britanije nakon glasanja o odlasku iz Evrope, i protiv istočnoevropskih nacija, poput Mađarske, Poljske i Češke koje se odupiru evropskim standardima ponašanja na više frontova.

Ukazujući na ove primere, ne mislim da sugerišem kako ove veoma različite nacije pripadaju istoj moralnoj kategoriji. Mislim da je očigledno da ne pripadaju.

Ipak sve su to primeri nacija koje su bile predmet neke vrste kampanje klevetanja i sramoćenja kakva je poslednjih godina najčešće bila usmerena ka Izraelu. Želeo bih da razumem šta je to, što iz perspektive evropskog liberalizma ove nacije čini tako vrednim žaljenja, i šta pokreće odvratnost prema njima.

Moralni standardi – za koga

Počeću američkim slučajem.

Teško je ne videti mržnju koja je usmerena ka američkoj administraciji zbog njene pretenzije na nezavisno političko držanje.

To se sigurno odnosi na izrazito nacionalističke teme Trampovog predsedničkog mandata. Ipak, u mnogim aspektima, ovo nije nešto novo.

Barem od kraja Hladnog rata Evropljani su Amerikance osuđivali upravo zbog njihovog „odbijanja da se pridruže“ međunarodnim sporazumima koji su postali omiljeni kod međunarodne zajednice, od Protokola iz Kjotoa do Međunarodnog krivičnog suda.

Zamerili su Americi zbog njene spremnosti da samostalno rešava goruće bezbednosne probleme, kao u slučaju Drugog zalivskog rata, koji je vođen bez mandata Ujedinjenih nacija.

Zaista, Evropljanima smeta što Amerikanci ne gledaju uvek na svoju vojsku kao da postoji da bi služila međunarodnoj zajednici, i što su Amerikanci spremni da odbace Ujedinjene nacije kao „vrhovni autoritet za donošenje odluka“ u svetu.

Drugim rečima, osim toga što im smeta sadržaj ove ili one američke politike, evropskom rukovodstvu je stalno smetalo što Sjedinjene Države smatraju da imaju pravo da delaju unilateralno, prema sopstvenoj proceni, u službi sopstvenog naroda, vrednosti i interesa.

Njihov problem je, drugim rečima, što Sjedinjene Države deluju kao nezavisna nacija.

Sličnost sa izraelskim slučajem je upadljiva.

Kao i kod Izraela, talasi gađenja i ljutnje uvek se usmeravaju na određenu američku odluku ili politiku.

No dok određena pitanja dolaze i odlaze, nisu ona ta koja pokreću putanju neprestanog povećanja gađenje i besa.

Ono što stoji u pozadini je insistiranje da se, tamo gde je to neophodno, deluje unilateralno – to jest insistiranje na životu pod starim poretkom nacionalnih država.

I ovde je, kao i u izraelskom slučaju, uznemirenost u skladu sa sistematskim dvostrukim standardom: Amerikanci se grde i njihovo ponašanje osuđuje zbog praktikovanja nezavisnog prosuđivanja svojih interesa kao nacije, dok se niko ne skandalizuje kada Kina ili Iran vrše nezavisno prosuđivanje i zalažu se za svoje interese.

Opet imamo nacionalnu nezavisnost evropskog naroda koji je trebalo da dostigne moralnu zrelost i da zna za bolje, kao nešto što pokreće gnev i mržnju.

Isti taj bes proširio se i na Britaniju zbog odluke da se vrati na kurs nacionalne nezavisnosti i samoodređenja, i ka nacijama kao što su Češka, Mađarska i Poljska, koje insistiraju na održavanju svoje imigracione politike koja nije u skladu sa teorijom Evropske unije o razmeštanju izbeglica.

U ovim i drugim sličnim slučajevima, suštinski prigovori su sekundarni u odnosu na bes koji se rađa zbog same mogućnosti nezavisne politike neke evropske nacije.

I kao u izraelskom slučaju, ove nezavisne politike upoređuju se sa nacizmom ili fašizmom.

Ni cenzura nije ograničena na puku priču.

Postoje najmanje dva slučaja u kojima je takvu moralnu osudu pratila prisilna akcija: kampanje delegitimizacije vođene protiv Južne Afrike i Srbije, na kraju su rezultovale uništavanjem režima aparthejda u Južnoj Africi i prisilnim proterivanjem Srbije sa Kosova.

Ne sumnjam da je južnoafrički režim bio moralno odbojan niti da su srpske snage bile odgovorne za probleme nakon propasti Jugoslavije.

Ali ono što je bitno za svrhu o kojoj govorim nisu moralni promašaji tih naroda – to je stvar o kojoj može biti malo neslaganja.

Umesto toga, želim da znam zašto su upravo ove dve nacije izdvojene i napadane kada su u isto vreme ignorisana zlodela poput krvoprolića, ugnjetavanja i mučenja tolikog broja drugih nacija.

Moja pretpostavka je da se mržnja usmerena protiv ovih nacija ne može objasniti prosto pozivanjem na nepravde koje su počinile.

Jer, ko može ozbiljno reći da su Srbi ozbiljnije kršili ljudska prava od Severne Koreje, Irana, Turske, Sirije, Sudana ili Konga?

Ili da je ugnjetavanje crnaca u Južnoj Africi, koliko god užasno zaista i bilo, bilo veće ponižavanje od ugnjetavanja žena u Saudijskoj Arabiji danas?

Razlog zbog kog su ovi narodi izdvojeni sa posebnom mržnjom i gađenjem, i podvrgnuti naročitom kažnjavanju jeste to što se na Južnoafrikance i Srbe gleda kao na bele Evropljane, i od njih se zahtevaju moralni standardi koji su različiti od onoga što se očekuje od njihovih afričkih ili muslimanskih suseda.

Uostalom, zašto bi dva miliona Albanaca na Kosovu dobilo status druge nezavisne albanske države, dok trideset miliona Kurda i dalje trpi teror i progon, tokom godina pod vlašću Turaka, Arapa i Iranaca, jer traže nezavisnu domovinu?

Odlučujuća razlika između ova dva slučaja je, čini mi se, to što se od Srba, koji Kosovo smatraju svojim očekuje da bi kao evropski ljudi trebalo da znaju za bolje; dok se Turci, Iranci i Arapi koji i dalje tlače i ubijaju Kurde posmatraju (iz perspektive paradigme evropskih liberala) kao detinjasti divljaci od kojih u moralnom smislu, ne možete da očekujete praktično ništa.

Pozicija u početku deluje kontraintuitivno, ali jednom kad razmislite vidite logiku.

Ako je nacija evropska ili vodi poreklo od evropskih naseljenika, onda se od nje očekuje ono što je u skladu sa evropskim standardima – što sve više znači kantovsko odricanje od nacionalnog prava na nezavisno prosuđivanje i delanje, posebno u pogledu upotrebe sile.

Nasuprot tome, Iran, Turska, Arapi i Treći svet se po ovom shvatanju smatraju primitivnim narodima koji čak još nisu stigli ni u fazu konsolidovane nacionalne države u okviru vladavine prava.

U praksi to znači da se uglavnom ne vidi da se moralni standardni uopšte i odnose na njih.

Univerzalno mrzi partikularno

Liberalni internacionalizam nije samo pozitivni plan za brisanje nacionalnih granica i demontažu nacionalnih država u Evropi i drugde.

To je imperijalistička ideologija koja huška protiv nacionalizma i nacionalista, zahtevajući njihovu delegitimizaciju gde god da se pojave u Evropi, ili među nacijama kao što su Amerika i Izrael za koje se smatra da su izdanci evropske civilizacije.

Zašto se tako malo raspravljalo o mržnji koja potiče iz liberalnih krugova?

Izgleda da je to zbog toga što se postojanje takve mržnje ne uklapa u okvir kantovske paradigme prema kojoj bi razum trebalo da pokrene čovečanstvo ka napuštanju nezavisne nacionalne države, zajedno sa mržnjom i nasiljem koje je karakterisalo eru nezavisnih nacija.

Prema ovome gledištu, nadolazeća međunarodna država će se pojaviti zajedno s razumom i mirom.

Ali ako se ispostavi da podrška liberalnom imperijalističkom programu ne proizvodi razum i mir već mržnju i nasilje, tvrdnja da je liberalna imperija jedina pozicija dostupna razumnim ljudima bila bi veoma ugrožena.

Drugim rečima, postoji greška u savremenom liberalnom diskursu.

Zbog svoje posvećenosti univerzalnom političkom poretku, liberalni imperijalisti imaju tendenciju da mržnju pripisuju nacionalnom i plemenskom partikularizmu (ili religiji), dok previđaju ili omalovažavaju mržnju koja je direktna posledica zagovaranja njihove vlastite težnje za postizanjem univerzalnog političkog uređenja.

Ništa od ovoga ne bi trebalo da nas iznenađuje.

Tokom istorije, svaka imperijalna teorija koja nam je poznata – bilo da je egipatska ili asirska, grčka ili rimska, hrišćanstvo ili islam, liberalna ili marksistička – nudila je univerzalnu ideologiju spasenja i mira.

I svaka takva imperijalistička ideologija, čim se sudari sa odlučnim odbacivanjem spasenja koje nudi, odgovara na to odbijanje intenzivnom i postojanom mržnjom.

Univerzalizam, čini se, može da voli sve ljude i sve nacije samo dok su spremni da dozvole sebi da njihove misli i postupke određuje upravo to što je univerzalno.

Onog trenutka kad određene nacije i određeni ljudi počnu da insistiraju na samoodređenju, sve se menja. Mi tada otkrivamo da univerzalno mrzi partikularno, da ga šokira i da ga se gnuša.

A ova mržnja i odvratnost postaju sve veći kad se otpor pokaže naročito snažnim i izdržljivim.

Takva je povest o mržnji hrišćanstva prema Jevrejima, koji su odbacili poruku jevanđelja o spasenju i miru. I takva je priča o mržnji Evrope prema modernom Izraelu koji je odbacio poruku EU o spasenju i miru.

Kantov predlog da se demontiraju nacionalne države Evrope i da se dovedu pod vlast međunarodne federacije, drugim rečima, jeste prosvetiteljska rekapitulacija drevnog hrišćanskog tropa.

Ljutnja koju zagovornici liberalne imperije osećaju prilikom suočavanja sa izraelskim odbijanjem da prihvati njihov program večnog mira, vrlo je slična onome što su njihovi preci morali da osećaju prilikom susretanja sa jevrejskim odbacivanjem jevanđelja.

Tako i Jevreji, kad ponovo uvide da se ova mržnja sručila na njih, osećaju nešto slično onome što su sigurno osećali njihovi preci.

Kad se to kaže, moramo ponovo razmotriti Hitlerovu mržnju prema Jevrejima, koja je tako često identifikovana kao arhetipski slučaj nacionalne ili plemenske mržnje, mržnje jedne nacije prema drugoj.

Nemci, međutim, nikad nisu gajili starozavetnu koncepciju o sebi kao nezavisnoj nacionalnoj državi, kako su to radili Englezi, Holanđani i Amerikanci.

Katoličko-nemački san Austriae est imperare orbi universo, san nacističke Nemačke da postane Bog na zemlji, i nemački prosvetiteljski san o „međunarodnoj državi, koja će nužno nastaviti da raste sve dok ne obuhvati sve ljude na Zemlji“, sve su to transformacije jednog istog ideala i strasti, careva i imperijalista, koji sanjaju o gašenju svih nacija koje praktikuju samoodređenje i slobodne su na ovoj zemlji i o tome da ih sve obuhvate univerzalnom voljom koja nosi jedinstveno, univerzalno spasenje za sve.

Za one sa takvim idealom i strašću, Jevreji su, sa svojom nepomirljivom brigom za sopstvene poslove i savez, nesavladiva prepreka.

Iz tog razloga, nemačka mržnja prema Jevrejima zaista je postala obrazac i arhetip. Ali to nije arhetip mržnje jedne nacije prema drugoj sa kojom se takmiči.

To je arhetip mržnje careva i imperijalista, čija univerzalna volja ne može da podnese ni jedan narod koji se opire, ma koliko malen bio.

Potrebno je odvojiti određeno vreme da bi se to razumelo: za one koje zahvati univerzalistička iluzija, ne postoji istina ako nije čista, bez izuzetaka.

I stoga spasenje koje nude ne može biti istinito ako nije čisto, bez izuzetaka – što znači da mora biti dobro za sve nacije, za svaku ženu i svakog muškarca, u svako doba.

Dozvoliti čak i malo odstupanje, tolerisati malo neslaganje, značilo bi da je univerzalno spasenje koje je ponuđeno čovečanstvu lažno. No i pored toga Jevreji insistiraju na neslaganju.

Užas od nacionalnog i posebnog

Ovo užasavanje od nacionalnog i posebnog neznatno je nestalo među hrišćanima.

Tamo gde je Stari zavet (hebrejsko pismo) čvrsto prihvaćeno, sada srećemo mnoge hrišćane koji su u stanju da vole partikularnost posebnog nacionalnog cilja i perspektiva.

Zbog toga toliko pobožnih hrišćana, i protestanata i katolika, ostaju nacionalisti u Americi i Britaniji, čak i kad je posvećenost nacionalnoj nezavisnosti postala izrazito ozloglašena.

Oni se lično identifikuju sa drevnim Izrailjom, i upravo taj afinitet ih uči da vole partikularnost posebnog nacionalnog cilja.

To je i razlog zašto toliko mnogo ljudi u ovim zemljama voli Izrael, ljubavlju koja jedini izvor ima u njihovoj ličnoj identifikaciji sa drevnom izrailjskom nacijom u Starom zavetu.

Ali užas od nacionalnog i posebnog, mržnja potekla od careva i imperijalista, gori danas jasno među liberalnim internacionalistima.

Oni su preuzeli čežnju za univerzalnim carstvom, verujući u to kako su nekada verovali hrišćani ili marksisti. Jevreji će ostati objekt posebnog besa pristalica liberalne imperije, baš kao što su to bili i za njihove prethodnike.

Srce liberalnih imperijalista je, međutim, prilično veliko.

Njihova mržnja prema posebnom koje ne želi da se potčini, a koja je u ranija vremena bila usmerena skoro isključivo protiv Izraela, poslednjih godina je otkrila da postoje mnogi drugi koji žele tvrdoglavo da brane svoje jedinstvene interese i perspektive.

Ovakva zalaganja protiv univerzalnog liberalizma mogu se pronaći ovih dana u Americi i Britaniji; u Francuskoj, Holandiji i Danskoj; u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Grčkoj; u Indiji i Japanu; kao i u mnogim drugim zemljama.

I svi će oni zauzvrat postati predmet mržnje kao što su to bili i Jevreji zbog želje da zacrtaju samostalni pravac koji je njihov vlastiti.

Ironično, u očima liberalnih imperijalista, svaki disident i svako odupiranje izgledaju isto.

Ali ovi disidentski pokreti i nacije nemaju i nikad neće ni imati jedinstven pogled na svet koji žele da promovišu. Oni ne dele nikakvu univerzalnu doktrinu koju bi nudili za spas celog čovečanstva.

U nekim zemljama, opozicija liberalnom carstvu ukorenjena je u težnjama koje su mi veoma privlačne i prijatne, dok se u drugima vodi u ime stvari koje su mi neprihvatljive, ili čak i nešto gore.

Ono što ovi vrlo različiti narodi i pokreti imaju zajedničko jeste samo želja da vide kako njihova nacija postavlja svoj pravac, bio on dobar ili loš.

Ja ne mogu da branim sve partikularističke pokrete koji proizilaze iz te želje za nacionalnom slobodom, niti od koga treba tražiti da to radi. Slobodne nacije ne mogu uvek donositi pravi izbor.

One napreduju pokušajima i greškama, sledeći ono što smatraju da je njihov vlastiti interes u skladu sa svojom sopstvenom nacionalnom tradicijom i sopstvenom procenom povoljnih prilika.

Interes čovečanstva nije u suzbijanju ovih pogleda u ime neke fiksne doktrine koja će ustoličiti još jednu globalnu imperiju.

Naš interes je, radije, da dozvolimo nacijama, u meri u kojoj je to moguće, da slede svoje originalne težnje. Svakako nećemo voleti sve ono što svaki narod čini sa ovom slobodom.

Ali tolerišući puteve drugih naroda, oslobodićemo se stare imperijalističke mržnje prema različitom i raznolikom.

A možda ćemo čak i da vidimo kako će svet eksperimenata i inovacija doneti veće koristi porodicama na zemlji od bilo kog univerzalnog dizajna koji smo sami mogli da izaberemo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari