Deda Mraz - pravo modernog čoveka da bude paganin 1Foto: Wikipedia

Božićni praznici 1951. godine u Francuskoj bili su obeleženi polemikom u kojoj su štampa i javno mnjenje pokazali snažnu osetljivost i koja je u atmosferu radosti uobičajena za to doba godine unela notu neuobičajene ogorčenosti.

Crkvene vlasti su mesecima, kroz usta pojedinih crkvenih velikodostojnika, negodovale zbog sve većeg značaja koji su porodice i trgovci pridavali ličnosti Deda Mraza. Ukazivale su na zabrinjavajući „paganizaciju“ praznika Rođenja Hristovog kojom se javnost odvraća od pravog hrišćanskog smisla ovog pomena zarad mita bez religiozne vrednosti. Ovi su se napadi pojačali uoči Božića; s nešto više uzdržanosti bez sumnje, ali i sa isto toliko odlučnosti, protestantska crkva je svoj glas pridodala glasu katoličke crkve. U novinama su se već pojavila pisma čitalaca i članci koji su različito, ali uglavnom neprijateljski prema crkvenom stanovištu, svedočili o probuđenom zanimanju za ovaj spor. Vrhunac je konačno dostignut 24. decembra prilikom jedne manifestacije o kojoj je dopisnik lista Frans soar izvestio ovim rečima: Pred decom, štićenicima dobrotvornih ustanova, na tremu katedrale u Dižonu, spaljen je Deda Mraz.

Ovakav stav dižonskog sveštenstva nije naišao na odobravanje; do te mere, čini se, da su verske vlasti ocenile da se treba povući ili barem posmatrati sa strane. Reakcije su bile toliko jednodušne da ne može biti sumnje da po tom pitanju postoji raskol između javnog mnjenja i Crkve. Tradicionalni su antiklerikalisti uočili da im je time pružena nenadana prilika: da se upravo oni, u Dižonu i drugde, prikažu kao zaštitnici ugroženog Deda Mraza. Deda Mraz, simbol nereligioznosti, kakav paradoks! Jer u tom sporu sve se odvija tako da je Crkva ta čiji kritički duh žudi za iskrenošću i istinom dok se racionalisti prikazuju kao čuvari praznoverja. Ta očigledna zamena uloga dovoljna je da pokaže kako ova naivna stvar prikriva dublju stvarnost. Svedoci smo simptomatične manifestacije veoma brzog razvoja običaja i verovanja, najpre u Francuskoj, ali nesumnjivo i drugde. Etnologu se ne pruža svaki dan prilika da u sopstvenom društvu posmatra iznenadno izrastanje nekog rituala, pa čak i kulta; da istražuje njihove uzorke i da proučava njihov uticaj na druge oblike religioznog života; da konačno pokuša da shvati s kojim su ukupnim promenama, istovremeno mentalnim i društvenim, povezane vidljive manifestacije povodom kojih se Crkva – s tradicionalnim iskustvom u tim stvarima – nije prevarila, barem toliko što se ograničila na to da im pripiše značajnu vrednost.

Deda Mraz je odeven u skerletno crvenu; on je kralj. NJegova bela brada, njegovo krzno i njegove čizme, saonice kojima putuje podsećaju na zimu. Zovu ga „Deda“, on je, dakle, starac i otelotvoruje dobronameran oblik autoriteta predaka. Sve je to prilično jasno, ali u koju bi ga kategoriju trebalo svrstati s tačke gledišta religijske tipologije? On nije mitsko biće, jer ne postoji mit koji govori o njegovom poreklu i njegovim dužnostima; a nije ni biće iz legende pošto se za njega ne vezuje nijedna poluistorijska priča. U stvari, ovo natprirodno i nepromenljivo biće, zauvek ustaljeno u svom obliku i određeno isključivim zadatkom i periodičnim vraćanjem, pripada porodici božanstava, uostalom, u određenim periodima godine deca mu se obraćaju pismima i molbama kao kultnom biću; on nagrađuje dobre i uskraćuje zločeste. On je božanstvo za jedno starosno doba našeg društva (starosno doba obeleženo već samim verovanjem u Deda Mraza) i jedina razlika između Deda Mraza i prvog božanstva sastoji se u tome što odrasli u njega ne veruju iako svoju decu na to podstiču i to verovanje održavaju velikim brojem mistifikacija.

Prema tome, Deda Mraz je pre svega izraz različitog statusa male dece s jedne strane i adolescenata i odraslih s druge. U tom pogledu, on pripada širokom skupu verovanja i iskustava koje su etnolozi proučavali u većini društava, što će reći obredima prelaza i inicijacija. Naime, malo je ljudskih skupina koje u ovom ili onom obliku ne isključuju decu (a ponekad i žene) iz društva muškaraca zbog nepoznavanja pojedinih brižljivo održavanih tajni ili verovanja u neku iluziju koju će odrasli odlučiti da otkriju u pogodnom trenutku i da na taj način generaciju mladih uvedu u svoju. Iznenađujuće je koliko ti rituali ponekad liče na ove koje mi u ovom trenutku istražujemo. Kako, na primer, da čovek ne bude iznenađen sličnošću koja postoji između Deda Mraza i katchina Indijanaca na jugozapadu Sjedinjenih Država. Te kostimirane i maskirane osobe otelotvoruju bogove i pretke; one povremeno dolaze u svoje selo da bi plesale i kažnjavale ili nagrađivale decu, pošto se potrude da ona ne prepoznaju svoje roditelje ili rođake prerušene u tradicionalnu odeću. Deda Mraz svakako pripada istoj porodici.

Istoričari religija i folkloristi uglavnom se slažu da davnašnje poreklo Deda Mraza treba tražiti kod Opata vesele družine, Abbas Stultorum, Opata Bezvlašća, što je tačan prevod engleskog Lord of Misrule i odnosi se na sve osobe koje su za kratko božićni kraljevi i u kojima se prepoznaju naslednici kralja Saturnalija iz rimskog vremena. Ali Saturnalije su bile praznik duhova (larvae), to jest nasilno usmrćenih ili nesahranjenih, a iza Saturna, gutača dece, naziru se, poput simetričnih slika, Božić Bata, dečji dobrotvor; skandinavski Julebok, rogati đavo podzemnog sveta donosilac dečijih darova; Sveti Nikola koji ih oživljava i zatrpava poklonima, naposletku katchine, prerano umrla deca, koje odbacuju svoju ulogu ubica dece da bi postale neizmenično deliteljke kazni i darova. Dodajmo i da je arhajski prototip Saturna, kao i katchine, bog klijanja. U stvari, moderan lik Santa Klaus ili Deda Mraz nastaje iz sinkretičkog spoja više likova: Opata vesele družine, biskupa dečaka po pozivu Svetog Nikole, samog Svetog Nikole iz čijeg proslavljanja direktno proističu verovanja vezana za čarape, cipele i dimnjake. Opat vesele družine vladao je 25. decembra; Sveti Nikola 6. decembra; biskupi-deca bili su birani na dan Svetih mladenaca vitlejemskih, to jest 29. decembra. Skandinavski Jul se slavio u decembru. Mi smo neposredno upućeni na libertas decembris o kojoj govori Horacije i na koju se još od XVIII stoleća pozivao Di Tilo da bi Božić povezao sa Saturnalijama.

Objašnjenja pomoću preživelosti uvek su nepotpuna; jer običaji ne nestaju, a ni ne preživljavaju bez razloga. Kada opstaju, razlog tome je manje u istorijskoj žilavosti, a više u istrajnosti uloge čije će nam otkrivanje omogućiti analiza sadašnjosti. Ako smo Pueblo Indijancima dodelili glavno mesto u našoj raspravi, to je upravo zato što nepostojanje bilo kakve zamislive istorijske veze između njihovih i naših institucija (izuzev određenih kasnih španskih uticaja u XVII stoleću) jasno pokazuje da smo u božićnim ritualima suočeni ne samo s istorijskim ostacima, već i s oblicima mišljenja i ponašanja koji pripadaju najopštijim uslovima života u društvu. Saturnalije i srednjovekovno slavljenje Božića ne sadrže krajnji razlog jednog inače neobjašnjivog rituala, lišenog značenja; ali pružaju materijal za poređenje, koristan za pronalaženje dubokog smisla ponavljanih institucija.

Nije neobično što nehrišćanski aspekti slavljenja Božića liče na Saturnalije budući da postoje dobri razlozi za pretpostavke da je Crkva odredila datum Hristovog Rođenja 25. decembra (umesto marta ili januara) da bi tako njegovim slavljenjem zamenila paganske praznike koji su se prvobitno odvijali 17. decembra, ali su se pred kraj Carstva produžili na čitavu sedmicu, to jest sve do 24. U stvari, od antičkog doba do srednjeg veka, „decembarski praznici“ pokazuju iste odlike. Prvenstveno ukrašavanje zgrada zelenilom; zatim razmena darova ili darivanje dece; veselje i gozba; najzad bratimljenje bogatih i siromašnih, gospodara i slugu.

Kada se činjenice pobliže analiziraju, pojavljuju se određene zapanjujuće strukturne podudarnosti. Kao i rimske Saturnalije i srednjovekovni Božić pokazuje dve sinkretičke i oprečne odlike. Najpre okupljanje i druženje: privremeno je ukinuta razlika između klasa i staleža, robovi i sluge sede za stolom gospodara, a gospodari postaju njihova posluga; svi imaju pristup bogato postavljenim trpezama; polovi razmenjuju odeću. Ali, istovremeno, društvena grupa se deli na dva dela: mladež se organizuje u samostalno telo, bira svog suverena, opata mladeži, ili, kao u Škotskoj, abbot of unreason; i, kao što naziv kaže, prepušta se nerazumnom ponašanju, preterujući i prkoseći ostatku stanovništva, što je, kao što znamo, do renesanse poprimilo najekstremnije oblike: psovke, krađe, silovanja, pa čak i ubistva. Za vreme Božića, kao i za vreme Saturnalija, društvo funkcioniše prema dvostrukom ritmu povećane solidarnosti i razjarenog antagonizma i ova dva svojstva ispoljena su kao par korelativnih suprotnosti. Lik Opata vesele družine na određen način posreduje između ova dva aspekta. Priznaju ga, pa ga čak i ustoličuju redovne vlasti; njegovo je zaduženje da bude zapovednik svih preterivanja, držeći ih istovremeno u određenim granicama. Kakav odnos postoji između tog lika i njegove uloge i lika i uloge njegovog dalekog potomka Deda Mraza?

Ovde vrlo pažljivo treba praviti razliku između istorijskog i strukturalnog stanovišta. Istorijski, već smo rekli, Deda Mraz iz Zapadne Evrope, njegova sklonost prema dimnjacima i čarapama proističu prosto rečeno iz ne tako davnog pomeranja praznika Svetog Nikole i njegovog spajanja sa proslavom Božića, tri sedmice docnije. To nam objašnjava da je mladi opat postao starac; ali samo delimično, jer su promene sistematičnije nego što bi slučajnost istorijskih i kalendarskih povezivanja to uspela da uspostavi. Jedna stvarna ličnost postala je mitska ličnost; emanacija mladosti koja simbolizuje njen antagonizam u odnosu na odrasle, promenila se u simbol zrelog doba i ispoljava njegovu dobronamernost prema mladeži; apostol bezvlašća zadužen je da potvrđuje dobro vladanje. Mladež otvoreno agresivna prema roditeljima zamenjuju roditelji s lažnom bradom da bi udovoljili deci. Zamišljeni posrednik zamenjuje stvarnog posrednika i menjajući prirodu istovremeno počinje da funkcioniše u suprotnom smeru.

U srednjem veku deca ne sede čekajući strpljivo da im igračke padnu iz dimnjaka. Obično prerušena i u skupinama koje se na starofrancuskom iz tog razloga nazivaju „guisarts“, ona idu od kuće do kuće, pevajući i čestitajući, a zauzvrat dobijaju voće i kolače. Značajna je činjenica da pominju smrt kako bi svoj nastup učinila uverljivim.

Zanimljivo je da su latinske i katoličke zemlje sve do prošlog veka stavljale naglasak na Svetog Nikolu, što će reći na najumereniji oblik odnosa, dok su ga anglosaksonske zemlje namerno razdvajale na njegova dva ekstremna i suprotstavljena oblika, na Noć veštica gde deca izigravaju mrtve da bi postala gulikože odraslih i na Božić gde odrasli udovoljavaju deci da bi veličali njihove životnost.

Shodno tome, prividno suprotna božićna obeležja postaju jasnija: tokom tri meseca, posete mrtvih živima bile su sve upornije i nasilnije. Možemo onda na dan njihovog odlaska dozvoliti sebi da ih slavimo i da im pružimo poslednju priliku da se slobodno pokažu ili, kako se to prikladno kaže na engleskom, to rise hell. Ali ko može personifikovati mrtve u društvu živih, osim svih onih koji su na ovaj ili onaj način nepotpuno uključeni u grupu, to jest učestvuju u toj drugosti koja je bitno obeležje vrhunskog dualizma: dualizma mrtvih i živih. Neka nas onda ne čudi što stranci, robovi i deca postaju glavni dobitnici slavlja. Podređen politički ili društveni status, uzrasna nejednakost pružaju u tom pogledu podjednake kriterijume. Naime, raspolažemo brojnim svedočenjima, prevashodno za skandinavski i slovenski svet, koja pokazuju da je pravi smisao badnje večere obrok namenjen mrtvima, pri čemu su zvanice u ulozi mrtvih, kao što su deca u ulozi anđela a anđeli u ulozi mrtvih. Ne treba onda da čudi što su Božić i Nova godina (njegov dublet) praznici darivanja. Praznik mrtvih suštinski je praznik drugih, jer je činjenica drugosti prva bliska slika kojom sebi možemo predočiti smrt.

Sada smo u stanju da damo odgovor na dva pitanja: Zašto ličnost Deda Mraza doživljava razvoj i zašto Crkva na taj razvoj gleda sa zabrinutošću?

Videli smo da je Deda Mraz naslednik, ali u isti mah i antiteza Opata Bezumlja. Taj preobražaj predstavlja pre svega znak popravljanja naših odnosa sa smrću. Da bismo bili načisto s njom, ne smatramo više korisnim da joj povremeno omogućavamo podrivanje reda i zakona. Odnosom sada vlada duh pomalo prezrive dobronamernosti; možemo biti plemeniti, imati inicijativu, jer je sada samo bitno nuditi joj darove, pa čak i igračke, to jest simbole. Ali to slabljenje odnosa između mrtvih i živih ne događa se na štetu ličnosti koja je otelotvoruje: naprotiv, reklo bi se da se ona time samo još više razvija; ova bi protivrečnost bila nerešiva ako ne bismo dopustili našim savremenicima da ubuduće imaju drugačiji stav prema smrti: čine ga ne možda tradicionalan strah od duhova i utvara, već od svega što smrt predstavlja, sama po sebi, a i u životu – osiromašenje, usahlost, lišavanje. Zapitajmo se o nežnoj brizi s kojom se odnosimo prema Deda Mrazu; o predostrožnosti i požrtvovanosti koje preduzimamo da bismo sačuvali njegov nenarušen ugled kod dece. Zar to ne znači da duboko u nama uvek postoji želja da verujemo, ma koliko to malo bilo, u bezuslovnu plemenitost, u ljubaznost bez primisli; u kratak interval za vreme kojeg izostaju svaka bojazan, svaka zavist, svaka gorčina? Bez sumnje, ne možemo u potpunosti deliti iluziju; ali naše napore opravdava to što nam iluzija, održavana kod drugih, makar pruža priliku da se ogrejemo na vatri upaljenoj u tim mladim dušama. Uverenje u kome držimo našu decu da njihove igračke dolaze iz onostranosti pribavlja alibi tajnoj pobudi koja nas podstiče, u stvari, da ih nudimo onostranosti pod izgovorom da ih dajemo deci. Na taj način, božićni pokloni ostaju istinska žrtva blagosti življenja koja se pre svega sastoji u tome da se ne umre.

Salomon Rajnah je jednom dubokoumno napisao da se velika razlika između antičkih i modernih religija sastoji u tome što su „pagani molili mrtve, dok se hrišćani mole za mrtve“. Nema sumnje da je molitva mrtvima daleko od ove molitve ispunjene bajanjima koju svake godine i sve više upućujemo maloj deci – tradicionalnom otelotvorenju mrtvih – da verujući u Deda Mraza pristanu da nam pomognu da verujemo u život. Mi smo, međutim, razmrsili niti koje svedoče o kontinuitetu ta dva izraza jedne te iste stvarnosti. Ali Crkva sigurno ne greši kada u verovanju u Deda Mraza napada najčvršći bastion i jedno od najaktivnijih žarišta paganizma kod modernog čoveka. Pitanje je samo može li moderan čovek odbraniti svoja prava da bude paganin. Načinimo za kraj još jednu opasku: dug je put od kralja Saturnalija do Dobričine Božića; na tom se putu jedna suštinska crta onog prvog, i to možda ona najarhaičnija, izgleda konačno izgubila. Jer Frejzer je svojevremeno pokazao da je kralj Saturnalija i sam naslednik nekadašnjeg prototipa koji je, pošto je personifikovao kralja Saturna i tokom jednog meseca dozvolio sebi najraznovrsnija preterivanja, svečano bio žrtvovan na božanskom oltaru. Zahvaljujući autodafeu u Dižonu, junak je obnovljen sa svim svojim odlikama. U ovom običnom događaju paradoksalno je to što su dižonski sveštenici, želeći da dokrajče Deda Mraza, samo doprineli da se jedna ritualna figura, posle privremenog nestanka od nekoliko milenijuma, u potpunosti obnovi, pa su tako, izgovarajući se da je ruše, sami dokazali njenu trajnost.

„Svi smo mi kanibali“

Izdavačka kuće Gradac (Čačak, Beograd 2018) objavila je knjigu sačinjenu od šesnaest tekstova Kloda Levi-Strosa (1908-2009) nastalih u periodu između 1989. i 2000. godine pod naslovom „Svi smo mi kanibali“. U ovim člancima veliki sociolog i etnolog dotiče se raznih aktuelnih tema – od epidemija „ludih krava“ do rasnih predrasuda, zastupajući tezu da se svaki običaj, verovanje ili navika ma koliko nam izgledala čudno i zaprepašćujuća, može objasniti samo u vlastitom kontekstu. Ili, kako bi rekao Montenj, „svako naziva varvarstvom ono što nije navikao“.

U dogovoru sa izdavačem Danas prenosi šire odlomke iz eseja Kloda Levi-Strosa „Pogubljenje Deda Mraza“. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari