Dekontaminacija 1

Četvrtak, 3. novembar

Tog četvrtka mi se nije ustajalo iz kreveta. Prethodnih dana je u moj život palo nekoliko atomskih bombi. Na voždovačkom horizontu se tog jutra uzdizao veliki dim u obliku pečurke. Glava mi je još uvek bila kontaminirana. Boleo me stomak. A i napolju je pljuštalo.

Jedina dobra stvar koja me čekala tog dana bio je dolazak dve drage prijateljice iz Zagreba i Sarajeva. Jedna od njih je dala otkaz i rešila da otputuje u Ameriku. Zauvek. I njoj se poslednjih godina desio set atomskih bombi. U Sarajevu joj je nedostajalo kiseonika i više ni gas-maska nije pomagala. Kupila je kartu u jednom pravcu i u subotu ujutru je letela iz Surčina.

Popodne sam proveo na radiju. U pitanju je nova onlajn radio-stanica čije lansiranje je u pripremi poslednja dva meseca. Pakovao sam plejliste i dogovarao se sa Cecom oko programa. Ceca je Svetlana Đolović, koja je preko 20 godina radila na Studiju B, a na mestu muzičkog urednika je nasledila legendarnog Slobu Konjovića. Od kada su sile mraka preuzele Studio B, našla je mesto na kome se muzika tretira sa poštovanjem.

Frižider mi je bio prazan. Uveče sam promenio evre i otišao sam do samoposluge. Kupio sam kačkavalj, masline, vino i čokoladu. Ne dolaze gosti iz daleka svaki dan.

Petak, 4. novembar

Čim sam otvorio oči, dobio sam poruku da je počelo probno emitovanje našeg radija. Otišao sam na RadioAparat.com i pustio plejer. Čula se muzika koju sam juče napakovao. U momentu kada sam otvorio sajt, svirao je Dejvid Bouvi. U poslednjih petnaest godina radio sam na nekoliko radio-stanica, ali nijednu nisam osećao toliko svojom kao Aparat. Celog života sam maštao da se odselim iz ove nesrećne zemlje i da imam svoj radio. Tog petka nikad nisam bio bliži ostvarivanju jednog od ta dva sna.

Popodne sam proveo sa prijateljicama u gradu. Bio je sunčan dan i više me nije boleo stomak. Šetali smo po svim onim mestima kojima nisam prošao mesecima, a nekim i godinama. Knez Mihailovom i Kalemegdanom prolazim samo kada mi dođu gosti iz inostranstva – ako su Zagreb i Sarajevo inostranstvo.

Seli smo u jedan kafić i upoređivali živote u tri grada. Osim ekavice/ijekavice, različitih valuta i nešto bolje zagrebačke koncertne ponude, sve ostalo je bilo vrlo slično. I nas dvoje koji ostajemo gajimo nadu da nećemo zauvek ostati tu.

To veče smo proveli u jednom klubu u kom se slušala muzika Toma Vejtsa, Nika Kejva i Boba Dilana. Između ostalih, tu je bio i pesnik Marko Tomaš, koji je nedavno imao promociju svoje knjige „Regate papirnih brodova“. Kako Marko živi u Mostaru, a selio se po celoj bivšoj Jugoslaviji, imao sam utisak da se to veče u Skadarliji smestila cela SFRJ. I to baš ona koja se ni za šta nikad nije pitala, kojoj je vazda zavrtao uši ko god je stigao.

Subota, 5. novembar

U subotu su bile Zadušnice, pa je gužva u saobraćaju bila kao da je kišni petak. Ispratio sam prijateljice. Jedna je otišla u Arizonu, druga u Zagreb, a ja u studio u Medaković da snimim sutrašnju epizodu svoje emisije Gistro FM.

Dok sam ručao, na televiziji sam pratio vesti. Pitali su se da li će predsednik Amerike biti Donald Tramp ili Hilari Klinton. Ta informacija me je zanimala koliko i aktivnosti fudbalske reprezentacije Srbije. Isključio sam TV i pustio muziku.

Razmišljao sam da li to veče da odem na koncert italijanskog benda Calibro 35. Bio sam umoran i neispavan. Nikad nisam bio neki ljubitelj izlazaka subotom uveče. Nije mi se pričalo sa ljudima, a uvek je postojala mogućnost da sretnem neke koji mi se baš ne sreću. Rešio sam da ostanem u stanu. Skuvao sam čaj od koprive, nastavio da čitam knjigu Paola Sorentina, a u pauzi sam razmišljao kada će moj život postati sasvim dekontaminiran. Zaspao sam na kauču sa knjigom na stomaku.

Nedelja, 6. novembar

Nakon jurnjave po gradu prethodnih dana, zadao sam sebi zadatak da u nedelju ne radim baš ništa. Samo sam zakačio emisiju na internet, odgovorio na par mejlova i zavalio se u fotelju na terasi.

Komšije su popravljale auto, jedan deda je sakupljao opalo žuto lišće, a dve devojčice su se dobacivale loptom. Pio sam kafu i posmatrao gavrana koji je kljucao nešto na grani iznad. Povremeno je prestajao, uperivši pogled u mom pravcu. Bio je crn kao ugalj. Pitao sam se šta bi na taj prizor rekao Edgar Alan Po.

Telefon se oglasio par puta. Nije mi se ustajalo iz udobne fotelje sa terase da odgovaram na ankete. Napolju je bila prava nedelja. Čak je imala i taj miris kog dočarava pesma „Sunday“ Nika Drejka koja se vrtela u mojoj sobi.

Ponedeljak, 7. novembar

Otišao sam na zatvoreni bazen na Banjici. Tamo je bilo jedva desetak ljudi. Istina je da se taj bazen raspada i da u njega nije ulagano godinama, ali prednost toga je da nikad nema gužve. A i voda je čista. Otplivao sam svojih 30 dužina, odnosno 1.500 metara i otišao na radio.

Dogovarali smo se kada ćemo da počnemo sa programom. Još uvek se emituje samo muzika. No, čak je i to dovoljno da oni koji nas slušaju znaju da ćemo imati bazu koja broji mnogo više od 300 pesama, što je fonoteka prosečne formatirane srpske radio-stanice. Napravio sam noćnu plejlistu u koju sam spakovao mnogo džeza. Oduvek mi je falio radio koji pušta Majlsovu „Blue in Green“ u tri ujutru.

Popodne sam proveo na kafi sa prijateljicom. Pričali smo o atomskim bombama, knjigama, pisanju i smislu u besmislu. S obzirom na to da ona živi u Novom Sadu, i da se ne viđamo baš često, svašta smo imali da kažemo. Dugo nisam pio lepše spremljenu produženu kafu s mlekom.

Utorak, 8. novembar

Prijateljica iz Sarajeva mi je poslala par slika iz Amerike. Bila je na okeanu. Okean sam video samo na slici i u filmu. Kaže da svi samo pričaju o američkim izborima koji su se tog dana održavali. Misli da bi tamo mogla biti mnogo srećnija nego u Sarajevu, ko god da pobedi na izborima. Rekoh joj da je pravi Ajnštajn.

Opet je padala kiša i opet sam slušao Frenka Sinatru. Onaj njegov album „Watertown“ kao da je pravljen za jesen. Razmišljao sam o nekim ljudima koji nisu u mom životu.

To veče sam usisao stan i pometlao žuto lišće sa terase. Opet je počelo da pljušti. Bilo je lepo tonuti u san dok kapi kiše udaraju o prozor.

Sreda, 9. novembar

Novi predsednik Amerike je Donald Tramp. Srbi su srećni i imaju svašta da kažu na tu temu. Ja sam bio tužan. Ne zbog Trampa, nego zato što je pljuštalo i tog jutra. Mada, priznajem da sam bio malo tužan zbog onog njegovog parčeta presađene narandžaste kose na glavi. Čovek sa toliko novca bi morao bolje od toga. Pa nije on gradonačelnik Čačka. Ili jeste?

Na radiju smo se konačno dogovorili da dnevni program počinje u ponedeljak, 14. novembra. Po prvi put u životu ću imati nekoliko višečasovnih smena nedeljno tokom kojih ću pričati šta želim, puštati muziku koju želim i dovoditi goste koje želim. Za to smo se borili 38 godina. Imaću svoj radio. Ili gotovo svoj. Ništa me protekle nedelje nije činilo toliko srećnim kao Radio Aparat.

Vratio sam se u stan mrtav umoran. Skuvao sam kafu, zapalio cigaretu na terasi, pustio novi album Leonarda Koena i zagledao se u daljinu. Na horizontu su se se još uvek videli obrisi one dimne pečurke. Pitao sam se dokle više. Opet je lilo kao iz kabla. Nikad nisam voleo novembar. Bar me stomak više nije boleo.

Autor je slobodni novinar iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari