Diego Leverić: Lutnja je mene našla 1

***

Najviše razmišljam o djedovima kad razmišljam o Istri i prošlosti. Moje bake Zorice i djeda Vinka s mamine strane u Rovinju te nona (na istarskom dijalektu) Antona i none Ersilie u Puli. Kao klinac sam puno vremena provodio s djedovima u Rovinju… Djed bi po cijele dane radio u kampanji (u polju) a baka bi spremala za jesti i obavljala kućanske poslove.

***

Proučavajući lutnju i svijet koji se veže s tim svijetom shvatio sam da su ljudi zapravo uvijek isti, mijenjaju se mode, modeli ponašanja, ukusi, brend i moda, ali zapravo sve je to ista stvar koja mijenja formu i izgled. Iako sam se realizirao u Italiji, živim i radim u Rimu, Istra mi je dala mogućnost moje prve formacije.

***

Počeo sam osnovnu glazbenu školu, smjer gitara, u mom rodnom Rovinju te sam nastavio srednju glazbenu školu u Puli, teoretski smjer i smjer gitara. Zahvaljujući pojedincima, intelektualcima i profesorima uvijek sam imao i dobivao podršku kako bih nastavio njegovati svoju ljubav prema lutnji iako se u Istri i Rovinju gotovo ništa ne zna o tim instrumentima.

***

Pojedinci i par festivala koje organiziraju koncerte barokne glazbe pokušavaju sensibilizirati ljude na tu realnost. Ne postoji samo Verdi, Wagner i Beethoven. Istra ne bi trebala investirati samo u pršut, masline i turizam. Postoje i druge realnosti u Istri i Hrvatskoj.

***

Uz osnovnu školu, tada sam bio 4. razred, upisao sam i glazbenu školu. Nikad nisam bio neki štreber i nije mi se dalo učiti. Majka me gnjavila i sanjala o karijeri u medicini ili da budem inženjer. Nema logike koja bi objasnila zašto i kako je glazba prodrla u moje srcu. Nestrpljiv sam, brzoplet… Kao klincu mi se nije dalo učiti jer sam bio zaigran. Ali kombinacija moje tvrdoglavosti i apsolutne slobode sa strane moje majke… što se glazbe tiče… i došlo je do kemijske reakcije u kojoj me gitara totalno obuzdala.

***

Glazba je predivan svijet u kome vladaju strpljenje, koncentracija i staloženost. Razumijete da ni sam sebi ne znam dati odgovor. Kako i zašto me baš glazba osvojila? Ja volim vjerovati u moju teoriju da je odgovor: moja sloboda i moj, u biti, antikomformizam.

***

Uz glazbenu školu pohađao sam osnovnu školu i trenirao, prvo kao klinac plivanje, a posle vaterpolo. Prelijepa me sjećanja vežu i za taj period. Ljeti bi imali dva puta na dan treninge… jedan u jutro u devet, a drugi po podne u 18. Još je živo sjećanje da bih se ujutro budio rano, doručkovao pa s biciklom uputio na vaterpolo klub „Delfin“. S bazena sam imao pogled na stari Rovinj, dijelili me s njim samo more i barke.

***

I sport je prelijepa dimenzija u kojoj stičeš prijatelje, osjećaj za grupni rad i trud i gde je zdrava kompeticija. S klubom sam proputovao Dalmaciju i Italiju. Bilo je tu mnogo turnira i takmičenja. Desilo se, nažalost, da je došlo vrijeme da odlučim da li da nastavim s gitarom ili ne.

***

Ako me sjećanje ne vara, bili smo u talijanskom gradiću Adriji i spiker je najavio da će kontrolirati nokte svakog sportaša kako ne bi došlo do ozbiljnih ozljeda. Stao sam u zadnji red i izjeo sve nokte dok nije došao red na mene. Imao sam petnaestak godina i to je bio znak da si ne mogu dopustiti da „bacim u vodu“ sav trud u potražnji tona na gitari, i u poliranju noktiju za gitaru. Nakon tog turnira prestao sam trenirati vaterpolo.

***

Pošto sam se upisao godinu kasnije u osnovnu glazbenu školu, morao sam čekati jednu godinu kako bih se mogao upisati u srednju glazbenu školu u Puli. Vežu me prelijepa sjećanja za taj period. Prva ljubav, prva glazbena natjecanja, prve ljetnje škole, prvi put živiti bez roditelja, prvi put živiti kao samostalan mladi čovjek. Zdrava kompeticija mojih kolega i prijatelja perfektna je kombinacija za kompletan i detaljan rad na sebi preko glazbe.

***

Sjećam se da sam tada počeo čitati i proučavati živote glazbenih genija poput: J. S. Bacha, Mozarta, Beethovena… Sva imena skladatelja za kojih svi znamo ali učeći njihovu glazbu, proučavajući harmoniju, melodiju, orkestraciju bilo je posebno. Počeli su i prvi izlasci u tim godinama i počeo sam živjeti sam u Puli.

***

Imao sam garsonjeru u samom centru Pule i bilo je lako ići do škole. U tim nadobudnim godinama sam počeo razmišljati da gitara ne obuhvaća cijelu sferu glazbe pa sam se upisao na teoretski smjer gdje je kompozicija i teorija važnija.

***

Počeo sam maštati o karijeri dirigenta, počeo sam slušati koncerte za klavir, violinu, violončelo ili simfonije. U to smo vrijeme imali CD-e i sakupio sam ih oko dvije tisuće… Franz Liszt, Hector Berlioz, Gustav Mahler, Johann Sebastian Bach, Amadeus Mozart, Joseph Haydn, Johannes Brahms te Antonio Vivaldi bili su samo jedan dio moje kolekcije. Satima bih slušao njihovu glazbu, čitao o njima i svirao gitaru.

***

U jednom sam periodu srednje škole mjesecima odlazio ranom zorom u školu kako bih mogao vježbati klavir dok ne počne škola. Znao bih doći prije čistačice oko šest ujutro te do osam bih vježbao. Milijun puta sam prošao kroz Slavoluk Sergijevaca i pored njega gledao statuu James Joyca, slavnog pisca. Po zimi bi mi se ruke smrzle. Temperature nisu tolko niske ali kombinacija visoke vlage, bure i niske temperature bile su opake.

***

Bio sam na mnogim ljetnjim školama u Poreču, Zagrebu, Hvaru, te Braču sa gitarom, a s lutnjom po cijeloj Italiji, Baselu te u Parizu. Nakon toga sam počeo s lutnjom predavati. Moja pohađanja tih lekcija bila su izuzetna iskustva. Mladi ljudi koji izvanredno sviraju, vježbaju cijele dane i trude se.

***

Tad smo bili klinci, petnaestak godina. Tada se putovalo satima iz Rovinja za Split, 12 punih sati kurijerom (na istarskom dijalektu – autobus) danas letim za Rio de Janeiro ili za Shanghai za 12 sati. Te iz Splita za Korčulu. Na tom prelijepom otoku smo 10 dana po ljeti mislili samo na gitaru.

***

Danas kad se prisjećam tih momenata čudim se da nikoga nije bilo briga za more, svi koji su pohađali ljetnu školu mislili su isključivo na tehniku, repertoar i naravno na djevojke.

***

Puno sam učitelja prošao a najvažniji su Viktor Vidović, Ante Čagalj, Xhevdet Sahatxija i Carlo Marchione. Svi su oni bili inspiracija za potražnju za savršen ton, ravnotežu između melodije i harmonije i sve ostalo šta čini glazbu tako posebnom.

***

Biti lutnjist znači biti predan potpuno glazbi i njezinim pravilima. Kao što se u vojsci rano diže i trenira tijelo da dođe do pojedinih rezultata, tako i lutnjist radi svaki dan na tehnici da prebrodi tehničke prepreke. Kao što slikar slika i traži spoj boja i formi kako bi komunicirao i podjelio sa svijetom svoju viziju tako i ja u glazbi tražim najljepše boje nota i tonova kako bih najbolje mogao opisati moje emocije.

***

Lutnja je mene našla, kao nadobudni mladi radnik koji je satima vježbao gitaru, 2008. godine po ljeti vidio sam prvi put lutnju. Kao i svakog gitaristu zapazio sam 14 žica!!!, a to je više nego duplo nego gitara. U meni se probudio antikomformist i odlučio sam se baciti potpuno neuk u svijet renesanse i baroka. Svaka profesija ima svoje čari pa tako i svijet lutnje. Sve više vjerujem da je glazba za mene dio života kroz koji radim konstantno i neumorno da postanem bolji čovjek. Glazba je za mene poput religije gdje je disciplina, harmonija i koncentracija sve što trebaš kako bi na najbolji mogući način manifestirao, izrazio svoju ljubav i ljepotu glazbe.

***

Kao što sam napomenuo susreo sam se prvi put s lutnjom na ljetnom festivalu Baromus u Rovinju. Ostao sam zapanjen broju žica i obliku instrumenta. Sudbina je bila na mojoj strani, te sam se godine selio na studij muzikologije u Cremoni i učitelj koji je svirao na tom koncertu živi pored Cremone, i bilo je jasno da ću započeti novu stranicu u mom životu. Cremona, muzikologija i lutnja bile su moja budućnost. Tih sam godina učio punim gasom predmete s muzikologije i „friško“ novi instrument lutnju. Satima sam vježbao i učio. Premda je Rovinj dvojezičan, priča se talijanski i hrvatski, nisam znao toliko dobro talijanski, pa sam ga morao dobro savladati kako bih dao ispite.

***

Nakon studija muzikologije u Cremoni upisao sam magisterij lutnje na jugu Italije u Bariju. Već sam par godina pohađao privatne satove i Masterclasse po Baselu, Beču, Parizu, Trentu… s najpoznatijim lutnjistima današnjice: Hopkinson Smith, Evangelina Mascardi, Eduardo Eguez, Xavier Diaz Latorre itd. Širio sam kontakte iz dana u dan, počeo sam slati ponude mojih projekata, solistički nastup te komorna glazba.

***

U par sam godina proputovao cijelu Europu, počeo sam putovati i preko oceana. Kontakti su se prošili svugdje, doslovno po cijelom svijetu… Kina, Japan, Turska, Argentina, Sirija, Rusija i Brazil su neke od tih zemalja.

***

Uz neumoran rad i vježbu počeo sam snimat CD, neizdan manuskript Sylviusa Leopolda Weissa, Lute Concertos te friški izdani album „Edicole Grevi in 2138!“. U tom zadnjem projektu posvećenom Bachu koncentrirao sam rad na ornamentaciji i improvizaciji.

***

S gitarom je rivalitet među učiteljima bio ogroman, sjećam se dan-danas napete situacije za natjecanje. Kvaliteta je vrlo visoka i svi su pripremljeni najbolje što se može. Tih godina apsolutne zvijezde bile su učenici purgerske škole Ante Čaglja, Xhevdeta Sahatxije te beogradskog Darka Karajića. Često bi dobio nagradu a desilo se i da se ništa nije osvojilo, normalno je to, nisam jedini marljivi glazbenik.

***

S lutnjom sam se natjecao po Italiji, Portugalu i Austriji. I na tim sam natjecanjima dobio neke nagrade ali najdraža je iz 2012. godine kad mi je ponajbolji lutnjist današnjice Paul O’Dette dodjelio prvu nagradu. Lijepo je dobit nagradu ali istina je da umjetnost nije sport, nije bitno dal sam prvi ili poslednji. Bitno je da sam sretan i da volim to što radim. Priznanje afirmiranih umjetnika laska i sigurno je lijep osjećaj, ali svi se mi nakon bilo kakvog natjecanja vratimo doma i prihvatimo naših privatnih i kućnih poslova i rada.

***

Lutnja me odvela s jednog kraja na drugi kraj svijeta i upoznao sam različite kulture. Meni je izuzetno bogato iskustvo s kojim se jako ponosim. Upoznao sam život Japanaca, Sirijaca u Damascusu, ljude iz turskog Eskisehira… I tu sam oped sam sebi dokazao da različitosti postoje, al to su samo površne stvari, dobri ljudi žive svugdje i narod (nažalost) prečesto mješa prljavu politiku jednog naroda s samim narodom. Stoga sam se povezao i ostao u vezi s mnogo ljudi iz cijelog svijeta.

***

Svako mjesto gdje nastupam je posebno, ali postoji razlika u publici. Najljepši je osjećaj kad je publika srdačna, topla, kad svojim pogledima i dahom komuniciraju s tobom. Moram priznati da su me sjeverne zemlje, čiji ljudi važe kao hladni narodi, pozitivno iznenadile. U svakom mjestu na ovoj planeti u kojem sam bio vezala me s ljudima ljubav za lutnju i za glazbu.

***

Poseban je osjećaj i čar upoznati tako različite ljude o kojima gotovo ništa ne znaš, a od početka imate tolko si toga za reć o glazbi, o načinu na kojem je živiš, kako je gajiš, kako se boriš širiti baroknu glazbu… Svako mjesto na zemlji je isto što se tiče toga, razlike su u načinu, pristupu koje su dane kulturološkim različitostima.

***

Moj se život svodi na rad i disciplinu. Dane organiziram po slobodnim satima, po radu na tehnici i na kompozicijama na lutnji. Naravno glazba ne čini sve u mom životu… Obožavam čitati o astronomiji, astrofizici, romane, poeziju…

***

Prije dve godine sam kupio originalnu romantičnu gitaru iz 1838. godine te pripremam program na toj gitaru. Počeo sam učiti privatno blues na električnoj gitari. Možda bi neko ko čita ovaj tekst mogao misliti da raditi tako puno stvari, znači raditi na površan način, ali mogu garantirati da s dobrom organizacijom i godinama iskustva to nije tako.

***

Radim u francuskoj školi kao učitelj gitare i lutnje. Godišnje imam otprilike oko 30 koncerata. Da se svi planirani koncerti uspiju realizirati bilo bi ih mnogo više, ali dosta njih propadne.

***

Osnovao sam ansambl ArtiCoolAzione prije šest godina dok sam živio u Cremoni. S jednim Urugvajcem i dvojicom Italijana snimio sam album Neizdane kantate za alto i basso continuo. S tim program smo proputovali cijelu Europu te Japan. Nakon tog projekta posvetio sam se solo karijeri izdavši „Weiss a Rome“, „Lute Concertos“, te friško izdani „Edicole Grevi in 2138!“. Taj je zadnji projekt moj manifest u kojemu sam centrirao rad na ornamentacijama i improvizaciji u glazbenim repeticijama kao što se nekad radilo.

***

Današnja je situacija totalni kaos za cijelu umjetnost. Pokušalo se nešto organizirati za moje koncerte preko ljeta, ali nažalost skoro su svi projekti propali. Uspijao sam svirati u Fažani i Modeni. Propale su bar pet puta Turska i Brazil. Pokušalo se uraditi kolaboracija online s kolega iz Brazila i Kine. Danas je zbog kovida cijeli svijet u istoj situaciji. Nadajmo se brzom oporavku i bilo kakve solucije za ovaj surealni povijesni trenutak.

O sagovorniku

Diego Leverić, poznatiji kao Edicole Grevi, umetnik je koji svira na autentičnim baroknim lutnjama. Njegov prvi solistički CD „Weiss ŕ Rome“ Amadeus, poznati talijanski glazbeni časopis nagrađuje s maksimalnih pet zvjezdica za umjetnički i tehnički aspekt. Sa svojim ansamblom ArtiCoolAzione i sa kontratenorom Leandrom Marziotteom izdao je neizdane napuljske kantate za priznatu izdavačku kuću Arcana. Koncertirao je diljem Europe, u Argentini, Brazilu, Siriji, Japanu i Kini. Snimio je solističke albume „Weiss ŕ Rome“, „Lute Concertos“ te „Edicole Grevi in 2138!“. Živi i radi u Rimu.

close
Diego Leverić: Lutnja je mene našla 2

Prijavite se za
NJUZLETER

Svake subote u formi mejla biće Vam dostupan pregled nedelje koji za Vas biraju i komentarišu kolumnisti Danasa.

Vaša email adresa biće korišćena isključivo za potrebe slanja njuzletera u skladu sa Politikom privatnosti.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.