Diferencijacije u pojmu totalitarizma 1Foto: Medija centar

To je diktatorski oblik vladavine koji – za razliku od autoritarne diktature – pokušava obuhvatiti, regulirati i kontrolirati (a onda – u mjeri vlastite uspješnosti – doista i obuhvaća, regulira i podvrgava nadzoru) sve društvene odnose, a najčešće i sferu osobnosti (stremeći oblikovanju novog čovjeka).

Za razliku od konzervativizma, totalitarizam ne teži održavanju i učvršćivanju zatečenog stanja (status quo) nego njegovu mijenjanju.

Mijenjanje zatečenog stanja zbiva se posredstvom sustavne intervencije države (u principu istovjetne s monopolističkom, autoritarno strukturiranom političkom organizacijom, Partijom) u sve aspekte društvenoga (pa i individualnoga, osobnog) života, kako bi se sve dimenzije društva i svi pripadnici tog društva oblikovali u skladu sa svjetonazorom što ga promiču Partija i partijski kontrolirana država, te se kao učinak te sustavne intervencije ozbiljio željeni novi poredak i rodio priželjkivani i planirani novi čovjek.

Nadalje, totalitarizam ne trpi (a u načelu i ne tolerira) pasivno podaništvo individua i društvenih skupina zatečenih u okružju odnosne totalitarne vladavine; od podanika totalitarne države zahtijeva se aktivno sudioništvo u promjenama koje teže uspostavljanju novog poretka i ozbiljenju odgovarajućega svjetonazora.

Tko nije s nama – taj je protiv nas!

Taj se totalitarni poredak usredotočuje na uspostavljanje organskog jedinstva države, društva, kulture i svjetonazora (odnosno ideologije i/ili religije), a bitno se odlikuje bezostatnim podvrgavanjem individue zajednici: pojedinac nije ništa, zajednica je sve; bez organske ukorijenjenosti u zajednici individua je lišena svake vrijednosti i bilo kojeg razloga opstanka.

Nije dopušten niti se trpi bilo kakav kritički odmak individue ili neke uže skupine u odnosu na proklamirane ideje o najboljem od svih mogućih poredaka, a niti u odnosu na realizaciju dotičnog poretka.

Totalitarizmima svojstveno pridavanje primata kolektivu nad individuom ne bi nipošto smjelo zamagliti jednu veoma važnu činjenicu: svaki totalitarizam uzdiže neku parcijalnost (Naciju, Rasu, Klasu…) na rang univerzalnoga, pa čak i apsolutnog.

Tri dimenzije totalitarizma

Nužno je obratiti pozornost na razliku između totalitarizma kao ideologije i totalitarizma kao praktičko-političke i socijalne pojave.

Ideologiji svojstvenoj svakom tipu totalitarizma zajedničko je nastojanje uspostavljanja organskog jedinstva, totalno zahvaćanje svih aspekata života, te apsolutna priornost kolektiva (zajednice) u odnosu na individuu.

No, dok se ideologija ovoga ili onog totalitarizma oblikuje prije uspostavljanja totalitarne vladavine, kao (svjetonazorska, programatska, itd) anticipacija totalitarne zbiljnosti i izraz težnje za izgradnjom totalitarnog poretka, pa se stoga može govoriti i o njezinoj potencijalnoj neovisnosti o uspostavljenom totalitarizmu (nema, primjerice, nikakve dvojbe u pogledu ocjene da je Hitlerov Mein Kampf predstavljao utjelovljenje jedne totalitarne ideologije i prije nego što je uspostavljen Treći Reich i da bi koncepti koji su tu razvijeni predstavljali totalitarnu ideologiju čak i u hipotetičnom slučaju da autor Mein Kampfa nikad nije ni došao na vlast, te da bi se u tom smislu moglo istraživati niz nacrta i projekata totalitarne naravi koji nisu uspjeli doći do svoje realizacije), dotle se nijedan uspostavljeni totalitarni poredak ne može promatrati neovisno o totalitarnoj ideologiji na kojoj se temelji.

Tri su dimenzije totalitarizma:

1) totalitarna ideologija kao skup koncepata i ideja, 2) praktičko nastojanje da se totalitarni novi poredak uspostavi, te 3) uspostavljena totalitarna vladavina, ozbiljeni totalitarizam.

Druga i treća dimenzija nisu moguće bez prve, a treća dimenzija nije moguća bez prve i druge dimenzije. Što se samih ideologija tiče, one se s obzirom na kontekst u kojem se oblikuju i reproduciraju dijele na one koje streme uspostavljanju željena totalitarnog poretka od onih koje opravdavaju i podržavaju već uspostavljeni poredak.

No, važno je naglasiti i sljedeće: iz naznačenoga vremenskog primata ideologije totalitarizma nad totalitarnom praksom, kao i uspostavljanjem totalitarnog poretka, nipošto ne može slijediti zaključak da bi totalitarna praksa i ozbiljenje totalitarizma bile emanacije ideje totalitarizma.

Prije svega, totalitarni koncepti ne padaju s neba, nego se oblikuju posredstvom kompleksnih procesa koji u bitnoj mjeri ovise o determinantama zbiljskoga društvenog života, te najčešće predstavljaju ideologijske izraze stanovitih faktičkih tendencija i interesa (koji artikuliraju i istovremeno instrumentaliziraju faktičko nezadovoljstvo svojih potencijalnih sljedbenika zatečenim stanjem stvari).

Drugo, ideologije se u totalitarnim se vladavinama često modificiraju u skladu s interesnim dinamikama samih tih vladavina, tako da se nipošto ne može govoriti o nekakvoj jednosmjernoj kauzalnosti.

Totalitarne ideologije sebe ne proglašavaju totalitarnima, iako tu ima jedna iznimka: talijanski je fašizam prihvatio pojam totalitarizam u afirmativnom smislu.

Taj je pojam izvorno skovao 1923. talijanski liberal i kritičar fašizma Giovanni Amendola kao oznaku za Mussolinijev tip vladavine (sistema totalitario), ali su ga fašisti prihvatili u pozitivnom smislu.

U sovjetskoj staljinističko-neostaljinističkoj ideologiji termin totalitarizam otpisuje se kao produkt antikomunističke/antisocijalističke ideologije.

Uvid u zajedničku prirodu svih totalitarizama, koja se može sažeti u tendenciji uspostavljanja potpuna državno-partijskog nadzora nad svim dimenzijama društvenoga i osobnog života, omogućuje postavljanje pitanja o razlikama unutar pojma totalitarizam.

Prva je razlika kvantitativne naravi: riječ je o stupnju ozbiljenja totalitarnog poretka.

Tu se može uspostaviti ljestvica koja seže od djelomičnog ozbiljenja u inicijalnim i terminalnim fazama uspostavljanja i održavanja totalitarnog poretka, kao i u tzv. mekšim oblicima totalitarizma, pa sve do savršenijih oblika ozbiljenja totalitarne vladavnine u tzv. tvrdom totalitarizmu.

Primjerice, talijanski je fašizam tendencije uspostavljanja totalitarne vladavine, evidentne u prvim godinama Mussolinijeva režima, doveo do zbiljnosti totalitarne vladavine tek 1926, odnosno 1929.

Prema nekim je tumačenjima Istočna Njemačka (DDR) bila u razdoblju Ulbrichta totalitarna diktatura, dok je u razdoblju Honneckerove vladavine – kad su počeli procesi samourušavanja koji su kulminirali padom Berlinskog zida – bila obilježena autoritarnošću koja se ne bi mogla ocijeniti kao totalitaran poredak u punom smislu te riječi (već, eventualno, kao neka meka varijanta totalitarizma).

Nema djelomičnog totalitarizma

Pri prosudbi je li neka vladavina totalitarna valja vidjeti da li ona stremi obuhvaćanju, reguliranju i kontroli svih društvenih odnosa, i to posredstvom sustavne intervencije države (u principu istovjetne s monopolističkom autoritarno strukturiranom političkom organizacijom) u sve aspekte života, kako bi se sve dimenzije društva i svi pripadnici tog društva oblikovali u skladu sa svjetonazorom što ga promiču Partija i s njome istovjetna (ili partijski kontrolirana) država, te se kao učinak ove sustavne intervencije ozbiljio željeni novi poredak zasnovan na organskom jedinstvu države, društva, kulture i svjetonazora (odnosno ideologije i/ili religije), te ako se pritom od svakog pripadnika društva zahtijeva aktivno sudioništvo u promjenama koje teže uspostavljanju novog poretka i ozbiljenju odgovarajućega svjetonazora – onda možemo reći da je ta vladavina totalitarna; u protivnom se može govoriti tek o elementima totalitarizma ili totalitarnim tendencijama.

Kontradiktorno je govoriti o djelomičnom totalitarizmu, ali dopušteno je ukazivati na prisutnost totalitarnih tendencija u nekom drukčijem, netotalitarnom poretku.

Time se uspostavlja jednoznačan kvalitativni pojam totalitarizma.

I tek na tim pretpostavkama postaje moguće postaviti pitanje o razlikama u fenomenologiji totalitarizma i o diferencijaciji tog pojma koja ne bi vodila nikakvoj reletivizaciji.

Kao što je već rečeno, totalitarizam nije nešto homogeno.

U cilju primjerena ocrtavanja naznačenih razlika možemo se poslužiti uvođenjem dvostruke podjele: 1) oblici totalitarizma koji podržavaju privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju pod kontrolom totalitarne države razlikuju se od onih oblika totalitarizma koji ukidaju privatno vlasništvo te država izravno, bez privatna posredovanja, organizira i kontrolira ekonomijski život; 2) oblici totalitarizma gdje se unutarnji neprijatelj (ali i neprijatelj općenito) definira svjetonazornim, ideologijskim i političkim mjerilima razlikuju se od oblika totalitarizma koji neprijatelja definiraju također (dapače, čak i primarno) na temelju rasnih i/ili etničkih kriterija.

Prvo razlikovanje upućuje na antitezu boljševizma i fašizma.

Boljševizam se jednoznačno zalagao za podržavljenje privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

Za razliku od toga talijanski fašizam i njemački nacizam (iako oni na programatskom planu, posebno njemački nacizam – organiziran kroz Nacionalsocijalističku radničku stranku Njemačke! – u svojoj inicijalnoj fazi oblikuju snažnu antikapitalističku retoriku) podržavaju i štite privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (što je povezano i uz ulogu krupnih industrijalaca u financiranju njihova dolaska na vlast); no, ekonomijski je život pod kontrolom države, tržište je sekundarno u odnosu na državno planiranje proizvodnje i raspodjele dobara.

Moglo bi se reći da se razlika između boljševičkih i nacifašističkih totalitarizama u sferi ekonomije može svesti na razliku između čistog etatizma (državnog socijalizma, koji se može označiti i kao državni kapitalizam, ukoliko se država pod komunističkom vlašću izjednači s kapitalističkom korporacijom) i kontroliranog kapitalizma.

Ukoliko se pak uzme u obzir da je proširena reprodukcija moći dominantna u ekonomijama oba tipa totalitarizma (u jednom slučaju posredstvom totalne, a u drugom slučaju posredstvom strukturalne marginalizacije principa profita), moglo bi se zaključiti i to da je im je zajedničko i to što u različitim pojavnim formama oni predstavljaju antitezu društvima zasnovanima na slobodnom tržištu.

Nacizam, fašizam, boljševizam

Drugo razlikovanje stavlja u središte pozornosti rasnu ideologiju njemačkog nacizma.

Naime, pravi pripadnici njemačke narodne zajednice mogu biti samo osobe koje su u rasnom pogledu arijskog podrijetla (Židovi njemačkog jezika, čak i ako posjeduju snažan osjećaj njemačke nacionalne pripadnosti i privrženosti njemačkoj domovini, ne mogu ni u principu pripadati narodnoj zajednici, jer im to njihovi geni a priori onemogućuju, te je stoga njihov nacionalni osjećaj nužno lažan).

Oni koji imaju krivo podrijetlo isključeni su iz nacionalne zajednice (s konzekvencijama poduzimanja njemačkog državljanstva te, naposljetku, i konačnog rješenja, genocida).

Dakako, tu spadaju i druga bezvrijedna ljudska bića, posebno ona koja su predmet pseudoznanstvenih eugeničkih istraživanja i eugeničke prakse (koja je zajedno s rasnom higijenom činila bitan element nacističkog projekta čišćenja zajednice od nepoćudnih).

Nije, doduše, dovoljno posjedovati arijsku krv i biti zdrav nacističkom smislu zdravlja (hendikepirane osobe su isključene iz zajednice onih koji imaju pravo na život čak i ako su čista arijskog podrijetla) da bi se bilo dobar Nijemac, nužno je osim toga i bezuvjetno prihvatiti nacionalsocijalistički svjetonazor i bezrezervno se podvrgnuti zahtjevima što ih postavlja zajednica na čelu s Führerom, ali svaka osoba arijskog podrijetla može biti dobar Nijemac i dobar nacist, a nijedan nearijac to ne može postati, kao što nijedna krava ne može postati koza niti se bilo koja riba može preobraziti u pticu.

Talijanski fašizam bio je izraz radikalnog nacionalizma.

Međutim, rasno podrijetlo nije predstavljalo prepreku za bilo čije uključivanje u zajednicu rimskog naroda (popolo romano).

Antisemitski zakoni doneseni su tek 1938, neposredno pred Drugi svjetski rat, preuzevši postavke njemačkog antisemitizma, te se mogu objasniti vanjskopolitičkim razlozima oblikovanima u razdoblju jačanja njemačke vojno-političke moći (u smislu ustupka moćnom savezniku), a ne kao učinak izvorne fašističke ideologije.

Fašističko zatiranje etničke samobitnosti Slovenaca i Hrvata uključivalo je i zabranu korištenja materinjeg jezika, a rezultiralo je prisilnom talijanizacijom slavenskog stanovništva; no, to što se netko rodio u nekom neromanskom narodu ili što nema talijansko podrijetlo nije predstavljalo nikakvu prepreku da postane dobar Talijan i da bude prihvaćen kao gorljivi fašist.

Nitko tko nije Talijan ne može pripadati talijanskoj na fašizmu utemeljenoj nacionalnoj zajednici, ali svatko može postati Talijan ako prihvati jezik, kulturu i ideje te zajednice, čak i ukoliko se ne može pohvaliti talijanskim podrijetlom.

Što se pak tiče boljševizma, prvobitni internacionalizam (koji je uključivao i afirmaciju potlačenih kavkaskih i azijskih naroda, ranije izloženih prisilnoj rusifikaciji) postupno je nadomještavan sve snažnijom prisutnošću velikoruskog nacionalizma (koji se skrivao pod pojmom proleterskog internacionalizma), a nakon Drugoga svjetskog rata Staljin prakticira i neke postulate antisemitizma.

Etničko i rasno podrijetlo ipak ni u razdoblju jačanja velikoruske ideje načelno ne predstavljaju prepreku za to da bilo tko bude dobar sovjetski građanin niti da postane dobar komunist.

Tko god prihvati marksističko-lenjinističku ideologiju i služi interesima proletarijata (inkarniranoga u Partiji, kojom mudro rukovodi Politbiro na čelu s nepogrešivim generalnim sekretarom) i na djelu dokaže svoju privrženost državi i mudrom vođi – može postati valjan boljševik.

Dovoljno je u svijesti prihvatiti, riječima očitovati i djelima dokazati svoju pripadnost zajednici – i zajednica ga može prihvatiti.

Isključenje iz zajednice je, dakako, uvijek moguće, ali jedino zbog skretanja s ispravnog puta.

Kad je koncem Drugoga svjetskog rata Staljin naredio raseljavanje krimskih Tatara (što je imalo obilježja genocida), to nije učinio zato što su oni bili Tatari, nego zato što su optuženi da su u vrijeme njemačke okupacije kolektivno kolaborirali s okupatorom i na taj način izdali sovjetsku zajednicu kojoj su pripadali.

Ukratko: svatko je u svakom totalitarnom poretku mogao biti isključen iz zajednice i svatko je mogao završiti u logoru ili pred streljačkim strojem, ali samo su u nacizmu neki nužno morali biti isključeni iz zajednice (pa konačno i iz života) uslijed njihovih biologijski determiniranih značajki.

Ove su diferencijacije iznimno važne zato da bi se rasprava o totalitarizmu oslobodila od sofističkog relativiziranja ili pak apsolutiziranja homogenosti jednoga nehomogena pojma.

U korijenu tendencija relativizacije i homogenizacije najčešće leži htijenje (ili makar priželjkivanje) da se neki oblik totalitarizma diskretnije ili manje diskretno, sofisticiranije ili manje sofisticirano, prikaže kao poželjna alternativa neprihvatljivim i mnogima nepodnošljivim modalitetima života u ne-totalitarnim društvenim tvorbama.

No, ne treba izgubiti iz vida ni drugačije motive stvaranja pojmovne zbirke, intenciju da se danas dominantan oblik globalne vladavine i njime determinirani oblici reprodukcije života proglase jedno mogućim poretkom, jer bi svaki pokušaj nadmašivanja danih okvira predstavljao put ropstva.

Nemačka, Italija, SSSR

Nije dovoljno posjedovati arijsku krv i biti zdrav u nacističkom smislu zdravlja da bi se bilo dobar Nijemac, nužno je osim toga i bezuvjetno prihvatiti nacionalsocijalistički svjetonazor i bezrezervno se podvrgnuti zahtjevima što ih postavlja zajednica na čelu s Führerom, ali svaka osoba arijskog podrijetla može biti dobar Nijemac i dobar nacist, a nijedan nearijac to ne može postati…

Nitko tko nije Talijan ne može pripadati talijanskoj na fašizmu utemeljenoj nacionalnoj zajednici, ali svatko može postati Talijan ako prihvati jezik, kulturu i ideje te zajednice, čak i ukoliko se ne može pohvaliti talijanskim podrijetlom…

Etničko i rasno podrijetlo ni u razdoblju jačanja velikoruske ideje načelno ne predstavljaju prepreku za to da bilo tko bude dobar sovjetski građanin niti da postane dobar komunist. Tko god prihvati „marksističko-lenjinističku“ ideologiju i služi interesima proletarijata (inkarniranoga u Partiji, kojom mudro rukovodi Politbiro na čelu s „nepogrešivim generalnim sekretarom“) i na djelu dokaže svoju privrženost državi i mudrom vođi – može postati valjan boljševik. Dovoljno je u svijesti prihvatiti, riječima očitovati i djelima dokazati svoju pripadnost zajednici – i zajednica ga može prihvatiti. Isključenje iz zajednice je, dakako, uvijek moguće, ali jedino zbog skretanja s ispravnog puta…

close
Diferencijacije u pojmu totalitarizma 2

Prijavite se za
NJUZLETER

Svake subote u formi mejla biće Vam dostupan pregled nedelje koji za Vas biraju i komentarišu kolumnisti Danasa.

Vaša email adresa biće korišćena isključivo za potrebe slanja njuzletera u skladu sa Politikom privatnosti.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.