Dobra komunikacija sa mladim generacijama 1Foto: Milan Ilić

Rad na priređivanju  knjige epistolarne zaostavštine iz fonda Galerije Milene Pavlović Barili iz Požarevca počela sam u martu prošle godine, što se sasvim slučajno poklopilo sa 30. godišnjicom objavljivanja mog romana Autoportret sa Milenom.

Radovala sam se ponovnom susretu, ali sam se i pribojavala. Ne samo da sam ja sada starija nego što je Milena ikad bila, već se promenila i Milenina pozicija u našoj kulturi. Pre 30 godina, ona je uglavnom bila cenjena među stručnjacima i poklonicima, dok danas postoji mnogo šire interesovanje i za njeno slikarstvo i za njenu neobičnu biografiju. Milena spada u one retke umetnice čija ostvarenja posthumno, s prolaskom vremena, samo dobijaju na značaju, a njeno delo i njena životna priča dobro komuniciraju sa mladim generacijama. Upravo na to sam htela da ukažem naslovim Kao veliki kompas (Galerija Milene Pavlović Barili, Požarevac), koji je zapravo stih jedne Milenine pesme – objašnjava sagovornica Danasa Mirjana Mitrović, ponovni susret i svoju duhovnu bliskost sa Milenom Pavlović Barili.

* Sa čime su vas suočila Milenima pisma?

– Kad sam konačno pred sobom imala pisma koja je svojom rukom pisala, ili ona koja su joj upućivana, suočila sam se sa ozbiljnim problemom. Milena nije vodila intelektualnu prepisku sa idejom da jednog dana bude objavljena, kao što su činili mnogi njeni savremenici. Osim u rodnom Požarevcu, živela je u Beogradu, Minhenu, Parizu, Londonu, Rimu, Njujorku i nije bilo prostora za čuvanje pisama u svim tim selidbama. Ipak, požarevački fond sadrži više od trista pisma koja je sakupila i sačuvala Milenina majka Danica, a pravu dragocenost predstavljaju pisma vajara Ivana Meštrovića, francuskog pisca i političara Žana Kasua, starog srpskog diplomate Čedomilja Mijatovića, slikara i pesnika kosmiste Siba Miličića, književnice Milice Janković, Štuka i Habermana, rodonačelnika secesije, ili kneginje Jelene Karađorđević Romanov, sestre kralja Aleksandra Karađorđevića.

* Ipak, niste ostali samo na prezentaciji Milenine korespondencije. Knjiga je zapravo otkrivanje društvenog i kulturnog konteksta Mileninog vremena?

– Ta pisma govore o Mileninom životu i njenim odnosima sa tim ljudima na način na koji krhotine posude ili kapitel stuba govore arheolozima. Zato sam morala da proširim perspektivu, da ukrstim njihove biografije sa Mileninom i da upoređujem datume. I tada su počeli da mi se ukazuju odgovori na pitanja koja su pisma postavljala.

* Možda se najveće iznenađenje krije u korespondenciji Milene, a potom i njene majke sa Žanom Kasuom?

– Tako je. U fondu Galerije čuvaju se pisamca francuskog pesnika i političara Žana Kasua, u kojima on poziva Milenu da svrati kod njega u Ministarstvo, pisana u Parizu 1936. i 1937. I u nekim pismima ocu i majci Milena pominje Žana Kasua, a poznato je da je on dolazio u Požarevac kad je galerija otvorena i sreo se sa Mileninom majkom. Međutim, za mene je bilo iznenađenje kad sam pročitala pismo koje je Milenina majka Danica pisala Žanu Kasuu 1949, u kome ga obaveštava da je Milena umrla u Njujorku 1945. i pita ga da li zna nešto o njenim slikama koje mu je pred odlazak u Ameriku ostavila na čuvanje. Pismo je upućeno na Francusku ambasadu u Beogradu.

Tek iz Kasuove autobiografije mogla sam da razumem šta se dogodilo. Žan Kasu, francuski pesnik nadrealista i vatreni levičar, bio je prijatelj Mileninog oca Bruna Barilija. Pisao je tekst kataloga za Mileninu prvu parisku izložbu. Pred odlazak u Ameriku Milena mu je zaista ostavila na čuvanje neke svoje stvari i slike. Ali počeo je Drugi svetski rat, u kome je Kasu učestvovao u pokretu otpora. Posle rata, kao levičar i kao prijatelj Marka Ristića, povodom rezolucije Informbiroa, podržao je Tita, za razliku od većine drugih svojih partijskih drugova. Zato ga je Ristić pozvao da leto 1949. provede u Jugoslaviji i uveri se sam kakvo je stanje u zemlji. O tome su, naravno, pisale sve jugoslovenske novine, pa je tako i Milenina majka Danica u Požarevcu saznala da je francuski prijatelj Jugoslavije isti onaj čovek s kojim je Milena bila u prijateljskim odnosima. Tako je Danica rešila da mu piše i zamoli za podršku njenoj ideji da u svojoj kući napravi Mileninu galeriju. Da nije bilo tog pisma i da Kasu nije klimnuo glavom tamo gde treba, ko zna da li bi Milenino oniričko slikarstvo preživelo period kolektivizma.

* Tragom pisama otkrivate i položaj učenih žena u ondašnjoj Srbiji.?

– Na sličan način, pokušavajući da razmrsim srodstvo Milene Pavlović Barili sa književnicom Milicom Janković, kojoj Milena kao devojčica piše razglednice, nabasala sam na činjenicu da su Miličina baba i Milenin deda brat i sestra, ali su se takođe ukazale i priče, tipične za one male varoši naše, kako se izrazio Skerlić, o sudbinama prvih generacija obrazovanih devojaka iz građanskih kuća. Udajom, one su se vraćale u tvrde patrijarhalne obrasce koji su ih lomili. I Miličina i Milenina majka posle razvoda su se, zajedno sa decom vratile u kuće svojih roditelja, zbog čega su ujaci bili ključne muške figure u životima dveju umetnica.

* U epistolarnoj zaostavštini otkrili ste i Milenin mali doprinos osvetljavanju značajnih istorijskih događaja za Srbiju?

– Rukom ispisana tri lista otkrila su povezanost Milene i njene majke sa tada 89-godišnjim grofom Čedomiljom Mijatovićem, koji je i otvorio Mileninu londonsku izložbu. Biografija i bibliografija ovog odanog obrenovićevca i prvog viktorijanca među Srbima, ukrštena sa sačuvanim listovima, otkriva da je u jesen 1930. Milena dva meseca zapisivala Mijatovićeva sećanja, koja je on diktirao jer mu je vid bio veoma slab, a Mijatović je govorio na otvaranju njene londonske izložbe, o čemu su pisali Tajms i Politika. Te priče nisam mogla da ostavim neispričane jer su one deo miljea u kome je Milena rasla, formirala se i radila. Tako je nastao prvi deo knjige, koji sam nazvala Portreti. Radeći na njemu, shvatila sam da je Milena bila uključena u kulturne tokove kod nas mnogo više nego što bi se to moglo zaključiti na osnovu činjenice da je veći deo svog, samo 36 godina dugog, života provela van zemlje.

Knjiga Kao veliki kompas takođe sadrži prepisku između Milene u Njujorku, njenog oca Bruna u Rimu i majke Danice u Požarevcu, tokom 1940. i 1941, dok je još pošta išla preko Atlantika. Naročito je potresan deo koji sadrži prepisku između Bruna Barilija i Danice Pavlović tokom 1949, u vreme kad je otac konačno uspeo da urnu sa Mileninim pepelom položi na rimskom groblju Testako.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari