Državom umetnosti protiv horora koji nam se dogodio 1

PETAK, 20. septembar: Portorož, grad u znaku ruže i soli. Po crkvi Rožnovenska Marija dobio je ime, a po strunjanskim solanama postao poznat u Mletačkoj republici.

Nekad je bio pojam za TV poslenike okupljene na festivalu Jugoslovenske radio televizije. Simbol festivala i nagrada je bila Zlatna ruža Portoroža. Sada se u Auditorijumu, multimedijalnom centru, svake godine biraju najbolji filmovi i dodeljuju Vesne filmskim stvaraocima iz svih oblasti filma. Sitno zrnce, kristal soli, simbol je ovogodišnjeg 22. Festivala slovenačkog filma. Svakog septembra, već petu godinu za redom, dolazim u Portorož, da izaberem filmove iz najnovije produkcije i prikažem ih na reviji Dani slovenačkog filma u Beogradu, Pančevu, Novom Sadu, Nišu i Vršcu.

Na otvaranju je Karpo Godina uručio Andreju Zdraviču, filmskom autoru i kompozitoru, Bodjurovu nagradu za životno delo. Na današnjoj retrospektivnoj projekciji Zdravičevih filmova, biram Putovanje peska, Anri Mišoovsku odu talasima i sprudu.

SUBOTA, 21. septembar

Jutarnje sunce izmamljuje me bunovnog na terasu. More neodoljivo privlači. Plaža je preko puta hotela. Nema kupača. Ulazim i puštam da me voda potpuno obuhvati. Plutam na umirujućim talasima. Čitam SMS poruke oblaka.

Na projekciji od pola dvanaest film Ostaci-ispovest duhova. Niko Novak i Matevž Jerman sastavili su film od restlova preostalih nakon snimanja filmova Vlada Škafara. Najtalentovaniji slovenački sineast povukao se iz sveta filma i osamio negde u Dolenjskoj. Materijale je sačuvao snimatelj Marko Brdar. Niko Novak je postavio svoju muziku ispod slike. Rezultat je impresivan.

Nataša Bučar, direktorka Filmskog centra Slovenije ,upoznaje me sa njenim kolegom iz Srbije Gordanom Matićem. Upravo smo preko revije Dani slovenačkog filma uspostavili most između dva filmska centra. Već na prvoj reviji su slovenački producenti bili gosti DSF i srpskog FC, a sledeće godine su srpski producenti i direktor FC Srbije bili gosti FSF. Rezultat – sedam filmova napravljenih u koprodukciji Slovenije i Srbije. Boban Jevtić, prethodni direktor FC u Srbiji, član je žirija ovogodišnjeg festival u Portorožu.

NEDELJA, 22. septembar

Oblaci prelaze granicu. Parovi na biciklima. Raduje prizor dečice pod šarenim kacigama kako se utrkuju sa roditeljima po stazi obeleženoj na trotoaru. Prilagođavam korak sa vršnjacima, koji uz pomoć raznih pomagala premeravaju obalsko šetalište. Na doručku, posle jutarnjeg plivanja u hotelskom bazenu, dogovaram se sa Matejom Zorn da njen Kino atelje iz Gorice gostuje na DSF. Organizovali bismo okrugli sto sa temom Slovenci oko i preko granice.

Nekoliko igranih i dokumentarnih filmova obrađuju temu opstanka slovenačkih etničkih zajednica u susednim državama. Moderator bi bio Jože Dolmark, harizmatični filmski teoretičar i profesor, stalno nastanjen u Novoj Gorici, čiji bi film Jedan čovek na granici takođe bio predstavljen na reviji.

Oproštajni ručak sa organizatorima u Auditorijumu. Nazdravljamo budućim susretima i druženjima pitkom istarskom malvazijom, koja bukeom podseća na Boem, vino iz guduričke Vinarije Mišić.

Po običaju, kiša me ispraća iz Portoroža. U koloni, 30 km na sat, vozimo se prema LJubljani. Dug i pun strepećeg optimizma, oproštaj od Slovenije.

PONEDELJAK, 23. septembar

Gomila šljunka osvanula ispred ulaza u kuću. Mašina nasred trotoara nesnosno bruji. Prašina i otpadna voda ometaju prolaz vozilima i pešacima. Preko puta zidaju devetospratnicu. Pre godinu dana na tom mestu je bila bašta sa 27 stabala: breza, borova, jela. Beskrupulozni investitor otkupio je kuću sa placem i pokosio više od pedeset godina staro drveće, izbrisao iz gradskog itinerera Caffe Hostel Slow.

Mesto idealno za izlazak sa decom, bezbedno i skrajnuto, postalo je sastajalište mog društva iz XIV beogradske gimnazije. Uz blagonaklonu saglasnost Galeta, tako se zvao vlasnik Slow Caffea, dovodio sam ekipe i tu snimao priloge, pa i cele emisije, jer je ambijent bio inspirativan, sklonjen, filmičan. Zatvaram prozor i šalone, da ne gledam horor koji nam se dogodio.

UTORAK, 24. septembar

Povratak u Beograd i vožnja na liniji 24, vratili su me u grubu stvarnost. Od početne stanice na Neimaru do SC Gale Muškatirović, u ovaj, obično poluprazan minibus, tiskali su se iznemogli i stari, pomešani sa đacima, majkama i decom. Kolaps na delu od Dečanske, preko Francuske, do Dušanove, poremetio je red vožnje. Tenzije u prevozu rastu, prepirke među putnicima učestale, netolerancija i nepoštovanje mladih prema starima svakidašnja pojava. Leto sam delom proveo na Rudniku, družio se sa Božom Mandićem i Porodicom bistrih potoka, bio na Mutnju kod Ive Cara u Srpskom Holivudu.

Po šumadijskim padinama, zaseocima, šumskim putićima, lakše sam spoznavao ljude, jer sam promenom načina života, izbacivao frustracije ponete iz grada. Moj brat Miodrag to stalno upražnjava. Neumoran je u svojoj otkrivačkoj misiji, moj bata, tvorac Enciklopedije za radoznale.

SREDA, 25. septembar

Bilbordi na bulevarima, tramvajskim stanicama, zgradama, Marina Abramović na belom konju silazi sa ekrana, multiplicira se na portalima i naslovnim stranicama novina svih boja.

Sa TV ekipom Danijele Purešević ulazimo na službeni ulaz MSU. Izložbeni prostor na svim spratovima je pod nadzorom, obezbeđenje i čuvari na svakom ćošku. Prihvataju nas hostese Slavica i Naomi, ljubazne, trenirane kroz višenedeljne pripreme za veliki spektakl i masovnu posetu. Već na prvom nivou sudaramo se sa video zidovima, Marininim ranim radovima: čuvenim češljanjem i ponavljanjem rečenice: umetnost mora da bude lepa, umetnik mora da bude lep… bockanje noževima među raširenim prstima, ulazak u zapaljenu zvezdu.

Vraća me u vreme 1970-ih godina kad su se u SKC događali prvi perfomansi i radovi Raše, Neše, Zorana, Ere, Urkoma, kad su Dunja i Biljana pravile najbolji likovni program u gradu. A uz njih dve, ekipa tada mladih istoričara umetnosti: Slavko, Dragica, Bojana, Ješa, Jasna, koji su znali da vode politiku galerijskih prostora u SKC. Na Aprilske susrete su dolazili Jozef Bojs, Benito Oliva, a Luc Beker, reditelj filma o ruskoj avangardi, snimao Kino beleške, svojevrstan manifest cele konceptuale okupljene u SKC. Kasnije smo sa Dunjom Blažević obišli sve važne likovne centre u Jugoslaviji i snimili prvu emisiju iz serije Nova umetnost, posvećenu umetnicima 1970-ih, za program iz kulture RTS.

Dejan Sretenović, inače kustos postavke Marininog prvog partnera, Neše Paripovića, dostigao je vrhunski domet u svojoj karijeri. Uspeo je da u skučenom prostoru muzeja, projektovanog za klasične postavke, rekonstruiše skoro celokupan opus svetski slavne umetnice performansa i uspešno prenese izložbu iz Stokholma u Beograd.

Poruka za FB, otrcivačima i mrziteljima Marine Abramović: “Ako vam je muka, jedite crnog luka!”

ČETVRTAK, 26. septembar

Razgovor na temu Šta su prepreke interkulturalnosti u savremenom društvu organizuje Centar za istraživanje etniciteta u Medija centru u Beogradu. Društvene veze između etničkih zajednica u Srbiji su slabe, etnička distanca je visoka, a u javnim politikama podstiču se mere koje ne rešavaju postojeće probleme, pokazuje istraživanje Centra za proučavanje etniciteta iz Beograda. Kao član Nacionalnog veća slovenačke nacionalne manjine, i te kako sam zainteresovan da se manjine uključuju u kulturni i javni prostor države čiji su entitetni deo i u kojoj kao državljani egzistiraju i privređuju.

Multikulturalnost, tako izrazito prisutna u Vojvodini, obrazac kako se etničke manjine uvažavaju I ravnopravno tretiraju, treba dosledno primeniti i na sve regije gde su manjinske zajednice prisutne.

A kao, odnedavno, nominovani predsednik State of The Art, teritorije na imanju romskog multimedijalnog umetnika Zorana Tairovića u Malom Iđošu, trudiću se da u mom mandatu kroz Državu umetnosti prođe što više umetničkih projekata, iz raznih krajeva republike i susednih regiona.

Autor je televizijski reditelj

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari