Eto, to je Subotica 1

Petak, 16. septembar

U jedanaest sati počinje konferencija za medije u Subotici. Juče je održana u Beogradu.

Govorili su i predsednik Saveta festivala pozorišta za decu LJubivoje Ršumović i član Saveta Igor Bojović. Direktor Festivala Slobodan Marković je zadovoljan. Objavljen je program 23. Festivala, koji počinje 25. septembra, dakle, za desetak dana. Istovremeno, iskorištena je prilika i da se javnosti ukaže na probleme koji ugrožavaju opstanak Festivala. To je dobro. To je početak rešenja.

Po podne odlazimo kod dizajnera. Završavamo programsku knjižicu. Zajedno vršimo poslednje izmene kako bi što pre otišla u štampu. Nema vremena za bavljenje detaljima, ni za još jedan pregled. Nebrojeno je puta Slobodan Marković za ovih deset godina koliko radimo zajedno rekao da je bolje i da nešto bude objavljeno s greškom nego da ne bude objavljeno na vreme. U pravu je. Mada, istina, to donekle zavisi i od greške.

Subota, 17. septembar

Uz kafu „prelistavam“ internet stranice. Čitam tekstove objavljene o Festivalu i reakcije na njih. Korisno je sagledati stvari drugim očima. Nekad to sagledavanje daje novu energiju i vraća entuzijazam. Kao danas. Odgovara na pitanja „čemu“ i „za koga“. Nekad tera na preispitivanje, promene, prilagođavanje. Često i ne slutimo gde su nam granice i do koliko duša i na koje sve načine dopiremo, kako na njih utičemo. Zbog toga, pre svega, ne smemo dozvoliti da se Festival uruši.

Odlazim u kancelariju. Plan koji sam napravila za današnji dan pao je u vodu. Drugi imaju drugačije planove. Direktor i ja utvrđujemo šta je do sada urađeno i šta bi još trebalo uraditi. Šta je urađeno kako treba, a šta je moglo bolje, i da li je. Festival se bliži. Reč po reč i razgovor dobija sve oštriji ton. Iako se po mnogim pitanjima ne slažemo, odlično sarađujemo, o čemu svedoči i sve ono što smo zajedno postigli tokom proteklih deset godina. Iz tih razmirica uvek se nekako izrodi najbolje moguće rešenje. Uostalom, još je davno Plutarh rekao: „Meni ne treba prijatelj koji se u svemu slaže i na sve klima glavom, jer to isto moja senka može uraditi mnogo bolje“. Isto važi i u poslovnim odnosima, možda čak i više. Bez sukoba mišljenja nema promene i nema napretka. Naravno, pod uslovom da smo iole razumni i da nam je napredak cilj.

Nedelja, 18. septembar

Nastavljam rad na sajtu. U pauzi izlazim u dvorište. Napolju je prijatno, ali sve već sluti na skori dolazak jeseni. Lišće polako žuti, grane su već mestimično gole, sunce zauzima drugačiji položaj. Prolazi još jedno leto, za mene gotovo neosetno. Nisam ljubitelj zime. Večito sanjam more i neke toplije krajeve. Lepota, međutim, naučila sam, postoji u svemu. Samo treba umeti gledati.

Posao oko sajta oduzima mi dosta vremena, ali sam rešila da sve postavim danas. Pomirila sam se sa time da su dani sve kraći, a lista obaveza sve duža, i da, koliko god se trudila, u jednom danu neću moći sve da završim.

U trenucima predaha otvaram Fejsbuk. Pažnju mi privlače tekstovi i komentari o Prajdu i oni vezani za izjavu ministarke Slavice Đukić Dejanović o natalitetu. Tek sada saznajem i za jedno i za drugo. Shvatam kako sve osim poslova vezanih za Festival prolazi mimo mene. Možda je i bolje tako.

Ponedeljak, 19. septembar

Lije kao iz kabla čitavu noć. Pljušti. Pitam se ponovo šta ćemo ako ovakvo vreme bude i između 25. i 30. septembra. Rešenja nema.

Pripremam se za posao. Beležim sve što bi trebalo uraditi tokom dana ili najkasnije sutra. Prvi gosti nam stižu već u petak. Pozorište iz Kolumbije. Prvi put. Potpuno je neverovatno da prevaljuju toliki put o svom trošku, samo da bi učestvovali na Festivalu u Subotici. Iz Kolumbije! Južna Amerika! Preko deset hiljada kilometara vazdušnom linijom u jednom pravcu. Najjeftinija karta je preko 1.000 evra za jednu osobu. To sigurno nešto znači i mora da se ceni.

Kako Kolumbija, tako i sva druga pozorišta i učesnici Festivala. Festival nije bio u mogućnosti da učestvuje ni u kakvim troškovima osim troškova hotelskog smeštaja, lokalnih transfera i tehničke podrške.

Da nema ugled koji ima i da učešće na Festivalu nije na neki način postalo stvar prestiža, on ove godine ne bi bio moguć – u svakom slučaju ne međunarodni i ni izbliza onakav na kakvog smo navikli i za kakvog smo se tokom proteklih gotovo četvrt veka borili.

U saradnji sa našom PR službom šaljemo saopštenje za štampu o učešću pozorišta iz Rige na 23. Festivalu u Subotici. Ansambl koji broji četrdeset članova, dece uzrasta od devet do osamnaest godina, preći će gotovo 3.500 kilometara autobusom, potpuno o svom trošku, samo da bi učestvovali na Festivalu i imali prilike da vide neke od festivalskih predstava. Zar to nije sjajno? I opet – potpuno neverovatno.

Utorak, 20. septembar

Iz štamparije stiže prva tura materijala. Dopada mi se kako izgleda. Eto razloga za zadovoljstvo.

Smenjuju se sastanci, telefonski pozivi, razmenjuju mejlovi… Pravim dodatne izmene na sajtu. Ostalo je još da se postave logotipi. To mora biti završeno što pre. Viti Simurdiću, koji je zadužen za ceremoniju otvaranja Festivala, šaljem neophodne informacije i materijale. Za urednicu festivalskog biltena kompletiram i šaljem joj sve što je neophodno za izradu nultog broja koji treba da izađe do kraja nedelje. Isto tako šaljem materijale i tehničkom uredniku biltena. Predlažem urednici šta bi mogla posebno da istakne i dajem sugestiju da uradi kratak intervju sa učesnicom iz Indije koja će nastupiti prilikom svečanog otvaranja Festivala, učestvovati na 8. Međunarodnom forumu za istraživanje pozorišne umetnosti za decu i mlade „Henrik Jurkovski“, održati plesnu radionicu za decu i nastupiti sa polučasovnim programom na centralnom gradskom trgu. Biće to jedinstvena prilika da posetioci Festivala neposredno dožive kulturu i tradiciju stare nekoliko hiljada godina. Prevodim pitanja i prosleđujem ih Manasi. Iz odgovora na postavljena pitanja saznajem da naša gošća iz Indije već sedamnaest godina mašta o učešću na Festivalu u Subotici. Počastvovani smo i dirnuti njenim rečima. Direktor bi rekao: „Eto, to je Subotica“.

Uveče pregledam tekst, prevod sa slovenačkog koji treba urediti jer se glumci pripremaju da igraju na srpskom. Zamolio me je prijatelj. Osam strana teksta, delom na slovenačkom. Snašla sam se nekako. Nadam se da će valjati. Videćemo.

Posle ponoći gledam Kulturni dnevnik na RTS-u. Gost je direktor i selektor Festivala Slobodan Marković. Radili smo do 16h, a već dva sata kasnije je bio na putu za Beograd. Ništa mu nije teško.

Sreda, 21. septembar

Zovu me iz hotela da pišem Letoncima. Kažu moj je engleski bolji. Nema problema. Dogovaramo se da se sutra vidimo.

Sa tehničkim direktorom razmatramo mogućnost da otvaranje Festivala ipak bude u Sali Dečjeg pozorišta umesto na sceni Jadran Narodnog pozorišta. Vrlo je verovatno da će tako i biti. Razloga je više.

U podne direktor i ja zajednički dajemo intervju za festivalski bilten. Razgovor traje skoro sat vremena. Posle toga odlazimo na ručak sa predstavnicima kompanije Chips Way koja je jedan od sponzora Festivala ove godine. Doduše, sponzorstvo je u robi, ali od nečega se mora početi. Nažalost, Festival od 2009. godine nema ozbiljnog komercijalnog sponzora.

Čitam članak o tome kako jedan od mojih omiljenih pesnika Leonard Koen, koji danas puni osamdeset dve godine, za mesec dana objavljuje svoj četrnaesti studijski album. Uvek sam se divila ljudima koji ne prestaju da rade i stvaraju ni u osmoj ili devetoj deceniji. Takvi su bili i Jovan Ćirilov, Henrik Jurkovski, takav je Mijo Mijušković… To su ljudi posebnog kova.

Četvrtak, 22. septembar

Zar opet kiša? Gledam kroz prozor. Sve je mokro. Šta li nas čeka za nekoliko dana?

Dan počinjemo sastankom sa predstavnicom gradskog veća za kulturu. Preduzimljiva je i dobronamerna. Razgovor je prijatan i konstruktivan.

Ostalo je još da pregledamo pozivnice, izložbeni plakat i katalog i da se i to konačno pošalje u štampu. Treba pregledati tekst za bilten, završiti nekoliko ugovora, poslati pozivna pisma potrebna nekima od pozorišta koja dolaze kako bi nesmetano prešla granicu. Nažalost, deo pozvanih nije uspeo da obezbedi sredstva za put ili da dobije vizu. Čekali smo do poslednjeg trenutka kako bismo im izašli u susret. Odabrano je osamnaest radova, a biće izloženo dvanaest. Pored nekoliko učesnika iz Srbije, tu su učesnici iz Indije, Grčke, Nigerije, Irana, Ukrajine… Jedno je sigurno. Forum ni po čemu neće zaostajati za prethodnim.

Odlazimo u hotel radi konačnog dogovora oko smeštaja gostiju i drugih pojedinosti.

Festival počinje za tri dana. Vreme curi vrtoglavom brzinom.

Autorka je izvršna direktorka Međunarodnog festivala pozorišta za decu u Subotici

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari