Film je odličan početak dana 1

Petak, 7. maj: Kada ono što radiš da bi preživeo postane tvoj život? Gde je ta granica gde sebi kažeš šta je ono što je vreme a šta je u međuvremenu?

Ono što je u međuvremenu je ono: samo da završim ovo danas i onda ĆU, samo da izdržim ovo i onda ĆU, samo da postignem to i to i onda ĆU. Jedan niz ću, ću, ću.

Neodređeno buduće vreme, namera koja lebdi u vazduhu.

Neki bi rekli, žila kucavica kapitalizma, jer je to ta šargarepa kojom sami sebi mašemo pred nosem.

Neki bi rekli veza sa stvarnošću. Vreme je ono što je sada za potrebe ove lične dubioze dok se stoji između dva kamiona, šminkernice i kostima.

Dakle, više od 12 sati dnevno provodim na setu, ili tačnije u bekstejdžu seta.

Ako se oduzme još na primer osam sati spavanja, dođemo do četiri sata nekog vremena u kojem nisi uposlen u stvaranju neke druge stvarnosti.

To zna dosta da uzdrma postojanje tvoje lične stvarnosti. Zato bi trebalo da je ovaj posao najlepši na svetu: jer se baviš stvaranjem neke druge realnosti. Možda je zato i najopasniji jer te odvaja od stvarnosti, takoreći, jede je.

Film odlično definiše ovu razliku. Film govori o onome što se dešava u međuvremenu života njegovih likova, a za nas, gledaoce, treba da govori o vremenu. Ili jezikom filmske akademije, međuvreme je tema, a vreme je ideja.

Za Fest u maju morala je pasti kiša i temperatura, da bi nas podsetila na njegov ustaljeni termin. Veliko iskopavanje je nešto što je potrebno da se desi bioskopima ili bar filmu.

Dobar naslov za početak Festa posle godine zakopavanja, a i dobar film. Fest je radovanje i kad nisi na projekciji jer znaš da drugi prolaze kroz to ritualno iskustvo bioskopske projekcije, kroz to putovanje u nečiju kreaciju.

Kad smo kod iskopavanja, oko baze se fino zablatnjavilo. Ali nema veze, zato se nosi obuća za hiking na snimanju. Otići na spavanje u četiri ujutru sa greškom koju si ispravio je dosta neudobno. Još te žulja u glavi. Film je noćas nikad bliži i nikad dalji.

Subota, 8. maj

Film je odličan početak dana. Od malih nogu mi je to bilo preferirano buđenje. A danas, kad po podne idem da radim na snimanju, to je ostalo kao lep način da se podsetiš zašto radiš 12 sati u smeni od 16 do četiri. Greške, greške, greške.

Znam 100 saveta: nauči nešto iz svake greške, ne primaj ih lično, potrudi se da popraviš ako je moguće, nastavi dalje, ne sažaljevaj se, ne nerviraj se oko prosutog mleka…

Greške sužavaju perspektivu. Uža optika, sve izvan greške postane mutno, pa je greška još uočljivija. Sati je doduše obično čine sve bleđom ako je mala, ili sve većom ako je zaista velika.

Ovde je to međuvreme iz raja izašlo. Ali je svejedno mučno. Šta se dešava kad je film vreme a sve drugo je međuvreme? Ovo je posao koji svi doživljavaju preozbiljno, evo ja prva.

A ako ga ne doživljavaš preozbiljno onda je potpuno besmisleno njim se baviti. Samo se povremeno valja setiti da ipak nismo hirurzi i da ipak niko neće umreti.

I da je stvarnost mnogo gora. Jer je mnogo stvarnija. I veoma je blizu. Na klupi ispred naših kamiona neki ljudi jedu besplatan obrok iz narodne kuhinje koji će im omogućiti da prežive do sutra. Za uslove bavljenja fikcijom, realnost je nikad bliža.

Nedelja, 9. maj

Nedelja je poslednji radni dan pre vikenda: ponedeljka i utorka. Kratko objašnjenje života u filmu. Na filmu, nedelja je uvek sunčana kad to treba da bude i kišna kad treba da bude.

Najviše volim repliku iz otrcanog holivudskog romantičnog filma: Mrzim nedelju. Ona ide pre ponedeljka kad se radi i zato je zatrovana. Primenjeno na moj život, takav odnos imam nekad prema utorku.

Onda se postavi to pitanje, šta ti čini život, međuvreme ili vreme, tema ili ideja (iz pera profesora filmske režije). A na kraju dana ipak voliš taj ceo putujući cirkus koji čini ekipa i snimanje. Da ga ne voliš bilo bi suludo. I ovako je suludo.

Na putu kući je još jedna ulica bez parkiranih kola zbog nekog snimanja. Nikad nismo proizvodili više fiktivnih stvarnosti nego danas. Svi se nadaju da će iz kvantiteta izaći kvalitet.

Danas je dan da se na brzinu iskoči iz cipela za planinarenje u – Pa u patike koje će pristojno izgledati na pozornici. I šminka je filmska. Kad iznenada izađeš sa seta nakratko u stvarni svet, uvek se desi ista stvar.

Ostatak sveta deluje kao da si otputovao u inostranstvo, u neku daleku zemlju u kojoj nikad nisi bio, ali sve je nekako poznato. Svet ima drugi ritam od snimanja.

Ovo je najveće platno dosad, baš je super što nemam vremena za tremu. Danas je Dan pobede i to je dobar datum da film koji nije video svetlost projektora zbog godine pandemije bude prikazan.

Dobar je dan i za nemanje vremena za tremu i za prvi poklon sa Melinom na sceni. Farmerke i jakna su ipak udobnije, teško je priznati da se u njima ipak osećam više kao ja.

Ispred mog kamiona neki čovek spava na klupi. Ne znam samo kojoj dimenziji stvarnosti on pripada. Verovatno onoj koju ni film ni stvarnost ni snimanje ne mogu da zaobiđu ali se svi svojski trude da je ne vide. Nisu krivi zbog toga, ali ni taj čovek nije manje stvaran.

Ponedeljak, 10. maj

Ili subota, zavisi kako gledaš na to. Svima se žuri negde sem meni. Neki ljudi pripadaju i vremenu i međuvremenu, i temi i ideji.

Kad ljudi prelaze te dimenzije stvarnosti, onda ih držiš negde gde nema ni filma ni neretko razočaravajuće stvarnosti, negde gde eventualno postoji samo sladoled koji se topi na suncu i koji će te isflekati ali to nije važno.

Ima sati koje ukradeš od sopstvenog života, kada pobegneš iz škole u kojoj si sam razredni starešina. Ti sati traju kraće nego obični.

Ti sati su vreme među morem međuvremena. Ovo je onaj dan da ne radim na filmu nego da treba da se bavim filmom.

Najbolje bi bilo pogledati neki. Mada nije loše ni odmoriti od njega, bez obzira na taj pritisak. Jer film gubi na smislu ako nema stvarnosti u odnosu na koju bi postojao.

Najgori su filmovi koji postoje mimo stvarnosti. Njima nedostaje taj ključni sastojak, empatija. Možda je ovo primenljivo i na ljude? Ovo je dan da to nisu kolege nego prijatelji.

Retko ljudi imaju imena koja ih tako tačno opisuju kao Vidan. Vidan pripada stvarnosti koliko i filmu. Vidan vidi i Vidan vida.

I podseća da kad se žalimo na naše radno vreme ili stres na poslu treba se setiti da su naše dede bile u logorima i u ratu i odmah ti bude lakše. Analitika može da traje do ranog jutra, jer lako ostaneš u smeni u kojoj si radio.

Utorak, 11. maj

Popularni lažni slobodan dan. Nisam na poslu ali jesam na poslu. Isto kao vreme, ima 30 stepeni, fakat je leto ali svi znamo da sutra ujutru neće biti.

Opet su redovi danas, samo lepše obučenih ljudi, ispred kancelarija notara. Ljudi ovde su malo navučeni na redove. Žele da se druže u redu.

Žele da prođu preko reda. Žele da sve ide po redu. Žele da red ide brže. Oni ljudi u parku gde je bila baza isto stoje u redu kao i pre dva dana, samo naš kamion više ne pravi dubok hlad. Danas sam samo u prolazu.

Obaveze, dužnosti, forma, sve stvari koje se odnose na DNK. Ne biraš ljude sa kojima si u srodstvu, ali biraš one druge sa kojima deliš nešto više od krvnih zrnaca.

Ljudi koji su daleko od filma su važni. Odbrojavanje lepog vremena u Beogradu uvek ima atmosferu žurke pred smak sveta.

To ima neke veze sa time što su prilike i okolnosti u ovom gradu i ovoj zemlji nepredvidljive koliko i vremenska prognoza.

Ili bar uvek nose taj dašak nekog zadaha nepredviđene kiše. To je ta histerija da se iskoristi svaki trenutak jer možda neće biti sledećeg. Stanje svesti konstantne promene je preraslo u mentalitet koji sve relativizuje.

Tu je razgovor o sistemu vrednosti već potpuno sumanut jer se radi o tržištu morala koje je sklonije krahu od američke berze 1930-ih godina.

Možda je zabluda da je ovo lokalitet, deluje da je poput pandemije, u pitanju svetska pojava. Ono što je sigurno jeste da totalne relativizacije, poput vakcina, ovde ima u izobilju.

Sreda, 12. maj

Sreda je novi ponedeljak. Jedna od stvari koju nudi rad na filmskom setu jeste što poput putujućeg cirkusa stalno menjaš okruženje za rad.

Konstanta su kamioni, kablovi, aparati za kafu. Sve drugo se menja. Umesto reda za solidarnu kuhinju, u kojem su jednako zastupljeni beskućnici i sa ukusom obučene sede gospođe, možda bivše učiteljice koje liče na moju babu, danas smo na usamljenom parkingu muzeja jedne nepostojeće zemlje.

Bez preterane nostalgije, činjenica je da su te gospođe iz reda u toj zemlji bile možda neke učiteljice. Umesto seta koji je okružen zgradama u kojima žive novi bogataši, danas smo u kraju starih bogataša.

Nagurane novoizgrađene zgrade su zamenile ogromne vile sa prostranim dvorištima. Zvuk motora je zamenila tišina i kiša. Niko ne bi pogodio da je u pitanju isti grad. Osim filmske ekipe.

Autorka je rediteljka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari