Hagiroza

Ivan Džidić Kasnim. A imam kao naslov. Što mi k’o biva olakšava cijelu ovu stvar sa mrčenjem papira. I krenem rečenicom – Gledao sam ja i prenos. Pa je izbrišem. Jebo prenos. Onda ustanem da još jednom provjerim znam li šta je genocid. Prelistam šta imam, nije malo, vidim znam. Pritisnem na ovu gore na spravi crticu, spustim, da internetno provjerim da nije neko u međuvremenu nešto dodao. Nije. Pa hoću da odustanem. Prelistam malo novine koje još ne odustaju. Pa mi odjednom, iz čista mira, pade na pamet Hamica. Moj drug iz djetinjstva. I pismo koje mi je poslao iz Norveške, friško stigavši direktno sa Stadiona, Heliodroma i iz Dretelja. Zavalih se u kutije, u papirnatu prašinu, u gusto i detaljno ispunjene stranice. Pa bih opet da odustanem. I ustanem, da zapalim jednu od onih što ubijaju. Usput se vraćajući komentarima onog što se prenosilo. Đe kaže da nije bilo onog o čemu je bila riječ, osim na jednom mjestu. I ko je kao kriv a ko nije, ili ako malo jeste zbog čega je. I šta ćemo sad. Maloprije sam izdvojio nekoliko objašnjenja i hajde još jednom o tom genocidu. Dok tražim pod G, naletim pod H. Na homicid i homicidomaniju. Iako o tome nije bila riječ. Svejedno, preberem šta imam vezano za tužbu, za odbranu i za presudu. Otkako datiraju. A nema datuma. Pa ne znam je li tužba krenula prije devetog studenog devedeset treće, ili nakon. Možda je dok je Hamica bio u Dretelju. Dok je Bosa bila nije ziher, znam. Ali jeste nakon što je Momčilo prepil’o Karadžozbegovu džamiju, nakon što je neki mamlaz minirao grobno mjesto Osmanu Džikiću, a barabe usitnile pravoslavnu crkvu. Ali smio bih se kladiti da je krenula nakon što je pao dogovor između Radovana i Mate, i Alijinog potpisa na sve to. Kao što ne znam kad se počela pripremati odbrana. Je li za onih predsjednika SRJ prije Miloševića ili tek s njim. A pogotovo ne znam da li su po oba pitanja obavljene konsultacije sa Franjom.
Ustadoh po duhan, a naiđoh na naslov – Odbačena bosanska teza o agresiji. Nešto mi je izgleda tokom prenosa promaklo u presudi. Ali ako Tibor Varadi tako kaže… Ne znam samo odakle nadležnom sudu odgovarajući materijal. Nezavisan kako god okreneš. Dok je kod mene trostruko zavisan. Jer baca na tri. Sa određenom razlikom samo u žestini. Na dvije vanjske i jednu unutrašnju. Tu agresiju. Ipak nekako zapalih. I do petog dima, proletih kroz neku ekspertizu koja hoće reći da zato što je Srbiji presuđeno kako je presuđeno, Srbi nisu genocidni. Umalo ne pomislih da mi je još nešto promaklo. Dobro, niko nije tužio Hrvatsku ili BIH, to sam prokonto, ali nije ni Srbe. Otkud sad oni u priči vezano za presudu Srbiji, a po tužbi uz odbranu. Od kada li su novine, a ko ispod čekića. Ja sam, recimo, nakon prenosa pomislio kako su koliko – toliko odahnuli Jozef, Rasim, Ivana, Martin, Škeljzen itd. Ne zaboravljajući naravno ni na ponekog Jovana, ili Vojislava, ili Branislava, ili Smiljku, ili Borku ili šta ja znam. Pa opet zapalih. K’o da na meki balvan naiđoh. Pomislih na Edu Majku. Zapravo na onog mog nesređenog Makedonca, koji je Edu davno pretekao. Negdje sa neke stijene, dobro namještene, geografski pogodne, odgovarajuće okrenute, propeo se i dreknuo, što kažu k’o ubodenik – MATER VAM JEBEM.