Istorijski smisao (Jadranskog) mora 1Foto: Wikipedia

U Mediteranu postoji još jedno more koje ga sažima. Jadran je Mediteran Mediterana.

U prošlosti je određivan kao sinus, uvala ili zaliv, pomorski koridor koji je više od hiljadu godina spajao istok i zapad.

Prostirući se ka jugoistoku, odredio je oblike Italije i Balkana.

S njega se opaža nebo Levanta, vide se Alpi i naslućuje se srednja Evropa.

I dalje je, početkom 20.g veka, bilo rasprostranjeno mišljenje da Bliski istok počinje na balkanskim obalama.

A i dalje se, uprkos integracijama koje su se dogodile tokom poslednjih godina, Jadran zamišlja kao granica između zapadne i istočne Evrope; pamte se Hladni rat i neprijateljstva iz prošlosti.

Danas na ovo more izlazi sedam država: Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija i Grčka – sedam od deset država evropskog Mediterana.

Jadran sa Italijom deli centralni položaj na Mediteranu; a s Balkanom deli sudbinu istočnog Mediterana, budući da predstavlja tačku gde se susreću tri kontinenta ili, prema world history, srednju tačku jedinstvenog evroafroazijskog kontinenta.

Jadran zauzima svoje mesto u svetskoj istorijskoj naraciji kao deo mediteranskog raskršća.

On je jedno od karakterističnih lica mediteranske Evrope.

Bio je jug za one koji su stizali preko Alpa.

Prvo more za Getea, koji ga je video sa zvonika na Trgu svetog Marka u Veneciji.

Latinski zapad za one koji su pristajali u Pulji na dolasku iz vizantijskog, a potom osmanskog Levanta.

Tokom modernog doba smatran je jednom od tri grane Mediterana, uz istočnu i zapadnu.

Prema Fernanu Brodelu, nedostižnom poznavaocu istorije Mediterana, „Jadran je možda najkoherentniji pomorski region.

Sam ili po analogijama, postavlja sve implicitne probleme u izučavanju čitavog Mediterana“.

A, prema Predragu Matvejeviću, dok su „Atlantik i Pacifik mora udaljenosti, Mediteran je more susjedstva, Jadran more bliskosti“. Jadran je, u svakom pogledu, u svedenim razmerama, jedan manji ili mali Mediteran.

Prostor za posredovanje između različitosti

Značenja je mnogo.

No, kao i u slučaju Mediterana, u suštini, istorija je oblikovala identitet koji svi prepoznaju, ali malobrojni zaista poznaju.

Koliko izdužen i uzan oblik Jadrana, odnosno njegova geografija, ukazuje na jednostavnost, toliko njegova istorija obuhvata rasede koji su podelili svetove i sedimente jedne složene prošlosti: to je mesto gde su se susretali događaji čiji su epicentri bili udaljeni.

Vraćamo se stoga na kartu sveta, posmatramo globus prema širenju religija i veroispovesti i uočavamo kako se na zapadnom Balkanu, koji je definisan Jadranom, spajaju istočne granice katoličanstva sa zapadnim granicama pravoslavlja i severnim granicama islama: kao ni na jednom drugom mestu na svetu.

A istočni Jadran u svojoj prošlosti ispoljava ova preklapanja.

I ne samo to: prisetimo se imperija čije su se krajnje granice našle na Jadranu: Vizantija, carstvo Karla Velikog, Osmansko, Sveto rimsko, Napoleonovo i Austrijsko carstvo.

Poput drugih zatvorenih i graničnih mora, Baltika ili Crnog mora, Jadran je bio prostor za posredovanje između različitosti.

Kao tihi svedok toka civilizacije, Jadran je bio pozadina izuzetnih istorija, kao što su istorije Venecije, Italije i Balkana.

Retka su mesta, čak u svetskim okvirima, gde u vremenu i prostoru pronalazimo povezane mnogobrojne oprečne ali konotativne aspekte, tolike različite civilizacije i istovremeno prisustvo očitih suprotnosti: Grci iz Sirakuze i nemački carevi, Latini i Sloveni, derviši i jezuiti, papske obale i turske obale, tolerancija i krstaški ratovi, sveti ratovi i komunističke revolucije, lingve franke i jezičke granice, renesansa i pastirska društva, lokalizmi, plemenska uređenja, istočno pitanje i modernost.

Jadranski vremenski ritmovi teže da izbegnu konvencionalnu hronologiju.

Impresivna su istorijska trajanja: više od hiljadu godina Venecije, više od hiljadu godina Papske države, 850 godina Svetog rimskog carstva, 816 godina Ugarsko-Hrvatskog kraljevstva, 730 godina Napuljskog kraljevstva, 670 godina Vizantije, 542 godine Habzburgovaca, 443 godine Osmanskog carstva, 400 godina Dubrovačke republike, 150 godina ujedinjene Italije, 135 godina Crne Gore, više od sto godina Albanije, 73 godine Jugoslavije, 25 godina Slovenije i Hrvatske.

Ne računajući ekonomske cikluse čitavog mora i njegovih obala, dugo trajanje male kabotaže i bačijanja, viševekovne cikluse jadranskih sajmova i verskih hodočašća.

Ukratko, na Jadranu ima mnogo više istorije nego geografije.

Kako tumačiti jednu takvu istoriju? Kako tumačiti istorijski smisao jednog mora?

Brodelova lekcija je poznata: tražiti ekonomska, društvena i istorijska razdoblja svojstvena moru kao teritoriji i predmetu istorijskog tumačenja.

Polazeći od te postavke, Horden i Persel su hteli da odu dalje, formulišući definiciju Mediterana kao mora koje kvari, u smislu da utiče na lokalne kontekste koje spaja mnogobrojnim međuzavisnostima nametnutim opštim osećajem nesigurnosti i potrebama za preživljavanjem – da uslovljava tolike male stvarnosti: Mediteran je, stoga, bio skup mikrosistema, punih izuzetaka i posebnosti, ali okrenutih uspostavljanju međusobnih veza i razvoju mreža uzajamne zavisnosti, od lokalnih do prekomorskih povezivanja.

Reč je o različitostima u jedinstvenosti. Mediteran u sebi sadrži mnogostrukost situacija a, istovremeno, predstavlja mnogostrukost procesa usmerenih ka povezivanju, mediteranizaciji, pojedinačnih mesta koja mu pripadaju.

Jadran je živeo kao more koje kvari, dovodeći u neprekidan dodir i vezu svoje obale i narode koji su na njima živeli.

Međutim, more nije samo neki organizam ili mehanizam.

Ono usmerava ljude i dobra, ali i ideje, jezike i kulture; ono spaja ali i razdvaja, ono je simboličan prostor na koji se projektuju lokalne i nacionalne zajednice, ono na svojim obalama trpi poretke političkih vlasti. Sve je to Jadran, koji je bio u centru različitih i često oprečnih civilizacijskih iskustava.

Dakle, potrebna je istorija Jadrana, mora i organizma, ali ona ne sme biti odvojena od istorije unutar Jadrana, odnosno sveta koji bio okrenut ka njemu.

„Tečna ravnica“ sa rutama

Kao i sva mora, Jadran je jedna tečna ravnica (Brodel) u kojoj pronalazimo rute, kretanje brodova, odnose između obala, trgovinu, migracije, iskorišćavanje resursa, ribolov, političku, stratešku i vojnu kontrolu, suverenitet, borbu za nadmoć; more primoraca i vladara; pomorsku i ekonomsku istoriju, kao i političku istoriju.

Jadran je isto tako obala, pre svega, jeste obala ili, tačnije, skup primorskih regionalnih sistema, neka vrsta membrane koja predstavlja pomorski front za one koji dolaze s mora, gotovo svuda i oduvek antropizovan habitat s naseobinama, koje su ponekad i sasvim male i nisu obavezno okrenute ka moru koliko prema unutrašnjosti.

Dakle, obala uvek ima dvostruko značenje. Najneuhvatljivije je ono pomorsko.

Da bismo ga sagledali, trebalo bi jadranski svet da zamislimo suprotno od načina na koji ga obično posmatramo: kao neko tečno ostrvo ili poluostrvo izbrazdano rutama sa obalom koja predstavlja pročelje okrenuto prema kopnu.

Dakle, kao tečno ostrvo i skup obalskih pojaseva koji ga okružuju.

A uzani pojas, dubok deset do petnaest kilometara, sačinjen od dina, laguna, ušća, uvala i rtova, litica i ostrvskih sistema, predstavlja ljudski Jadran, teritoriju, krajolik koji je izmenio čovek, u kome se živelo i živi s morem: Venecija, Ankona, Trst, Split, Rijeka, Bari, Drač i ostale luke i ostrva, čitavi lagunski i obalski konteksti.

Mada, sad je to već sasvim jasno, ne znači da je svako mesto na moru primorsko niti da ispoljava pomorsku civilizaciju: neka mesta su više primorska od drugih; duž zapadnih obala Jadrana to su samo neke luke (Trani, Ankona, Kjođa, Venecija), dok su duž istočnih obala to čitave regije (Istra i Dalmacija).

Konačno, kao što postoji veliki Mediteran, tako bi trebalo da postoji i veliki Jadran, niz regija u zaleđu u manje ili više tesnom odnosu prema moru; to je širok prostor čije granice nije lako utvrditi, jer može biti udaljen trideset kilometara od obale (jedan dan hoda), ali može obuhvatati i naizgled daleka mesta kao Mačeratu, Feraru ili Padovu.

A premda veoma udaljene, u izvesnom smislu su jadranske i prestonice država koje su izlazile na ovo more: Rim, Napulj, Beč, Budimpešta i Beograd.

Kao i svuda na moru i oko njega, postoje tri nivoa: tečni element, obala i teritorije koje gravitiraju ka moru.

Primorski regionalni sistemi, sačinjeni od obala, ostrva, žitelja, ekonomija i kultura, predstavljaju osnovno tkivo jedne kompleksne morske regije, mesta na kojima odmeravamo jedinstvo i različitost svojstvene jednom moru.

Obalski sistemi su regioni za sebe; mnogi su poznati i prepoznatljivi i mimo Jadrana.

Sada ćemo ih pobrojati.

Na zapadnom Jadranu nalaze se Salento, Tavolijere i Gargano (odnosno današnja Pulja), duga apeninska obala između Termolija i Pezara (odnosno drevni Picenum – a danas Molize, Abruco i Marke – ujednačenog krajolika, ali istorijski podeljen između dve Italije), niska obala Romanje, delta reke Po, venetska laguna između Poa i ušća Soče (izlaz na more venetske i furlanske ravnice).

Na istočnom Jadranu nižu se kraški greben s Trstom, Istra (poluostrvo i regija), Dalmacija (istorijska oblast u čiji sastav ulaze prostrani arhipelag sa više od hiljadu ostrva, kao i kopneni deo, između Ravnih kotara, Dubrovnika i Boke Kotorske.

Paralelno sa arhipelagom pruža se hrvatsko primorje, između Rijeke i Velebitskog (ili Morlačkog) kanala, dok se u unutrašnjosti južne Dalmacije nalazi Hercegovina, balkanska zemlja, koju more ne dotiče, ali čiji je krajolik mediteranski te se može smatrati jadranskom oblašću, iako je jedina koja ne izlazi na more.

Južnije od Dalmacije, pruža se crnogorsko primorje do reke Bojane, gde obala postaje niska i gde počinje primorska Albanija s peščanim i močvarnim obalama.

Jadran zatvaraju stenovito poluostrvo Karaburun, ušće Butrinta i Krf, ključ za ulaz u Jadran. Reč je o ukupno desetak regionalnih segmenata s posebnostima koje opstaju u vremenu.

Kroz njih procenjujemo civilizacije i imperije, države i nacije.

To je bio i jeste Jadran u svojoj osnovi. Postoji, zatim, još jedan Jadran koji je iznad mora i koji je konceptualniji.

Više od mora, koje je jedno sećanje

Svest o geografskoj pripadnosti prepoznaje se i u prošlosti kad se govorilo o Venecijanskom zalivu.

Svakako, to je kulturna elaboracija.

I sam mediteranski svet, mediteranski region, isprva je bio tvorevina geografa (Karla Ritera, Fridriha Racela, Alfreda Filipsona), potom istoričara (Anrija Pirena, Fernana Brodela), nakon čega se vremenom izrodila ideja o kulturnoj mediteranskoj regiji, mešavini arheologije, imaginarija, mentaliteta, običaja, životnih stilova.

Decenijama su kulturni antropolozi pokušavali da odgonetnu šta je to što je stanovništvo iz ove oblasti činilo mediteranskim, ali bez uspeha. Veliko istraživanje Hordena i Persela u suštini hoće da odgovori na pitanje šta je to Mediteran.

A šta je onda Jadran?

Svakako postoji rasprostranjena geografska svest i među onima koji naseljavaju obale; pojedini naučnici i izvesne inicijative imali su za cilj da uspostave dijalog između dve obale; međutim, još nije sazrela ideja o jednoj zajedničkoj jadranskoj istoriji; nedostaje osećaj o jednoj zajedničkoj prošlosti.

Dragocene kulturne istorije svakog dela obale, na koje se nadovezuju nacionalne istorije (a ima ih sedam koliko i jadranskih država), očito nisu istorija Jadrana.

Uostalom, skicirati istorijsku viziju ovog mora nije lak posao.

Prati se tematska fragmentacija počev od srednjeg veka i to deljenje, sve više u nacionalnom ključu, nastavlja se do savremene istorije.

Za razdoblje između 7. i 19. veka postoji pviše od deset regionalnih istorija iz kojih proističe barem sedam nacionalnih viđenja jadranske prošlosti.

To je dug period tokom koga se istočna obala definisala kao prostor s višestrukim političkim, religioznim i civilizacijskim granicama, kao zaštitni bedem hrišćanstva, dok je zapadna obala bila svedok istorija dve ili tri Italije: komunalne i feudalne Italije; ili pak istorije južne Italije, Papske države i Venecije.

Sa savremenom istorijom, vraćamo se unitarnoj ideji o Jadranu kao fundamentalnom geopolitičkom mestu za nacionalne države koje mu pripadaju.

No, to su isti oni problemi koji postoje i za istoriju Mediterana.

Kako bi se prevazišla razilaženja i jednoznačne perspektive, potrebno je prihvatiti i posmatrati Jadran kao jedinstven kulturni kontekst, kao istorijsku regiju, što je, u pogledu površine, geografski manji prostor od kontinenta, ali veći od pojedinačne države: to je prostor označen skupom konotacija i društvenih, ekonomskih, kulturnih i političkih struktura, koje su možda suprotstavljene, ali i konvergentne, u kontaktu, transnacionalne, kao što je to slučaj s Balkanom, Skandinavijom i samim Mediteranom.

Dakle, unutar Mediterana, Jadran se ukazuje s vlastitom fizionomijom i ličnošću. Mediteran je istorijski region, u to nema sumnje; Jadran je deo njega, ali se može smatrati i kao posebna istorijska regija, na prelazu između istorijskih i geografskih regija: između Balkana, Italije i srednje Evrope.

Za razliku od ostalih manje ili više otvorenih mora, u Jadranu se može opaziti kulturni prostor ako se shvati kao celina i ako se povežu svi njegovi detalji: Venecija, Ravena, Split, Bari, Dubrovnik, katedrale, sveci, umetnička i književna dela, od Dantea do Bajrona i Leopardija, muzička nadahnuća.

Nastala bi jedna kulturna istorija oko koje Jadran otkriva svoje jedinstvo.

More tako postaje nešto više od teritorijalnog posrednika.

Naravno, postoji Mediteran, neprestano veličan i neizbežan s obzirom na specifičnu težinu njegove istorije u svetskim okvirima.

Padaju, potom, na pamet Jonsko more, zbog njegovog klasičnog doba i ostrvskog greciteta; Baltik, kad se raspravlja šta je bila Hanza u srednjem veku; Severno more, kada se njegovo stanovništvo posmatra pojedinačno, njegovi primorski narodi, njegovi jezici.

I Jadran, koji je, iz ove perspektive, više od mora, koje je, ako hoćemo, jedno sećanje.

„Istorija Jadrana“

Knjiga italijanskog istoričara Eđidija Ivetića „Istorija Jadrana“, upravo objavljena u izdanju Arhipelaga u prevodu sa italijanskog Mile Samardžić, predstavlja veliku sintezu kulturne i društvene, političke i ekonomske, vojne i pomorske istorije Jadrana od 1000. godine p.n.e. do savremenog trenutka. Veliki poznavalac istorije Jadrana i njegove civilizacije u dugom istorijskom trajanju na uzbudljiv način piše o tome kako su kroz istoriju na obalama Jadrana nastajale kulture i civilizacije, gradovi i države, običaji i zakoni. Jadran je sve vreme bio mesto na kome nastaju važne kulture i značajni gradovi i pomorski centri, mesto uzbudljivog, pa i hedonističkog života. Prikazujući najrazličitije strane nemirne i živopisne istorije Jadrana, ova knjiga na neponovljiv način oživljava jednu dugu i nesvakidašnju istoriju mora i njegove civilizacije. Danas, u dogovoru sa srpskim izdavačem „Istorija Jadrana“, objavljuje odlomak iz te knjige. Oprema teksta je redakcijska.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari