Kako je crkva potčinjena državi 1Foto: Privatna arhiva

Teoretičari koji u antinomiji crkva – država preferiraju drugu stranu, tj. ideju o potčinjenosti crkve državi, nijesu manje uporni od pobornika ideje crkvene prevlasti u dokazivanju ispravnosti svog opredjeljenja.

Naprotiv, nastojeći da dokažu opravdanost društvene pozicije i uloge države kao entiteta koji funkcioniše saobrazno vlastitim, a ne crkvenim principima i interesima, oni teoriji o apsolutnoj prevlasti crkve – utemeljenoj na ideji postojanja kodeksa prirodnopravnih normi, koje je stvorio sam bog i kojima su podložni svi ljudi i sve njihove institucije – suprotstavljaju svoju teoriju. Riječ je o teoriji o potčinjenosti crkve državi.

Glavna teza kojom afirmišu ideju o prevlasti svjetovnih vlasti nad duhovnim vladarima sadržana je u njihovom stanovištu da je kralj slika boga oca, a da je papa slika Hrista, tako da papa treba da se pokorava kralju kao sin ocu. Uostalom, kažu oni, ako vlast dolazi od boga, onda je kralj odgovoran samo bogu – koji mu je dao vlast i koji mu je po tom osnovu jedini pretpostavljen. Smatraju, takođe, da, ako je sam Hrist već riješio problem odnosa između crkve i države time što je dao bogu božje, a caru carevo, nema potrebe, a ni mogućnosti, da se neko miješa u ono što je pripalo caru. I dalje, ukoliko crvka treba da u nečemu posreduje, dužna je da to čini molitvom, a ne mačem, jer je i sam Hrist kazao da će od mača poginuti onaj ko se njime služi.

Otpor crkvenom monopolu, sa ovih i sličnih pozicija, stalno raste. Temelji premoći duhovnih nad svjetovnim vladarima ozbiljno su bili uzdrmani. Klica novog, modernog društva više se nije dala uništiti. „Buđenje političkog, ekonomskog i socijalnog života, zajedno s pojavom novih naučnih saznanja, novih škola, nove literature i novih stilova u umjetnosti i arhitekturi – veli G. Post – najavili su na evropskom Zapadu početak moderne civilizacije.

Ono što je započelo u XII vijeku, u XIII vijeku je već bilo zrelo, tako da se sa sigurnošću može reći da je rani modernizam u Evropi već bio tu“. Početkom XIV vijeka, ideja o nezavisnosti državne vlasti od crkve počinje ne samo da stiče prednost, nego i da odnosi prevagu nad suprotnim uvjerenjima. To je, najvećim dijelom, posljedica toga da je nakon krstaških ratova ubrzan društveni i ekonomski razvoj Evrope, što dovodi do stvaranja nacionalnih privreda, koje, da bi normalno funkcionisale, traže veći stepen samostalnosti onih koji njima upravljaju.

Borbu s papom, za prevlast, više ne vode slabi rimski (njemački) carevi, nego vladari sve moćnijih nacionalnih država. Pobjeda Filipa IV (Lijepog) nad papom Bonifacijem VIII rezultira Avinjonskim ropstvom papa (1309-1377) i Velikom šizmom koja otuda nastaje, tako da tri pape odjednom pretenduju na primat. Velika šizma veoma slabi vlast papa, a uvođenje crkvenih sabora ograničava njihov apsolutizam.

Osim sa unutrašnjim raskolima i sukobima sa svjetovnim vladarima, crkva se suočava sa još jednim krupnim problemom: pojavljuju se reformatorski pokreti. Ti pokreti se razlikuju po mjestu i vremenu nastanka, po socijalnoj osnovi i masovnosti njihovih učesnika, te po konkretnim političkim i ekonomskim zahtjevima i sredstvima njihovog ostvarivanja. Albignezi – vjerska sekta, raširena u XII i XIII vijeku po Francuskoj, Sjevernoj Italiji i NJemačkoj , kojoj (nadajući se podjeli crkvene imovine) povremeno prilaze seljaci, građani i riteri – na primjer, propovijedaju siromaštvo crkve i odbacuju papsku vlast kao tvorevinu đavola.

Valdenezi – sekta raširena u Italiji, Švajcarskoj, NJemačkoj i Češkoj – takođe su protiv bogatstva crkve i sveštenstva, te protiv poštovanja crkve i ikona. Husiti (taboriti) su ne samo antipapski raspoloženi (traže reformu crkve i ograničenje papske vlasti), nego i antifeudalno nastrojeni. Oni radi ostvarivanja svojih ideja 1419. godine dižu ustanak, zbog čega postaju metom krstaških pohoda 1420-1434. (tzv. Husitski ratovi).

Dvostruka kritičnost prema crkvenoj vlasti i prema feudalcima) prisutna je i u pokretima kakvi su Žakerija u Francuskoj i Lolardi u Engleskoj. Lolardi svoje jasno antifeudalno raspoloženje pregnantno iskazuju skandirajući krilatice DŽona Bola („Kad je Adam orao, a Eva prela, gdje je onda bila vlastela“), sam DŽon Bol – ističući da su ljudi i po prirodi, i po božjoj zapovijesti jednaki (to je, uostalom, jedno od temeljnih učenja samog hrišćanstva) i da, stoga, jedni ne mogu biti bogati i na vlasti, a drugi siromašni i obespravljeni – podstiče seljačke ustanke u Londonu, Kentu i Eseksu i propagira poredak zasnovan na društvenoj jednakosti.

Uporedo sa ovim pokretima, u kojima dominira zahtjev za formalnom jednakošću ljudi – zbog čega ih crkva naziva jeretičkim, a to znači osuđenim na progon svim sredstvima (osobito krstaškim ratovima, inkvizicijom i kaznenim pohodima posebnih kaluđerskih redova na „nevjerne“) – javljaju se i drugi pobornici ideje o nezavisnosti državne vlasti u odnosu na crkvu.

Ovi, kako ih zovu, legisti, regrutuju se iz redova pripadnika trećeg staleža, prvjenstveno visokih državnih funkcionera i ljudi slobodnih profesija. Uglavnom se bave građanskim pravom (za razliku od pravnih kanonista) i pod snažnim su uticajem rimskog javnog prava. Sami sebe nazivaju vojnicima zakona (Milites legum, milites regum) i brane načelo državne suverenosti, odnosno nadređenosti kraljeva crkvenim ocima. Legisti zastupaju stanovište da crkva nije kompetentna u svjetovnim stvarima, jer Hrist vlada srcima, a ne materijalnim dobrima, tako da ono čime se papa bavi nije vladavina (dominatio) nego služenje (ministratio).

Zbog toga smatraju nenormalnim da, na primjer, francuski kraljevi zavise od sopstvenih vazala, od njemačkog cara i od rimskog pape. Po legistima, taj odnos bi trebalo da bude obrnut, tj. da francuski kraljevi budu iznad crkve i svih feudalaca i da imaju suprematiju nad drugim državama. Kralj, dakle, treba da bude neprikosnoveni opšti upravnik društva i države (dispensator communis), jedini koji ima pravo da izdaje naređenja (ordonances), organizuje i kontroliše pravosuđe i vodi ratove.

Ovi procesi predstavljaju svojevrsnu pripremu za jedno novo društvo (buržoasko) i njemu odgovarajuće (laičke) ideje. Otuda iz njih, i povodom njih, nastaje veoma široka lepeza zanimljivih političkih misli i koncepcija. Među autore zaslužne za to svakako spadaju Dante Aligijeri (1265-1321), tvorac teorije o univerzalnoj državi, koja jedino može da uspostavi mir na zemlji (a mir je, po njemu, ne samo najveće dobro, nego i jedina vrijednost koju čovječanstvo uopšte može ostvariti), Viljem Okamski (1270-1347), Marsilije Padovanski (1275-1343) i Nikola Kuzanski (1401-1464).

Pretpostavljajući monarha „vrhovnom prvosvešteniku“, Dante ovog potonjeg ne smatra nepotrebnim i nevažnim. Naprotiv, on vjeruje da je čovjeku potreban i „vrhovni prvosveštenik, koji po otkrovenju vodi ljudski rod ka vječnom životu, i vladar, koji prema filozofskim doktrinama vodi ljudski rod ka ovozemaljskoj sreći“. Nastojeći da „pomiri“ ta dva autoriteta, Dante razvija teorija o dvostrukom blaženstvu – zemaljskom i nebeskom.

Do tih blaženstava se dolazi različitim putevima: do prvog, „na osnovu filozofske pouke, slijedeći je i izražavajući moralnim i intelektualnim vrlinama“; do drugog, „duhovnom poukom koja nadilazi čovjekov um, slijedeći je i koristeći je u teološkim vrlinama – vjeri, nadi i ljubavi“. Dante, pri tome, pobija gotovo sve argumente u prilog teze o potrebi prevlasti crkve nad državom. U tom smislu, on, na primjer, tvrdi da, ako mjesec dobija od sunca svjetlost, ne dobija i samo svoje biće (svjetlost je samo pomoć u njegovoj „djelatnosti“).

Isto je i sa odnosom između cara i pape: car od pape, naime, ne dobija ništa više do izvjesnu pomoć u svom djelovanju. Dante kaže: „Tvrdim da svjetovna uprava ne prima od duhovne ni svoju suštinu, ni svoja svojstva, što će reći svoj autoritet, pa ni svoje prirodno svojstvo, već od nje prima samo mogućnost da što uspješnije vrši svoju dužnost, zahvaljujući svjetlosti koju lije na nju blagoslov najvišeg prvosveštenika na nebu i na zemlji“.

Ako, eventualno, božji izaslanik može da svrgne cara, to ne može božji namjesnik (papa), jer niti za to ima specijalno ovlašćenje, niti mu takvo pravo daje njegov nivo, budući da se „autoritet svjetskog vladara izliva na njega iz izvora vaseljenske vlasti, bez ikakvog posrednika“. Ako neko tu može da nešto bira i potvrđuje, onda je to bog „jer jedino on nema nikog višeg nad sobom“. I dalje, ako bog ima duhovnu i svjetovnu (zemaljsku) vlast, papa je nema. Oni nijesu identični subjekti i papi ne pripada ono što pripada bogu. Otuda car treba da poštuje papu onoliko koliko mu ovaj pomaže da valjano obavlja posao koji mu je bog povjerio.

Viljem Okamski, svakako najznačajniji sholastičar poslije Akvinskog, izražava duboko protivljenje ideji papske nadređenosti svjetovnim vlastima. Vrijednost njegovog shvatanja crkve i države, kao i međusobnog odnosa ovih, utoliko je veća što se razvija unutar same crkve i što se temelji na pretpostavci da ne treba poznavati i prizivati boga da bi se objasnila stvarnost. S tim u vezi, Okamski u prvi plan ističe pet svojih uvjerenja: prvo, da crkva izvan religioznog ne postoji i nema što da traži; drugo, da Isus Hristos kao čovjek nije imao nikakvo svjetovno kraljevstvo, tako da niti je mogao da ovo preda Petru, niti papa može po tom osnovu da se poziva na pravo upravljanja svjetovnim stvarima; treće, da ne postoji nikakva božja zapovijest ljudima koga treba da biraju za svoga vođu, već samo božje dopuštenje da oni mogu da biraju svoga vođu; četvrto, da ljudi treba da imaju vlast, ali onu koju biraju po svojoj volji, jer samo tako izabrana vlast može biti legitimna i sposobna da štiti jednaka prava i slobode svojih podanika; peto, da svojina, jednako kao i vlast, nije data od boga, već je proizvod čovjeka, koji on, kao i svaki drugi svoj proizvod, po potrebi, može da mijenja.

Na temelju tih uvjerenja, koje iznosi u svojoj raspravi Osam pitanja koja se odnose na papsku moć, Okamski tvrdi da bi neograničena papska vlast predstavljala jeres. To tim više, što ni svemoćni papa nije imun od grešaka. Okamski, takođe, tvrdi da papa nije nikakva izvanredna ličnost, barem ne u tolikoj mjeri da jedino on može da zna božje zakone. Za takvom ličnošću, uostalom, nema ni potrebe, barem iz tri razloga. Prvi razlog je taj da su božji zakoni toliko jasni da svako može da ih razumije, bio učen ili ne.

Po tom osnovu, čak i obični ljudi imaju pravo da prosuđuju da li papa, kada i u čemu griješi, te da mu sude kada ustanove da on to čini. Drugi razlog je taj što ljudsko (pozitivno) pravo nije ništa drugo do „primijenjeno“ božansko pravo, budući da „svaki ljudski zakon koji protivrječi božjem zakonu ili razumu, nije zakon, a isto je i sa odredbama kanonskog i laičkog prava: ukoliko su u suprotnosti sa božjim zakonom, tj. sa Svetim pismom ili sa istinskim razumom, njih ne treba poštovati“.

Treći razlog je taj što istinski razum (recta ratio) nije nešto što čovjek ima u sebi nezavisno od bilo koga, već sredstvo kojim bog čovjeku prenosi „svoju samostalnu i bezuslovnu volju“, tako da istinski razum ustvari teži samo onom što božja volja nalaže.

Najpogodniji institucionalni oblik za ograničenje papske vlasti jeste crkveni sabor, sastavljen od sveštenika i laika, koje bi birali vjernici, uključujući i žene (sa aktivnim i pasivnim biračkim pravom). Uticaj laičkog elementa u tim sabornima treba stalno da jača, jer – zaključuje Okamski – sveštenici, faktički, uopšte nijesu potrebni. Pogotovo nije potrebno da oni opstoje kao poseban, privilegovan sloj koji živi na račun sirotinje i ugnjetenih, budući da je to, jednako kao i ropstvo i kmetstvo, protivno hrišćanstvu. Okamski se ponaša u skladu sa ovakvim svojim uvjerenjima: u aktuelnom sukobu između pape Bonifacija VIII i kralja Filipa IV stoje na stranu ovog drugo. Tom prilikom, on kralju nudi zaštitu perom, a za uzvrat traži da kralj njega zaštiti mačem (Tu me defendas gladio, ego te defendam calamo).

Marsilije Padovanski, sveštenik, ljekar i mislilac (po nekima, najveći politički pisac srednjeg vijeka), koji rasuđuje „prema istini i prema Aristotelu“ i čija je ekleziologija (učenje o crkvi i njenim poslovima) sračunata na eliminaciji sveštenstva iz svjetovne vlasti, takođe snažno zastupa ideju potčinjenosti crkve državi.

Kao i Aristotel, na kojega se ugleda (čak toliko da koristi njegovu terminologiju), Marsilije Padovanski čvrsto vjeruje da je realni čovjekov život, a ne bilo što drugo „svrha radi koje je stvorena država“, tj. da je država samodovoljna i savršena zajednica (communitas perfecta), koja se rađa iz čovjekovog razuma i iskustva i objedinjava ono što je čovjeku potrebno da bi „živio, i to dobro živo“.

NJegova država je isključivo ljudsko djelo, sa isključivo ljudskim ciljevima, čije je postojanje oslobođeno bilo kakve teološke pretpostavke. On, niti brine o natprirodnim silama i čovjekovim interesima u sferi transcendentnog, niti život na onom svijetu smatra predmetom filozofskog interesovanja. Otuda je crkva za njega samo dio društvene zajednice, i to kao što su to i građani i država. Ona u toj zajednici ima neka svoja prava, ali je i dužna da joj se, kao cjelini, sasvim pokorava. Padovanski državu shvata na aristotelovski način: kao savršenu zajednicu, obdarenu punom samodovoljnošću, koja je stvorena da bi živjela, a postoji da bi živjela dobro, i koja ima smisla samo dok je pod kontrolom onih koji su je stvorili i dok brine o njihovom opštem dobru.

Razlika između svjetovnog i božanskog područja, na kojoj temelji ideju odvajanja crkve od države, navešće Padovanskog da svekoliko pravo u području političkog poretka smatra isključivo čovjekovim pravom. On priznaje postojanje božanskog, tj. prava koje se odnosi samo na onostranost i ne važi na zemlji. Na zemlji važi samo pravo koje stvara ljudski zakonodavac (humanus legislator) – narodna volja. Drugim riječima, na ovom svijetu samo je narod nosilac suvereniteta i vrhovni zakonodavac, i samo ljudski zakoni mogu biti prožeti silom prinude. Narod zakone donosi sam, neposredno, kao zajednica građana (civium universitas), ili preko predstavnika koji čine njegov najdostojanstveniji dio (valentior pars).

Nikola Kuzanski, jedan od najvećih mislilaca XV vijeka, inklinira ideji demokratske države, koja još nije oslobođena svih teoloških predrasuda, ali prema kojoj vlast imperatora, po božanskom i prirodnom pravu, proizlazi iz narodnog konsenzusa ostvarenog putem izbora. Kao autor, čija se filozofija nalazi između materijalizma (prije Kopernika tvrdi da se zemlja okreće oko svoje osovine) i misticizma platonovsko-pitagorejskog tipa, spada u red poznatijih pobornika ideje o potčinjenosti crkve državi. NJegova opredjeljenja u tom pogledu, izložena u djelu O opštem skladu, snažno inkliniraju teoriji društvenog ugovora, ali ne u smislu ugovora kojim pojedinci stvaraju državu (kako su društveni ugovor tumačili antički mislioci), nego u smislu da vlastodržac i podanici ugovorom definišu međusobna prava i obaveze, pri čemu vlast u suštini i dalje ostaje u rukama podanika, koji vlastodršca mogu da smijene kad procijene da se ne pridržava ugovora. On državu shvata kao veliki organizam sastavljen od niza manjih, kakvi su feudi, crkva, cehovi, gradovi. Tom organizmu ne odgovara vlast nijednog njegovog dijela, već on kao cjelina mora imati vlast.

I crkva je, smatra Kuzanski, poput carevina, društvena ustanova sastavljena iz niza djelova, čije skladno funkcionisanje omogućuje postojanje cjeline. I za nju važi načelo saborske vlasti, koja treba da bude vrhovna. NJen poglavar (papa) potčinjen je pravu kao svaki drugi čovjek. Prekrši li pravo, i postane tiraninom, sljeduje mu kazna. Uostalom, sve zakone treba da donose samo oni koji će im biti podvrgnuti, ili njihova većina, „jer ono što se svih tiče moraju svi i da odobre“. Osim toga, zakonima, a ne bilo kom vladaru (svjetovnom i duhovnom), pripada suverenost, budući da (kako je govorio Aristotel) tamo gdje zakoni nijesu suvereni, ne postoji politea, odnosno dobra forma države. Zakone iznad volje vladara uzdiže to što potiču iz naroda, koji ima pravo da vladaru ukine čak i ovlašćenja u pogledu donošenja zakona što mu ih je sam dao. Vladar, pak, ima moć da tumači zakone i primjenjuje ih, vodeći računa o pravičnosti, odnosno volji i interesima onih koji su ga za to ovlastili, ali ne i da ih sam, bez narodne saglasnosti, ukida.

Časopis Matice crnogorske

Matica u broju 79, jesen 2019, donosi, pored ostalog, više priloga na crkvene teme. Tako autor Radovan Radonjić u članku na četrdesetak strana analizira genezu odnosa crkvenih i svetovnih vlasti u evropskoj istoriji, sa nedvosmislenim zaključkom da su procesi demokratizacije i modernizacije išli uporedo sa procesom uspostave dominacije svetovne vlasti nad crkvenom.

Uz saglasnost izdavača Danas donosi odlomak iz ovog teksta. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Teorijske pripreme za nastanak buržoaskog društva: Dante Aligijeri, Viljem Okamski, Marsilije Padovanski, Nikola Kuzanski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari