Knjige, kafane i rokenrol 1Foto: Stanislav Milojković

Četvrtak, 24. septembar: I ove godine je u Domu kulture Studentski grad održan festival muzičkih dokumentarnih filmova Dok’n’ritam.

Pokretne slike zabeležile su priče o grupama Indexi, Sedam mladih, Repetitor, Tusti iz KUD Idijota, Miliću Vukašinoviću, Stjepanu Džimiju Staniću, Džimiju Hendriksu, Goranu Baretu…

U nizu muzičkih knjiga koje su tokom festivala promovisane govorio sam o hronici jugoslovenskog novog talasa Bunt dece socijalizma Dušana Vesića.

A kad me pozvala Sandra Rančić, direktorka festivala, i pitala: „Hoćeš da govoriš na promociji Vesićeve knjige?“ paralisao sam se.

A onda sam shvatio da sam ozbiljno anksiozan.

I kažem sebi, smiri se, to je Dušan, taj Vesić.

Uz autora, pričali smo, ključni svedok tog vremena Moma Rajin i ja. A razgovor je vodio multitalentovani Ivan Velisavljević.

I kao dosadni partizani o ofanzivama, govorili smo o tom lepom periodu pre četrdeset godina.

I smejali se.

Duhovito je sredinom devedesetih Vlada Divljan najavljivao basistu Zdenka Kolara: „Još jedan nosilac spomenice iz 1981.“

Bitno je da je Vesić u knjizi uhvatio duh vremena.

Dopalo mi se kad je opisivao bermudski trougao u kome su se skupljali muzičari starog kova.

Činili su ga Grmeč, Pod lipom i Šumatovac (u bašti vinjakom okrenuti prema Radio Beogradu). E da, na festivalu je pobedio film Indexi mladih Zorana Kubure i Bojana Hadžiabdića.

Petak, 25. septembar

Od početka ove čudne zaraze pokušavao sam da se vidim sa džez novinarom Vojom Pantićem.

Krajem prošle godine firma Dallas Records, u kojoj radim, objavila mu je obimnu knjigu Jazz face.

U njoj je sakupio neke od najznačajnijih intervjua koje je tokom prethodnih trideset godina vodio sa bitnim svetskim i domaćim muzičarima.

Knjiga je jedinstvena, kompetentno napisana i stvarno značajna za domaću kulturu (ako to uopšte postoji).

Koronom je ometena u razvoju pa sad pokušavamo da joj udahnemo dodatni život.

Voja je inače selektor Beogradskog Jazz festivala i upravo je završio monografiju ove značajne i dugogodišnje muzičke fešte.

I najzad je našao malo vremena i za mene.

Kao kafanski ekspert predložio sam da odemo u ugostiteljski objekt Kod dede, sasvim adekvatno meni.

Mada neko posedi a neko samo podedi.

Čitavo popodne smo se vajkali kako je još uvek nejasno hoće li se održati neki od brojnih džez festivala na kojima smo planirali promocije knjige. Šteta. Ova knjiga je rođena da putuje.

Subota, 26. septembar

I ja sam se jako zaželeo muvanja i putovanja.

I kad me Branislav Guta Grubački pozvao na godišnju skupštinu njegovog Novog Optimizma u Zrenjanin, bez razmišljanja sam pristao.

Putovali smo Dušan Janjić iz Bete, Draža iz Danasa i ja. I imao sam još jedan gotovo zaboravljeni osećaj.

Brbljanje u kolima, skakanja sa jedne teme na drugu.

I smejanje.

Te večeri je održana tribina sa temom Zaslužujemo li bolje?.

Iz svega što je rečeno jasno je (odavno) da nam se ne piše bolje.

Ključna je bila teza profesora Čedomira Čupića da su za ovo stanje najviše krive tri elite: sudije (pravnici), lekari i profesori.

Sem par časnih izuzetaka postali su potkupljivi klimoglavci.

Ja bih na to dodao i generale, moralne krpe koji stoje mirno i slušaju lupetanja ministra vojske gizdavo odevenog u nepoznatu unformu.

Da, to je onaj koji nije služio vojni rok. Pardon, jeste, bio je na dvonedeljnom kursu za ministra regruta.

Svoju oporu pesmu Neko kao ja odsvirao je Nikola Čuturilo, a izgovorio je i tekst nove pesme u nastajanju Odjebi, ja ne bi.

Kao da je direktno napisana za ove četiri prozvane elite.

Nedelja, 27. septembar

Otišao sam uveče na špricer kod jarana Vukašina (ne koristim ovu reč, al rimuje se) koji u Cetinjskoj drži klub Berlin Monro. Smrzavali smo se u bašti, držali distancu i smejali se. Rekao mi je da postoji prodavnica farbe koja se zove Farbara Strejsend. A ja sam mu ispričao dosetku mog zagrebačkog druga, reditelja Peđe Ličine.

Jel tebi jača Šemsa ili Tina Tarner?

Pa, pazi za Šemsu ne moraš reć prezime…

Svojevremeno je moja drugarica, duhovita etnomuzikološkinja predlagala da se neka Šemsina kompilacija nazove Šemsone.

Ponedeljak, 28. septembar

Ne uspevam da savladam sve knjige koje me čekaju i prekorno gledaju kraj uzglavlja.

Spomenuti Ličina je upravo izbacio drugi deo trilogije, posle  Bljuzga u praskozorje stigla je Bljuzga u podne, nova poslastica na koju se spremam da navalim.

Njegov žanr satirične naučne fantastike je neponovljiv. Biće opet onih blesavih scena kad sedim sam u sobi, čitam i smejem se.

Ali prvo da se izborim sa autobiografijom Eltona Džona Ja. Za razliku od većine takvih ispovednih štiva, Elton je nemilosrdan prema sebi.

I na osoben način duhovit.

Takva mu je i rečenica kojom je knjiga najavljena: „Ono što je sjajno u rokenrolu jeste činjenica da neko poput mene može postati zvezda“.

Utorak, 29. septembar

„Neuobičajeno hladno vreme za ovo doba godine“ me usidrilo u kuću.

I opet knjiga.

Dejan Tiago Stanković je napisao novi roman Zamalek. To je jedna od onih knjiga koja se sporo čita. Da bi dugo trajala.

Skockana je da se svakog dana proguta jedno poglavlje. Kao lekić. Otkriva mi atmosferu Kaira, bogatstvo drugih kultura i nepoznatu istoriju.

Zaželeo sam se koncerata. Spremam se na Amiru Medunjanin u Dom sindikata. Tri večeri u organizaciji agencije Long Play.

Hrabro i značajno za ugaslu koncertnu sezonu.

U bašti zemunskog kluba Fest se već redovno svira. Čak su najavljeni YU grupa i Bajaga. Skoro kao kad Rolingstounsi pred stadionsku svirku tajno zabriju u nekoj rupi.

Sreda, 30. septembar

Pre tačno godinu dana sam u Novom Sadu u okviru konferencije Book Talk vodio panel o godišnjici Vudstoka.

Ovog puta su me pozvali da pričamo o godišnjici YU rock misije i sadašnjem značaju angažovanih tekstova pesama.

Sagovornici će u petak biti Slađana Milošević, novinar Goran Tarlać i Kralj Čačka.

Tarlać je urednik antologije srpskog hip hopa Repotpisani koja bi uskoro trebalo da se pojavi. A to je politički najnabrijaniji deo domaće scene.

Siguran sam da ćemo tu svašta saznati. I da, Book Talk će ovog puta biti internet izdanje. Ništa od odlaska uveče u kafanče Sokače.

Pa sam se za panel pripremio uz aleksandrovački Prokupac boje lila (valjda su tražili dozvolu za ime od Kolje Pejakovića autora ultimativnog kafanskog evergrina Haljinica boje…).

Postoji jedan mali krug velikih ljudi (što bi Masimo rekao) koje je okupio internet radio duhovitog naziva Radio Aparat.

Vodi ga Svetlana Đolović, koja je pre par godina s pravom nasledila Slobu Konjovića na Studiju B. Onda je kao i svi drugi dobila otkaz.

Dakle, ovaj Radio Aparat je prava gerila. E pa Magdalena Belić i Milan Vukelić su me pozvali da neobavezno gostujem u emisiji Nevergrin.

Smejali smo se dva sata, prisećali života pre korone, gunđali na političare i puštali najraznovrsniju muziku: Serđa Endriga, Radojku Šverko, YU grupu, This Mortal Coil…

Nedostaje mi rad na radiju. Podsetilo me ovo gostovanje na emisije uz koje smo odrastali i one koje smo kao odrasli kasnije pravili.

Autor je novinar i muzički kritičar

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari