Ko se boji praznine još? 1

Hvala Staši Aras za Strah od praznine (horror vacui).

Baš suprotno od naslova, njen kratak roman (Horror vacui, Treći Trg, 2020) pun je mirisa, boja, ukusa, zvukova i doživljaja, ženskog doživljaja Jadrana, ali i Slavonije kao antipoda.

Na takvo nešto čekalo se dugo, možda još od muškog doživljaja Jadrana Vladana Desnice iz prošlog veka?

I taj doživljaj je znalački uokviren sa mesec dana svetskog prvenstva u fudbalu 2018, u kome je hrvatska reprezentacija došla do finala.

Taj toliko mačo-muški i populistički okvir za prava događanja u romanu, koja se dešavaju u unutrašnjem, a bogami i u spoljašnjem životu junakinje, poslužio je kao kontrast za isticanje tih pravih, duševnih i telesnih doživljaja jedne žene, koja je u krizi smisla, žene koja se, puna nedoumice, ali upravo zbog toga, hrabro suočava sa svojom krizom, suočava baš divno i ženski, i donosi prave, važne i sudbonosne odluke.

Pojam horror vacui u njegovim raznim značenjima objasnila je lepo sama Staša u poglavlju Rusija – Wales.

Potiče iz Aristotelove fizike, a koristi se i u vizuelnim umetnostima, kao i u psihologiji, filozofiji, a junakinja se susreće sa njim u crkvenom članku o zabrani prava žene na pobačaj, u trenutku dok razmišlja o tom i o sličnim pitanjima.

Da li da zadrži dete čoveka koga više ne voli?

Da li da ostane u zemlji u kojoj se ne oseća kod kuće?

Šta da učini po pitanju praznine u sopstvenom životu?

Da li se ljudi zabavljaju fudbalom zato što im je teško da se suoče sa prazninama sopstvenih života?

Dodali bismo još jednu upotrebu pojma praznine, nešto drugačiju, koju autorka ne pominje, premda je junakinja zainteresovana za zen budizam.

Naime, u budizmu se pojam praznine upotrebljava u pozitivnom značenju.

U mahajana budizmu ključni stih Sutre srca je: praznina je forma, a forma je praznina, a odnosi se na nedostatak neprolazne suštine u svim prolaznim fenomenima.

Samo što to nije razlog za strah, nego za oslobođenje od iluzije o prirodi postojanja.

I starija budistička tradicija, teravada, poznaje sličan koncept: ne-sopstvo (vrsta praznine) je jedna od tri karakteristike svega postojećeg, pored patnje i prolaznosti.

A okončanje patnje je moguće samo kroz uklanjanje iluzija o tim karakteristikama postojanja.

Dakle, u prenesenom značenju, prihvatanje praznine oslobađa od patnje.

Da li je junakinja romana feministkinja?

I šta to znači danas i ovde (mislimo na ceo prostor ex-yu regiona posle građanskog rata)?

Pođimo od feminizma i od ženskog pisma, koje obično nema pozitivnu konotaciju, jer dobra književnost je dobra književnost, bez obzira na pol autora.

Može se reći da je ovaj roman tako autentično i duboko ženski emancipovan, kao malo koji drugi na našim jezicima.

Na pamet padaju Virdžinija Vulf i Biljana Jovanović. Dakle, feminizam se može primetiti kroz čuvanje dostojanstva žene od samih žena i odbijanje diktata patrijarhalnog tj. muškog društva.

To nije nipodaštavanje muškarca.

Ako bi potencijalni vanzemaljci upitali šta je to žena i kako se razlikuje od muškarca, usudila bih se da kao odgovor preporučim čitanje pomenutih autorki, kao i ovog dela Staše Aras.

To je to.

Bez pretvaranja, ačenja, bečenja, silikona i ostalih sredstava za lažiranje ženskosti.

Bez preterane skrušenosti i straha naših pretkinja.

To je to, kao što bura i maestral duvaju, kao što pada letnja kiša u Zadru, a pučina mora je tako široka.

To je to, kroz sve mirisne i ukusne recepte koje junakinja koristi da pripremi hranu.

Ona sprema obroke ne kao žensku dužnost, već kao deo vezanosti za okoliš, za povrće i voće koje tu raste, za začine koji tu i te kako uspevaju, za masline koje darivaju najzdravije ulje na svetu.

Tkivo ovog romana je tako čulno, kao što to žena može da bude.

Autorka tako znalački uvodi čitaoca u svet svoje junakinje, svet koji, i pored briga i nedoumica, i nedostatka ljubavi i podrške, nije tako prazan, tu je stara roditeljska kuća iz 12. veka, tu je priprema hrane, tu je drveće i ostalo mirisno rastinje Jadrana, ma raj na zemlji, u stvari, da nije one senke ljudske propasti, siromaštva, mržnje, posledica rata.

Ceo taj svet zamiriše između stranica ovog romana.

Tako opojno, tako ženski, da se usuđujem reći da je i sama jadranska obala ženskog roda.

More je muško.

I rat je muški.

Kako je biti žena u svetu posle rata?

To nije novo pitanje, a sigurno je da se može postaviti isto, ne manje bolno, pitanje o muškarcima.

Kako to Čovek peva posle rata, treba pogledati kod Dušana Vasiljeva, a preporučujem i recitovanje Bekima Fehmiju na YouTube.

Ali, u okviru ovog romana bavićemo se samo ženama.

Junakinja ne govori direktno o ovoj temi, ali to jeste neizbežna pozadina, koja se oseća i koja boji slike o kojima čitamo.

Kako živeti sa sećanjem na užas, tako lični užas, čak i da nije niko bližnji nastradao?

Ali znati da mnogi jesu, puno žena je često bilo direktna žrtva rata nasiljem nad njima, ali i žrtva gubitkom bliskih muškaraca, dece, razaranjem doma, uslova za rad.

Bolna rezignacija o ljudskoj prirodi se oseća u mislima junakinje.

Bolno nezadovoljstvo stanjem u zemlji, nezaposlenošću, servilnošću u ime političkog dobitka, stid što smo Sloveni, što smo iz zemalja kojima loše ide, gde se kaže: primamo turiste, ali ne imigrante.

Znati to sve, i suočiti se sa tim istinama bez besa, koji je bio tu, pa prošao.

I znati da, i pored svega toga, neki od nas ne prihvataju opciju odlaska u inostranstvo, kako to junakinja kaže na samom početku: ne vjerujem da bih ikad mogla napustiti ovu zemlju.

To nije romantičarski obojeno egzaltirano Šantićevo Ostajte ovde, nego mirno prkosna, iznijansirana odluka istorijskih gubitnika, i saznanja da je za ispunjen život ponekad dovoljan sunčan dan u jednom mediteranskom gradu.

Roman je pisan u ispovednom tonu i kroz taj prisni ton i živ jezik, pun neočekivanih poređenja i analogija, kao i lirskih elemenata, autorka uspeva da uspostavi bliskost sa čitaocem od prve stranice i da ga uvede u svet junakinje, koja ima puno toga originalnog i nekako čestitog da podeli sa njim.

Okvir svetskog fudbalskog prvenstva okončava ovo životno poglavlje junakinje utakmicom iz polufinala Francuska – Portugal.

Tu priča staje. Drago nam je da znamo da je Francuska pobedila, jer se junakinja kladila sa sudbinom oko događaja u sopstvenom životu, koje je povezala sa pobedom Francuske.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari