Nedelja za globalne pogodbe 1Foto: EPA-EFE/ PETER KLAUNZER

Ne dešava se često da tri globalno važna događaja budu smeštena samo u jednoj sedmici kao što je to bila nedelja koja se upravo okončava.

Prvo su američki predsednik Bajden i ruski predsednik Putin 7. decembra održali svoj video-samit, da bi sledećeg dana nemački Budenstag izglasao novu nemačku vladu na čelu sa socijaldemokratskim kancelarom Olafom Šolcom i trobojnom koalicijom, koja menja 16 godina dugu vladavinu demohrišćana i Angele Merkel, a onda je 9. i 10. decembra održan Samit za demokratiju koji je sazvao Bajden.

Iako izgleda da ovi događaji samo vremenski koincidiraju, može se uočiti da predstavljaju tri činioca u dizajniranju novih odnosa na srednjoročnom planu koji vode pokušaju stvaranja nove ravnoteže.

Taj poduhvat jeste jačanje američkih pozicija u suočavanju s Kinom, za šta su potrebni i Evropa i Rusija.

SAD su objavile „diplomatski bojkot“ Zimskih olimpijskih igara u Kini, čemu su se pridružili Australija, Kanada i Velika Britanija.

Uvek je u takvim slučajevima pitanje ko je koga nadmudrio, ko je šta dobio, a ko izgubio.

TRI PLUS/MINUS: U Moskvi je ocenjeno da su razgovori bili „otvorenog i radnog karaktera“.

Ruski eksperti daju kompliment američkom predsedniku kao „većem kremljologu od svih svojih saradnika“, budući da je prvi put u Moskvi bio još 1978.

Oni ocenjuju da je ishod razgovora Bajden – Putin prihvatljiv za Moskvu i da je američki predsednik u politici „štapa i šargarepe“ dao nekoliko naznaka spremnosti da učini ustupke Moskvi koje ona očekuje.

Šolc, pak, rekao je da će se o politici i merama prema Kini „vrlo pažljivo razgovarati“ i da će Vlada odluku doneti „kad za to dođe vreme“.

A Samit za demokratiju nedvosmileno je izdvojio Kinu i Rusiju kao najvažnije nosioce autoritarnih tendencija u svetu.

Uoči video-sastanka dvojice predsednika, američki signali bili su pomešani: visoki zvaničnik administracije koji je nekoliko puta razgovarao sa kolumnistom Vašington posta Dejvidom Ignatijusom, iskazao je optimizam u vezi sa američko-ruskom sajber saradnjom.

Kako je eskalirala kriza u Ukrajini, taj zvaničnik ponovo je razgovarao sa Ignjatijusom i naveo da SAD žele „konačni diplomatski sporazum o Ukrajini koji bi Putinu dao mnogo od onoga što je želeo“.

Ishod samita na izvestan način opravdava ovu najavu, ali ne u celosti.

Američki predsednik je trenutno odustao od proširivanja kongresnih sankcija protiv Severnog toka i još 35 ruskih zvaničnika, a najavio je razgovor sa svojim evropskim saveznicima o pitanjima koja u vezi sa proširivanjem NATO izazivaju zabrinutost u Moskvi.

Bajden je i isključio mogućnost slanja američkih trupa u Ukrajinu u slučaju vojnog sukoba.

Najbliži Bajdenovi saradnici, državni sekretar Blinken i savetnik za nacionalnu bezbednost Saliven, posle sastanka dali su svoja tumačenja kojima su korigovani koraci američkog predsednika, a koja u stvari znače novo zaoštravanje i nove konfrontacije u međusobnim odnosima.

Saliven je najavio nove pošiljke savremenog američkog naoružanja u Ukrajinu i blokiranje Savernog toka 2 u saradnji s Nemačkom, ukoliko dođe do ruske invazije Ukrajine.

Moskva i Vašington različito gledaju na ispunjenje sporazuma iz Minska.

Blinken je okrivio Kremlj za neispunjavanje sporazuma, jer prema njegovoj interpretaciji on počinje prekidom vatre i povlačenjem stranih snaga iz Donbasa, što Moskva, kako on kaže, nije poštovala.

Viktorija Nuland bila je još direktnija.

Ona je najavila da će Moskva u slučaju napada na Ukrajinu biti sasvim isključena iz globalnog finansijskog sistema.

Pošto bi to značilo i slom globalnog finansijskog sistema, dakle kažnjavanje celog sveta, a ne samo Rusije, verovatno je da ova pretnja nije uopšte primenjljiva, mada privlačno zvuči.

TINJAJUĆI SUKOB: Moskva tvrdi da je procedura za uspostavljanje mira u Donbasu jasna.

Ona počinje promenama Ustava Ukrajine gde se konsoliduje poseban status dve teritorije, izbori za lokalne vlasti koje će Ukrajina priznati i na kraju prenos kontrole granice na Ukrajinu.

Promena redosleda implementacije sporazuma, prema navodima Moskve, samo je taktika Kijeva za njegovo izbegavanje.

Moskovski analitičari ocenjuju da su Obama i Tramp generalno bili zadovoljni ovakvim stanjem stvari: Minsk 2 potpisan je uz garancije Francuske i Nemačke, koje čak i ako traže njegovo poštovanje, iz Vašingtona u Kijev će se slati nedvosmisleni signali da ništa ne treba raditi.

Time se postiže nekoliko ciljeva.

Jedan je održavanje tinjajućeg sukoba u blizini granica Rusije, a drugi je demonstracija nemoći spoljne politike EU.

U suštini, Putin je pokušao da uključi Ameriku u dogovaranje povodom Ukrajine i da prenese Minske sporazume na Vašington kao jedinu silu koja ima realni uticaj na Kijev.

Putinov portparol Dmitrij Peskov, pre Samita rekao je da je Normandijski format samodovoljan i da tamo Amerika nije potrebna, što zapravo znači da Moskvi nisu potrebni Evropljani u ozbiljnom razgovoru o Ukrajini i da takav razgovor treba da se vodi direktno između Moskve i Vašingtona.

Prethodio mu je novembarski diplomatski skandal kad je ruski ministar spoljnih poslova, Sergej Lavrov odlučio da objavi svoju tekuću prepisku s francuskim i nemačkim ministrom spoljnih poslova, kako bi „prekinuo stalna iskrivljivanja“ ovih razgovora.

Iz prepiske se vidi da su Berlin i Pariz bezuslovno na proukraijnskoj poziciji, a da je Moskva predlagala da se SAD uključe u Normandijski format, što Francuska i Nemačka nisu želele da dozvole.

Ovim potezom, ruska strana je razotkrila dvostruko lice politike američkih evropskih saveznika koji žele da uberu plodove američke politike, ali bez same Amerike i pokazala da ne želi dalje da razgovara sa „posrednim advokatima Ukrajine“, već da će to učiniti tamo gde se o tome doista i odlučuje, dakle u Vašingtonu.

Ruski predsednik traži „obavezujuće garancije“ da se NATO više neće širiti na istok, a to mogu da daju samo SAD.

Ovog puta misli se na pisane garancije. Iako sve ovo izgleda kao prenadauvana pregovaračka pozicija Moskve, ona jasno ukazuje na strateški horizont ruskih zahteva, nakon čijeg zadovoljenja treba da nastupi vreme „predvidljivosti i sigurnosti“, o kojem su više puta govorili Bajden i Blinken.

Zahtev ruskog predsednika pokazuje da je ovde reč o sporazumima iz Minska u širem smislu – određenom lancu akcija i obaveza, na čijem kraju je poželjan rezultat stvaranje prijateljske i neutralne, ali ne i podređene Ukrajina.

NASTAVITI KONTAKTE: Američki ambasador u Poljskoj, Danijel Frid tvrdi da je Bela kuća „odbacila napore Kremlja da traži od SAD ustupke na račun Ukrajine, kao što je obećanje da nikad neće pozvati Ukrajinu da se pridruži NATO“.

To nije novo, smatra Frid, jer je Bajden u svom prvom spoljnopolitičkom govoru, kao Obamin potpredsednik, izjavio da Rusija neće imati veto na odluke o proširenju NATO.

Frid smatra da je ulazeći u ovaj razgovor, Bajden „uradio ono što bi predsednici trebalo da urade u takvim situacijama: oslonio se na Zapad i izložio stavove koji su nastali na osnovu unutarsavezničkih konsultacija“, te zaključuje da su se „predsednici složili da njihovi timovi treba da budu u kontaktu, iako je Bajden stavio do znanja da će SAD to učiniti u bliskoj saradnji sa svojim saveznicima i partnerima (Ukrajinom), što znači da nema odvojenog dogovora između SAD i Rusije oko Ukrajine“.

To ne znači da je opasnost rata potpuno virtuelna, poput tek završenog samita.

Prenos odgovornosti za sporazume iz Minska na Ameriku verovatno je jedan od poslednjih Putinovih pokušaja da reši problem Ukrajine u okviru postojećeg pravnog okvira do 2024. Ako to ne uspe, mogućno je pretpostaviti da će ruski predsednik pre 2024, nastojeći da konsoliduje svoje političko i istorijsko nasleđe, tražiti druge načine da reši ukrajinski problem.

Donbas već sada ima sve uslove da bude absorbovan u ruski ekonomski i politički sistem.

U tome se ne može isključiti ni vojna konfrontacija s neizvesnim ishodom.

Amerikanci, kao ni Evropljani, ne žele rat u Evropi – zoni njihovih interesa i odgovornosti posle dva svetska rata i jednog hladnog.

To ne želi ni novi nemački kancelar Šolc koji će se već od prvog dana svog mandata naći u vrtlogu krize na istočnoj nemačkoj granici.

On je rekao da bi „pretnja Ukrajini bila neprihvatljiva situacija“, i implicirao da se Nemačka već saglasila sa američom pozicijom o sudbini Severnog toka 2 u slučaju ruskog napada na Ukrajinu.

Bajdenov demokratski samit suočava se s neočekivanim zidom skepticizma, i predstavlja kao još jedan poziv na zoom ćaskanje za nevladine organizacije.

Reagujući na Samit, Kina, ljuta što je Tajvan dospeo na listu gostiju, napravila je dugačku Belu knjigu o kineskom modelu demokratije.

Bela knjiga navodi da „ne postoji fiksni model demokratije; manifestuje se u mnogim oblicima“ i da je „Kina izabrala put ka demokratiji koji je prikladan za ogromnu zemlju sa velikom populacijom… Kina nastoji da uspostavi ravnotežu između demokratije i razvoja. Prioritet je uvek razvoj, koji je olakšan demokratijom i zauzvrat podstiče razvoj demokratije. Kina se nikada nije prepustila praznim pričama o demokratiji, bez obzira na fazu razvoja zemlje“.

Samit je i u Americi izložen napadima i sa leve i desne strane.

Republikanski orijentisan profesor Kolin Djuk predviđa da će samit biti „festival blebetanja koji imitira vrline“.

Samit je, opet, bio podjednako posvećen zaštiti koliko i promovisanju demokratije, ali to je bio odgovor svima koji su u Americi pali pod uticaj teorija o „američkom opadanju“.

Bajden ima svoju verziju obnavljanja američke moći preko potvrđivanja statusa vođe demokratskog sveta.

Zbog toga američki predsednik podseća da se „demokratija ne dešava slučajno“, kao što je rekao u februaru, nego se ona „mora braniti, jačati, obnavljati“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari