Za većinu, za poslušne i šutljive, za one koji stoje po strani, za bystandere, život postaje spakiran kovčežić koji se ne otvara, mala prtljaga tutnuta pod krevet, prtljaga koja nikamo ne odlazi, u kojoj sve je uredno posloženo – dani, suze, smrti i sitne radosti, iz koje se širi miris pljesni. Kod onih koji stoje po strani nikad se ne zna što misle, za koga navijaju, jer oni samo stoje i gledaju što se oko njih zbiva kao da ništa ne vide, kao da se ništa ne zbiva. Oni žive onako kako svaki i svačiji zakon nalaže, a to im, kad ratovi završe, dobro dođe. Bystandera ima mnogo, oni su većina.

Slijepi promatrači „obični“ su ljudi koji igraju na sigurno, ziheraši. Oni svoje živote žele živjeti neometano. U ratu i mimo rata, ti slijepi promatrači ravnodušno okreću glavu i aktivno odbijaju suosjećati, njihova samoobmana tvrdi je štit, ljuštura unutar koje veselo se baškare kao larve.

Ima ih svuda. U neutralnim vladama neutralnih zemalja, među saveznicima, u okupiranim zemljama, među većinom, među manjinom, među nama. Bystanderi, to smo mi.

Šezdeset godina ti slijepi promatrači busaju se u prsa vičući nevini smo jer nismo znali, a s dolaskom novih ratova i novih nevolja, naviru novi promatrači, rađaju se armije mladih i snažnih bystandera s povezima preko očiju, koji se hrane na svojoj promatračkoj nevinosti, na svojoj neuništivoj podobnosti, ti podobničari, ti omogućivači zla.

Male priče nespretno izviru.

Kad 1989. u osamdesetoj godini umire Herbert von Karajan, Haya saznaje za njegovo članstvo u Nacističkoj stranci koja mu omogućava bezbrižno dirigiranje orkestrima po vlastitom izboru. Iako je Karajanu nakon rata zabranjen rad, zabrana traje do 1948, nakon čega publika ponovno masovno pohađa njegove performanse i razdragano mu plješće. Deset godina poslije, 1958, Karajan je imenovan doživotnim ravnateljem Berlinskog filharmonijskog orkestra, njegova popularnost raste, a zemlja upija prošlost kao da je kiša koja nestaje u njenoj utrobi.

Haya doznaje i za Toma Stopparda. Doznaje da Tom Stoppard rođen je kao Tomas Straussler u Zlinu, Moravska, gdje Bata utemeljuje svoju čuvenu tvornicu cipela. Doznaje da sve do 1999. Tom Stoppard pojma nema da je Židov, onda (slučajno) saznaje. Tomasov otac Eugene Straussler radi u tvorničkoj bolnici kao lječnik. Neposredno prije njemačke okupacije Češke, 1939, gospodin Bata kreće u spašavanje svojih radnika, pa i liječnika, tako što ih šalje u filijale koje posjeduje diljem svijeta. Obitelj Straussler premještena je u Singapur, ali prije japanske okupacije Marta Straussler, rođena Beck, sa svoja dva sina odlazi prvo u Australiju, potom u Indiju, dok se Eugen Straussler nešto kasnije ukrcava na brod pun izbjeglica, ali taj brod Japanci raketiraju pa i brod i Eugen tonu.

Marta Straussler u Indiji upoznaje britanskog časnika Stopparda koji je zaprosi, njezinim sinovima daje svoje prezime i svi zajedno vraćaju se u njegovu domovinu Englesku gdje žive happily ever after kao da nikada prije nikakav život nije bio, nikakva rodbina, nikakav rat, nikakvi logori, nikakav jezik, nikakvo sjećanje, pa ni male ljubavi češke. Godine 1996. Marta Beck udana Straussler, preporođen Stoppard, kreće razgrtati prošlost, tad, kad već se umorio od pisanja drama ili kad već možda presušio je, pa se pred njim otvorilo vrijeme. U Češkoj Tomas saznaje da djedovi i bake, ujaci i ujne, stričevi i strine, bratići i sestričine, da svi oni nestali su kao da nisu bili, što za njega i nisu, pa se vraća svom lijepom jeziku engleskom i svojoj jedinoj domovini kraljevskoj, da malo sredi dojmove s izleta u vlastiti život.

Ili, ona Madelaine Albright rođena 1937. kao Madlenka Jana Korbel, koja također sa šezdeset godina zakašnjenja saznaje da je Židovka i da su njezini djedovi i bake, ujaci i ujne, stričevi i strine, bratići i sestričine, nestali kao da nisu bili. To Madelaine saznaje tek kad se javljaju potomci izvjesnog gospodina Nebricha koji, premda nikada ne postaje članom Nacističke stranke, sve vrijeme rata udobno živi kao građanin Reicha (kao bystander) u prostranom luksuznom stanu u samom središtu Praga, na Hradčanskim namestima 11.

To Madelaine ne saznaje ni nakon što se njezin otac Josef Korbel 1945. iz Londona, u koji bježi 1939, vraća u Prag, gdje mu nova vlast dodjeljuje ekspropriran stan gospodina Nebricha, sa svim namještajem, perzijskim tepisima i umjetničkim slikama. Danas Karl Nebrich, građanin Austrije i moćan industrijalac, sin bystandera Nebricha, optužuje sad već mrtvog Josefa Korbela da je prisvojio milijune dolara vrijedne umjetnine njegovog također već mrtvog oca, među kojima su i jedan Tintoretto i jedan Andre del Sarto, da bi potom s obitelji zatražio politički azil u Sjedinjenim Državama.

Pa Crveni križ koji nacistima pomaže u pranju novca njihovih deportiranih žrtava, pa „Ford Motor Company“ koji širi zarazan otrovan antisemitizam, pa „Singer“, pa „Bayer“, pa „Krupp“, pa „Jena“, pa „Agfa“, „I. G. Farvben“, „Siemens“, „Bayer A.G.“, „BMW“, „Daimler-Benz“, „Volkswagen“, nema kraja firmama i njihovim vlasnicima koji koriste radnu snagu izgladnjelih logoraša za vlastito bogaćenje, za ljubav domovine, prije nego što nacisti kažu ovuda, dame i gospodo, na putu za raj, na tuširanje plinom.

I otac Arnolda Schwarzeneggera bio je nacist, priča Tipura. Gustav Schwarzenegger još 1938, prije aneksije Austrije, podnosi molbu za prijem u članstvo Nacionalsocijalističke partije, ali ga Nacionalsocijalistička partija tek 1941. privija na svoja njedra. U onodobnom zdravstvenom kartonu Gustava Schwarzeneggera, priča Tipura, može se pročitati da je Gustav Schwarzenegger mirna i pouzdana osoba, osoba prosječne inteligencije koja se ničim posebno ne ističe. Nakon 1947. Gustav Schwarzenegger do umirovljenja radi kao policajac – s obzirom na to da, vele, nije počinio ratni zločin. Arnold, pak, u doba mira i blaženog austrijskog zaborava, razvija svoje tijelo dižući utege, pa 1967, kad mu je dvanaest godina i prije nego što postane „Terminator“, osvaja titulu Mister Universea.

Danas Schwarzenegger, koji nije pristao sa mnom razgovarati, priča Tipura, danas Schwarzenegger kaže, moj je otac bio običan vojnik, običan vojnik u vojsci svoje zemlje. Moj je otac ratova u Belgiji i u Francuskoj i u Rusiji, kaže danas Schwarzenegger, i zna se da moj otac nije počinio nijedan zločin, jer vojnici Wehrmachta nisu ubijali, vojnici Wehrmachta samo su ratovali, kaže Schwarzenegger, koji vjerojatno nije obišao izložbu Wechrmachta, kaže Tipura, jer da je tu izložbu Schwarzenegger posjetio, vidio bi da su i obični njemački vojnici Trećeg Reicha činilo grozomorne zločine, što je spoznaja koja tada, na izložbi Wehrmachta, konsternira njemačku javnost, pa bi možda ta spoznaja konsternirala i njega, Arnolda Schwarzeneggera, kaže Tipura.

Tipura mi nije bio potreban. Mogao sam bez njegovih priča i otkrića. Već 2000. sakupio sam vlastitu kartoteku s „povijestima bolesti“ potomaka nacista, potomaka prve, druge i treće generacije nacista malih i velikih, poznatih i anonimnih, nije bitno, simptomi su manje-više isti, a moja kartoteka stalno je rasla, debljala se, kao kakva guska koju sam nemilosrdno tovio ne bi li već jednom crkla. U gotovo svim slučajevima koje sam proučio ponavljala se slična matrica: djeca i unuci nacista rijetko su se suočavali s povješću svojih obitelji i s vlastitom pričom.

Nacisti, mnogi s okrvavljenim rukama, neki osuđeni na smrt, neki osuđeni na dugogodišnje robije koje često nisu odležali do kraja, a mnogi nikada izvedeni pred sud, nastavili su raditi kao liječnici i suci, kao inženjeri i arhitekti, živeći „ugledne“ građanske živote, a svi zajedno njegovali su konspirativnu šutnju, tešku poput mlinskog kamena pod kojim život leži zgnječen do neprepoznatljivosti i pod kojim nekim neobjašnjivim ili upravo objašnjivim čudom Trajanovih kozjih ušiju, tu i tamo proklijalo bi zrno krhke istine ali istine razorne, razarajuće moći. Neshvatljivo je kako to da djeca, da unuci, uglavnom nisu pitali, da još uvijek ne pitaju. Ali, stare fotografije, nedovršeni rukopisi, skriveni dnevnici izviru, arhive se otvaraju, prave se filmovi, pišu knjige, obluci prošlosti kotrljaju nam se pod nogama i korak nam s vremenom postaje nesigurniji.

Nacist, fašist, ustaša, četnik, svejedno. Sjeme nije zatrto. To shvaća Michael Frank kad kaže, neću imati djece, hoću da se zatre pogano sjeme Frank, onda kreće nalijevati se mlijekom, pije po trinaest litara mlijeka na dan, onda umire. Ali Michaelov je brat Niklas živ. Neposlušni i neumorni demistifikator Niklas Frank piše i viče, a nad njegovim nedvosmislenim buntovničkim izjavama, člancima, knjigama i akcijama, da ne kažem performansima (poput onog kad nekoliko godina zaredom na obljetnicu smaknuća svog oca Hansa Franka nad njegovom fotografijom masturbira do orgazma), nad svakom njegovom opomenom, hipokritična i kukavička njemačka javnost nekoliko desetljeća histerično se zgraža, režeći na Nikolasovu beskompromisnost kako bi osigurala vlastiti miran san, kao da je otac sakrosanktno biće, a nije, sakrosanktnih bića nema, sakrosanktan nije ni Bog, možda najmanje On.

Istina je apsolutno jednostavna. Naši očevi bili su kriminalci i ubojice, pa zajebimo floskule o banalnosti zla, ne postoje opravdanja, nema validne relativizacije, nema izgovora, nema milosti, tom patološkom škartu čovječanstva, tim opoganjenim umovima uopće nije trebalo suditi, kakva jadna pravda, kakva obrana kojeg dostojanstva, čijeg dostojanstva, kakvi patetični Nurnbernzi, Stuttgarti, Dusseldorfi, Frankfurti, Muncheni, Haagovi, bačen novac, bačeno vrijeme, same mračne farsične predstave nakon kojih nijedan bolestan um ništa nije naučio niti će ikada naučiti, sve njih trebalo je po kratkom postupku smaknuti kao što su to učinili Rusi i Istočni Nijemci odmah ’46, ’47 i ’48, trebalo je odmah zatrti njihovo sjeme da ne dođu ovi novi koji dolaze i dolaze, koji naviru i naviru, i njih treba hitro ukloniti prije nego što umru u komfornim zatvorima igrajući šah ili, što je najgore – na slobodi, kao heroji kojima se onda podižu nakaradni spomenici, čije ime nose trgovi i aerodromi, treba taj šljam eliminirati kako se priča ne bi elegantno i drsko vječno uvlačila u stvarnost i kako bi nam onaj zlokobni Feniks već jednom prestao lebdjeti nad glavama.

Taj vječni i beskonačni Herumgeschmuse djece ubojica i kriminalaca postaje patetičan. NJihovo „bili su mali nacisti“ ne drži vodu. Nema malih nacista. Za početak (ili kraj), djeci i unucima ubojica i kriminalaca predlažem verbalni egzercir i egzercirije autodenacifikacije, jedno mea-culpa u ime druge generacije, i treće. Time što potomci nacista, fašista, ustaša, domobrana, četnika, i tako dalje i tako dalje, ne žele prepoznati zločine svojih očeva i svojih majki, svojih djedova i svojih baka, oni umanjuju i sveukupne zločine Nijemaca i ostalih počinjene u vrijeme Trećeg Reicha, a to važi i za potomke onih iz bivših satelitskih nacifašističkih tvorevina, iz bivših fašističkih zemalja, to važi općenito, to važi za Izraelce danas, sad još čekam da Ameri ukokaju Moralesa, šutnja se izlila u gigantski blok armiranog betona, a Katoličku crkvu, tu karikaturalno paradnu i iznimno ogavnu tvorevinu, taj kostimirani teatar providnih laži i ispraznih obećanja, treba smjesta ukinuti, definitivno i zanavijek, jer okupljanja fanatično obnevidjelih masa koje se klanjaju izaslaniku božjem podsjeća na zlokobna okupljanja na kojima se vikalo Sieg Heil.

Slušaj, kaže Bernhard, definitivno Bernhard, potvrdile su se moje sumnje. Naš odnos prema Isusu Kristu u biti nije se razlikovao od našeg odnosa prema Adolfu Hitleru. Kad sam nakon rata ponovo krenuo u školu, kaže Berhnard, škola se zvala Johanneum i postala je katolička ustanova, dobila je novo ime za staru zgradu koja je nekada bila nacionalsocijalistička ustanova. Internatske prostorije škole u kojima smo ranije učili o Nacionalsocijalizmu, pretvorene su u kapelu. Tamo gdje je bio govornički podij s kojeg nam je Grunkranz pred kraj rata govorio o Velikoj NJemačkoj, postavljen je oltar; tamo gdje je na zidu visio Hitlerov portret, obješen je veliki križ, a na mjestu gdje se nekada nalazio glasovir na kojem je Grunkranz pratio naše pjevanje nacionalsocijalističkih pjesama poput Die Fahne hoch ili Es zittern die morschen Knochen, našao se harmonij.

Prostorija nije čak bila ni okrečena. I tako, nakon rata, boja vladajuće stranke nije više bila nacistička smeđa nego je ponovno postala katolička crna, kao što je bila i prije rata. Gimnazija je uvijek zapravo bila i ostala strogo katolička škola iako je nakon rata pretvorena u državnu gimnaziju. Nakon što sam bio podvrgnut nacističkoj laži o povjesti, poslije rata podvrgavali su me katoličkoj laži.

I nacionalsocijalizam i katolicizam zarazne su bolesti, to su bolesti duha, ali nijednoj od tih bolesti nisam podlegao zahvaljujući svom djedu koji se pobrinuo od tih bolesti imunizirati me. Svejedno, zbog tih sam bolesti patio, nisam patio od njih, patio sam pod njima. Pogledaj Salzburški ljetni festival, koji licemjerno pretendira na univerzalnost, a zapravo takozvana univerzalna umjetnost prisiljena je služiti pervertiranoj negaciji duha, i doista, sve što se tamo leti događa sama je uglazbljena prevara i hipokrizija koja se izvodi različitim instrumentima. A sve to, čitav taj festival, utemeljen je kako bi privremeno prikrio bolesno, perverzno, i zagađeno biće toga grada koji se ne razlikuje mnogo od brojnih evropskih katoličkih gradova koji su se dičili svojim nacionalsocijalizmom, ma kako se on tada zvao.

Kad sam 2005. kolegi Ianu Burumi rekao, moram u Sonnenstein, tamo je svoju egzekutorsku karijeru započinjao moj biološki otac SS-Unterstrumfuhrer Kurt Franz, Ian mi je rekao, nećeš ništa naći, tragovi su uklonjeni. Prije nekoliko godina bio sam u Pirni, tada zapuštenoj ali neobičnoj varošici s krasnim vilama iz devetnaestog stoljeća, rekao je Buruma, i s ponekim primjerkom pozne gotske arhitekture, rekao je.

Htio sam vidjeti tu zgradu u kojoj su počela prva ubijanja duševnih bolesnika plinom, znao sam da ta zgrada postoji, vidio sam fotografije te zgrade, te tada „originalne“ istrebljivaonice „beskorisnih“ u kojoj je ciklonom B usmrćeno više od 10.000 osoba, ali podatke o njoj nisam našao ni u jednom turističkom vodiču. U traganju za tim mjestom imao sam poteškoća, rekao je Buruma. Jedna stara gospođa veselo me je poslala uzbrdo, ali sam zalutao, pa sam jednog starijeg gospodina pitao, Gdje je nekada bio Institut Sonnenstein?, a on je rekao, Molim? Gdje je bilo što? Ja ponovo kažem, Bivši Institut za eutanaziju, a on pita, Kada je to bilo?, pa ja kažem, U Hitlerovo vrijeme, a on kaže, Oprostite, o tome ništa ne bih znao.

Ipak, na koncu sam ga pronašao, taj bivši „institut“, pričao je Buruma. Ušao sam u tu vilu žutih zidova na kojoj je stajala ploča: „Sauna za bolesne i stare“. Neka mlada žena upitala me je što želim. Kad sam joj rekao, trgnula se. „Ne, nije to bilo ovdje. Ovdje se bavimo samo bolesnicima koji iziskuju specijaliziranu terapiju. Vi tražite drugu zgradu, onu tamo, u kojoj je nekada bila tvornica turbina, kazala je mlada žena, pričao je Buruma. Onu „tamo zgradu“ opasivala je zahrđala žičana ograda, a sama zgrada izgledala je prilično zlokobno. Na njoj je bila ploča koja je obilježavala uspomenu na izvjesnog Alberta Barthela, „našeg partijskog druga kojeg su 1942. ubili nacisti“.

Tako, zaključio sam, pričao je Buruma, da se ni u toj zgradi nije nalazio Institut. Svejedno, ušao sam u jednu sobu i ugledao nekoliko mladića kako ručaju. Ispostavilo se da su to đakoni koji se staraju o mentalno zaostaloj djeci. Bivši Institut za eutanaziju? A ne, ne, hvala Bogu, rekli su, taj institut nije bio ovdje, ne, bio je u zgradi do ove, rekli su đakoni, pričao je Buruma. Zavirio sam u podrume susjedne zgrade, elegantne vile u francuskom stilu. Nigdje nije bilo nikakve ploče. Divlja trava i korov rasli su oko vrata zatvorenih zasunom. Slušao sam ptice kako pjevaju i šumor lišća na blagom vjetru i razmišljao sam o hrpi plišanih medvjedića koju sam vidio u predvorju one đakonske kuće. Onda sam se sjetio Oskara Matzeratha i njegove jazz-svirke s Kleppom u otmjenom „Zwiebelkelleru“ tamo kod Dusseldorfa, i kako gosti sjeckaju luk i plaču, bez suzdržavanja, kako konačno opet plaču, kako liju suze, makar to bile i umjetne suze izazvane sjeckanim lukom, ali ipak suze od kojih oči peku. Ne idi u Sonnenstein, rekao je Buruma, Sonnenstein je samo korov.

Izdavačka kuća Akademska knjiga iz Novog Sada objavila je dokumentarni roman Sonnenschein nedavno preminule hrvatske književnice Daše Drndić. Kako napominju recenzenti, reč je o knjizi koja se ne može uporediti ni sa jednom od do sada objavljenih knjiga o mračnom vremenu nacizma. Kombinujući autentična dokumenta i podatke i literarnu fikciju, autorka ispisuje potresno svedočanstvo o ljudskom zlu od kojeg nisu bili imuni ni mnogi od onih koji nisu odgovarali za ovo što su činili, a pogotovo za ono što nisu činili a bili su dužni da čine u ime ljudskosti. Daša Drndić se opire nastojanju da sve pokrije zaborav, na kojem je sasvim moguća obnova jednom poraženog zla. Ova knjiga dobila je vredno priznanje čitalaca Independenta kao najbolja strana knjiga objavljena u Velikoj Britaniji.

Danas u dogovoru sa izdavačem donosi odlomak iz romana Sonnenschein Daše Drndić. Izbor i oprema teksta redakcijski.