Nerentabilno zadovoljstvo 1Foto: Stanislav Milojković

Petak, 14. decembar: Na putu ka redakciji prolazim pored Lagunine knjižare u Bulevaru kod Vuka.

U izlogu moj novi roman „Za sutra najavljuju konačno razvedravanje“, koji je izašao tog jutra. To je finale. Krenulo je od namigivanje kursora na belom word dokumentu i prve rečenice, pa su se slivale glave romana, zapleti, premetačina akcija i junaka knjige. Pisanje romana je veliko nerentabilno zadovoljstvo u Srbiji. Radite mesecima a onda čitava euforija traje dva meseca i vama je stalo da što duže održavate tu bujicu adrenalina. Već u prvim satima života knjige dobio sam na mrežama podršku Stevana Ristića iz Vremena, a Miloša Milića sa RTS-a sam sreo na putu ka kupovini moje knjige, koju su pazarile i sve kolege iz Nedeljnika.

Po podne sam na novogodišnjem prijemu u rezidenciji Hrvatske ambasade. Priča mi drugarica iz Hrvatske koja radi u Beogradu da joj je otac teško bolestan i da je poželeo da dočeka ovu Novu godinu u Beogradu, u kafani, sa živom muzikom. Ispuniće mu želju, iako mrzi živu muziku i kafane, ali sve za možda poslednju novogodišnju noć njenog oca. Odlazim iz rezidencije na Laguninu Noć knjige u kolima sa Rakom Marićem, koji nam je organizovao sada već nerealne Rolingstounse na Ušću. U knjižari kod Vuka čekaju me drugari Nikola Čuturilo i Stanislav Milojković. Čutura (londonski život) je bio moj prvi rol model za drugog junaka ove knjige, ali sam morao da odem i dalje izgradim tog lika u drugom pravcu, a ukrao sam mu jednu rečenicu. Stanislav je fotograf, radi u Danasu, drugarčina koja me asocira na Bg džez festival. Na maloj turneji pisaca kroz Noć knjige u novoj knjižari u Knezu me dočekuje s kupljenim mojim romanom Iva, draga ćerka moje drage koleginice Vesne Radosavljević sa RTS-a i moj pankerski sabrat Goran Marković sa West Ham kačketom. U Meriot knjižari me dočekuje Mladen, a u SKC-u Dejana koja pravi intervju sa mnom i ja se sećam naših noćnih intervjua iz noćnog programa radija Studija B. Tada smo pričali o muzici, a večeras o mom romanu. U SKC-u me čeka draga Milica, studentkinja koja je radila intervju sa mnom za ispit na FPN-u. I sledi triler žanr moje knjige. Iz knjižare u knjižaru me prati lik koji me je verbalno napao u troli 19. Taj frik me prezire. Ovde u knjižari me mrzi, ali ćuti jer su okolo ljubitelji knjige, ali mi u jednom momentu dok se mimoilazimo, šapatom kaže „Gde mi je utoka?“ Kasnije su mi iz jedne druge knjižare javili da me je tražio. Osveta žanra koji volim u serijama (krimići) ili je sve bezbedno?

Ali jedan dragi lik iz detinjstva me čeka u Delfiju – Erol, drugar koji je prvi doneo pank iz Londona u Beograd pa i na moj gramofon i život.

Subota, 15. decembar

Slažem intervju sa Tonijem DŽordanom, autorom srpske serije „Besa“. Toni DŽordan je zanimljiv lik i nešto kao Del Boj i „Mućke“ u realnosti. U trinaestoj godini je izbačen iz škole, postao je ulični trgovac u Ist Endu u Londonu. A onda je napisao scenario i poslao ga u koverti bez adrese, samo je na njoj napisao BBC. I dobio odgovor i dobio posao da piše popularnu seriju „IstEnders“, a kasnije i „Life on Mars“. Kad spominjem Besu, da kažem da sam pretpremijerno odgledao dve epizode prve HBO regionalne serije „Uspeh“ u režiji Danisa Tanovića, jedan od glavnih likova je Uliks Fehmiu, a lokacija radnje je Zagreb. Posle dve epizode moram reći da nijedna srpska niti hrvatska serija ne mogu ovoj seriji da izađu na crtu. „Uspeh“ nema ukrštanje krimića sa istorijskim momentima i fantaziranja o građanskoj klasi Srbije koja je bila tako seksi i otmena a zapravo sve opanak koji se presvukao u šimike baš kao što je to i danas opanak u paciotti cipele. Serija „Uspeh“ je pretežno krimić i više od krimića – četvoro ljudi koji se u pogrešno vreme nađu na pogrešnom mestu. A pored toga: sprega političara i mafije, tranzicije koja melje junake na različite načine i bez obzira na stanje njihove kartice i novčanika. Dakle sve ono što se prepoznaje i u Zagrebu i u Beogradu.

Nedelja, 16. decembar

Prelistavanje kod drage Nataše Miljković. Predstavljam moj novi roman. Sa mnom je Ratko Femić, urednik i drugar. Gledam na stolu studija naslovnu stranu jednih novina i slika sa sinoćnih demonstracija u Beogradu. Pomislim da je frustrirajuće da se ovde na demonstracijama posle skoro trideset godina priča o istim stvarima i istim zahtevima. Sloboda medija i fer izbori. U Francuskoj se prevrće zemlja zbog zakona o radu pre neki mesec i sada zbog cene goriva. Mi nikako da stignemo do socijalnih prava i sindikalne borbe. Kod nas se već tri decenije ili šeta zbog Kosova, ili se traže fer izbori i sloboda medija. Kada sam to spomenuo Mirjani Karanović, tu stagnaciju zahteva dok prolazi život, ona mi je odgovorila da jeste depresivno ali da svaka generacija ima prava na svoju borbu. Mislim se, jeste tako, ali meni se čini da životi svih generacija prolaze u repriziranju jednih istih zahteva koji na kraju nisu doveli ni do čega.

Uveče idem na gostovanje u noćni program Radio Beograda. Kreće emisija iza ponoćnih vesti sa pesmom Zlatka Manojlovića „Jednoj ženi“. Odmotavaju mi se decenije i vraćam se u najranije detinjstvo. Na letnje raspuste kada sam slušao noćni program radija. Okej, bio je to više radio Studio B. Nosio sam tranzistor u krevet i u mrklom mraku slušao muziku iz noćnog programa koju je presecao voditelj s nekom pričom, brojem Celzijusa koji pokrivaju Beograd. Tih godina maštao sam o tome da budem voditelj noćnog programa radija. Sanjao sam tada da radim noću i vučem se ujutru kući na spavanje u mimohodu sa svim onima koji su se probudili za posao. Nisam postao voditelj noćnog programa i vučem se u tri ujutru kući da uhvatim tri sata spavanja pred odlazak na posao.

Ponedeljak, 17. decembar

Frank Bauman iz Gete instituta mi želi sreću sa romanom. Kasnije, dok čeka sina sa časa španskog, šalje dobru repliku na himnu Liverpulovih navijača „You never…“ NJegov sin trenira fudbal, uči španski, što znači igraće… nadam se bar za Real.

Utorak, 18. decembar

Šljaka. Prelom broja. Kolumna u dedlajnu. Iz Johanesburga dolazi Zdravko Kempes, panker, nekadašnji treći golman Partizana i drugi golman OFK. Decembar volimo zbog dolazaka tih koji su zauvek otišli odavde.

Sreda, 19. decembar

U Delfi knjižari SKC nalazim se sa Lucy Maizels iz britanske ambasade koja završava diplomatski mandat u Beogradu. Pijemo, ona čaj od divljeg voća, ja kafu i vodu iz Save. Zahvalio sam joj se u romanu za divno druženje. Kada sam prošle godine dobio odlikovanje britanske kraljice Elizabete, svirao sam u rezidenciji, a pre toga razmišljao sam i da Lucy svira bubnjeve u jednoj pesmi. Opraštamo se na izlazu iz Delfija. Okrenuo sam se za njom dok je skliznula u Resavsku. Znao sam da je više nikada neću videti.

Četvrtak, 20. decembar

Fenomenalna posveta najvećem srpskom džezeru Dušku Gojkoviću u rezidenciji nemačke ambasade. Osećam Novu godinu dok gledam u jelku. Svetle mobilni i stižu poruke od Dušana i Irene. Dogovaraju se s mojom ženom oko menija za Novu godinu koju tradicionalno zajedno čekamo (uz par naših iz Valensije) i u čijim prvim minutima uvek poželimo, uz zdravlje i sreću, i da u sledećih 12 meseci „moramo češće da se viđamo“.

Autor je zamenik glavnog urednika Nedeljnika i pisac

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari