Nezavisnost na obe strane političke vage

S osjetnim zakašnjenjem dolazi do okončanja procesa nezavisnosti Kosova. Naredni mjesec obilježavamo osam godina od odlučujućeg događaja za Kosovo: dolaska međunarodne zajednice i kraja faktičke prisutnosti srpske vlasti u toj zemlji. U suprotnosti sa logičnim očekivanjima dolazak međunarodnih snaga nije donio nezavisnost, štaviše: kasnije se o nezavisnosti uopšte nije puno ni govorilo. Uspostavljanje međunarodne administracije zahtjevalo je vrijeme, upravo u tom vremenu prema mišljenju dijela međunarodne zajednice nije bilo oportuno predviđati nezavisnost kosovske države.
Osnovni dokument međunarodne zajednice rezolucija Savjeta bezbjednosti UN 1244 je za konačni status Kosova predvidjela neodređeno vrijeme. Sa rezolucijom je međunarodna zajednica na Kosovu zapravo samo okvirno osigurala svoj mandat, a odluku o statusu odložila na neodređeno vrijeme. Rezolucijom je suverenitet predat UN-u, u praksi je odmah poslije dolaska međunarodne zajednice uspostavljena neka vrsta zajedničkog vođenja zemlje. Jedno vrijeme su u kosovskim ministarstvima sjedila čak dvojica ministara: jedan kosovski i drugi međunarodni.
Poslije intervencije međunarodne zajednice promijenile su se i međunarodne okolnosti. Američka administracija predsjednika Billa Klintona i ministrice vanjskih poslova Olbrajt bila je u pogledu kosovske državnosti nedovoljno odlučna u odnosu na očekivanja s obzirom na odlučnost te iste američke administracije pri odluci o intervenciji na Kosovu.
Promjena administracije u SAD za Kosovo kratkoročno nije bila najpovoljnija okolnost, jer je u skladu sa svojom politikom promjene međunarodnih političkih prioriteta (ABC-anything but Klinton) Bušova administracija u početku izlučila Kosovo sa liste svojih prioriteta. Prema kosovskom pitanju na visokom političkom nivou praktično se nisu opredjeljivali, iako su se na nižim nivoima mogle čuti rutinske izjave o »mirnom, demokratskom i nacionalno tolerantnom Kosovu«. Oprezno su pazili da se ne bi opredjeljivali prema pitanju državnog statusa Kosova.
Kosovska politička elita se sa takvim stanjem morala kratkoročno pomiriti, posebno, jer je domaća politička scena, ipak, popunjavana vlastitim političkim razvojem. Tako su u saradnji sa organima međunarodne zajednice na Kosovu 2001. godine donijeli privremeni ustavni okvir (Korniza Kushtetuese) uz koncenzus domaćih političkih stranaka, naravno, pod uslovom da će ustavni okvir poslije rješavanja statusa biti zamijenjen novim ustavom.
Poslije dvaju parlamentarnih izbora zaokružen je i proces oblikovanja političkih stranaka unutar albanske većine kao i kod nacionalnih manjina. Zemlja je dobila vlastitu vladu, koja je zamijenila dvojnu kosovsko-međunarodnu strukturu ministarstava. Ustavni okvir je kao znamenje suvereniteta predvidio položaj predsjednika Kosova, ali nije predvidio opšte predsjedničke izbore, najvjerovatnije jer su međunarodni predstavnici željeli smanjiti plebiscitarne sastojke kosovske politike. S obzirom na ugled i nesporni doprinos politici osamostaljivanja albanske većine, prvi predsjednik postjugoslovenskog Kosova postao je lider već prijašnjeg kosovskog paralelnog društva pod Miloševićevom Srbijom dr Ibrahim Rugova, koji je sve do smrti od međunarodne zajednice dosljedno tražio nezavisnost, ali nije dobio na to pitanje odgovarajući odgovor.
Međunarodna uprava se sve vrijeme bavila samom sobom i počela je gubiti kontakte sa stanovništvom. Neke političke organizacije međunarodne zajednice počela je zahvatati nedopustiva letargija, dok su se drugi počeli gubiti u nastojanjima da bi na Kosovu uveli bosanskohercegovački model političkog ustrojstva države, koji za Kosovo nije odgovarajući. U procesu su se tako udaljili od političkih rasprava o konačnom statusu. Pošto te organizacije nisu bile u stanju predlagati konačno rješenje za status Kosova pojavila se zamisao i potreba da prijedlog statusa dođe iz vana.
Tako međunarodna zajednica na Kosovu nije bila sposobna najaviti odnosno spriječiti izbijanje krvavih nemira, koji su izbili marta 2004. godine u Mitrovici i koji su se munjevito proširili na druge dijelove Kosova, pogotovo Prizren. Prema riječima jednog od visokih američkih diplomata, koji su se sve vrijeme bavili Kosovom FRANKAVIZNERA, tadašnji nemiri podsjetili su međunarodnu zajednicu i vodeću državu SAD, da bi bilo potrebno konačno ubrzati rješavanje konačnog statusa. Vanjski motiv za to je bilo konstantno slabljenje situacije u druga dva međunarodna protektorata: Iraku i Afganistanu.
Uslijedila je misija norveškog diplomate Kai Eidea, koji je na kraju istražne misije preporučio početak pregovora o konačnom statusu Kosova.
Značajna prelomnica bilo je imenovanje specijalnog izaslanika (special envoy-SE) za kosovske pregovore bivšeg finskog predsjednika (1994-2000) Martija Ahtisarija, koji je prije i poslije predsjedničkog mandata imao bogata iskustva sa posredničkim misijama po cijelom svijetu. Najviše je posredovao na Bliskom istoku, zatim u Namibiji, njegova posljednja misija bila je na indonezijskom ostrvu Acehu.
Ahtisari je pregovore započeo februara 2006. u Beču. Prvo su raspravljali o pitanjima kao što je buduća decentralizacija Kosova te zaštita kulturnog i vjerskog naslijeđa. Pitanje samog političkog statusa je specijalni izaslanik čuvao za kraj pregovaračkog kruga. Pregovore, koji su trajali nešto više od godinu dana specijalni izaslanik Ahtisaari vodio je u skladu sa bilateralnom praksom: nepristrano, pažljivo slušajući dijametralno suprotna stajališta i kategoričkom zadržanošću do opredjeljivanja što bi moglo podstaknuti medijsku pažnju i ujedno ugroziti nastavak pregovaračkog procesa. Tako Ahtisari sve do sredine marta 2007. godine kada su pregovori propali, nije nijednom progovorio riječ »nezavisnost«. Tako je uspio za pregovoračkim stolom u raznim bečkim palatama održati srpsku i albansko kosovsku delegaciju sve do 10. marta ove godine kada je poslije susreta na vrhu srpske i kosovske strane odlučeno prekinuti pregovorački proces. Pregovoračka nastojanja je zaključio sa: »Nijedna dodatna količina pregovora ne bi donijela više jasnosti.«
26. marta Ahtisaari je predstavio svoj prijedlog, koji u integralom obliku govori samo o Kosovu, koje bi moglo „stupati u međunarodne ugovore i međunarodne organizacije“. U izmijenjenom pismu generalnom sekretaru UN-a, koji je sastavni dio Ahtisarijevog dokumenta, decidirano se upotrebljava i riječ nezavisnost.
Kosovski parlament u Prištini je Ahtisaarijev dokument prihvatio, dok ga je parlament Republike Srbije odbio. Međunarodne rasprave o Ahtisaarijevom dokumentu bile su različite. Američka podrška je poslije propalih bečkih pregovora ojačala, vodeći glasnik američke vlade za rješevanje kosovskog pitanja postao je Nikolas Berns. EU nije bila jedinstvena: tako je bilo moguće čuti zabrinutost različitih država, koje su se bojale presedana Ahtisarijevog dokumenta. Dokument je zbog toga opravdano naglašavao, da predlagano rješenje nadgledane nezavisnosti Kosova ne znači presedan za druga područja sa neopredijeljenim statusom. U međunarodnom konferencijskom procesu su prema Ahtisarijevom dokumentu bile blago skeptične neke zapadnoevropske države kao što su Španija i Grčka, od novih članica EU zabrinutost iznenađujuće nije sakrivala Slovačka pri tome misleći na svoja područja naseljena mađarskom manjinom. Zabrinutost Rumunije bila je nekako manja i tiša.
Ahtisarijev dokument odbila je Rusija smatrajući ga neprihvatljivim. Ta zemlja podržava srpsku zamisao o imenovanju novog pregovorača i početku novog pregovaračkog procesa. Rusija smatra da Savjet bezbjednosti UN ne može »dodjeljivati« nezavisnosti vjerujući, da bi presedan bio već taj potez. Pored toga Moskva nagovještava još dvoje: Kosovo bi moglo biti presedan za područja u Rusiji koja teže ka nezavisnosti, posebno područja na Kavkazu. Drugi ruski primjer Kosova su područja za koja Moskva sama smatra da imaju pravo na nezavisnost bez obzira na svoje veze sa Rusijom, kao što su recimo Sjeverna Osetija, Abhazija i Pridnjestrovlje. Tim zemljama bi Rusija u slučaju državnosti Kosova sama priznala nezavisnost, bez obzira na realnu zavisnost od Rusije.
Zajedničkih tačaka svih ruskih zadrški prema kosovskoj nezavisnosti, gledajući kosovsku istoriju, vrlo je malo i ne opravdavaju ruski veto. Ahtisari jasno naglašava da se prijedlog o nezavisnosti Kosova ne može upotrebljavati kao presedan u drugim slučajevima.
Američka diplomatija aktivno se suprotstavila ruskom odugovlačenju donošenja konačne odluke Savjeta bezbjednosti UN-a. Tako nije uspjela ideja o novoj posmatračkoj misiji, koja je posjetila Srbiju i Kosovo, njena uloga nije prerasla u novi i produženi pregovarački proces.
Sudeći prema ruskim zvaničnim izjavama, pogotovu stalnog ruskog predstavnika u UN Vitalija Čurkina, ipak se povećava vjerovatnoća ruskog veta na rezoluciju, koja bi omogućila nezavisnost Kosova. Treba reći da dosadašnja ruska veta – pretežno su se odnosili na krizna žarišta, gdje Rusija nema suštinskog uticaja kao recimo Bliski istok – nisu suštinski uticala na odvijanje događaja.
Ruske prijetnje vetom su, između ostalog, izraz ranjenog ponosa jedne od još uvijek velesila, čiji se uticaj u međunarodnim pitanjima poslednjih godina umanjio. Kada god Vašington najavljuje nezavisnost Kosova, Rusija se tome još više suprotstavlja. Radi se o nekoj vrsti zakašnjelog refleksa velike sile.
Mogući ruski veto ne može zaustaviti nezavisnosti Kosova, kojeg brane SAD i EU, koja je u međuvremenu ujedinila svoj stav prema statusu Kosova.
Kosovsko rukovodstvo bi u slučaju daljeg odugovlačenja sa međunarodnom odlukom o nezavisnosti bilo prisiljeno u jednostrane odluke, koje kao realnost taktički navodi i američka diplomatija u svom procesu diplomatskog lobiranja. Tako se međunarodna politička vaga naginje dvjema mogućnostima: na jednoj strani pozitivan rezultat glasanja u Savjetu bezbjednosti UN i kasnije proglašenja nezavisnosti odlukom parlamenta Kosova u Prištini. Primjeran datum za to bi mogao biti 12. juni – dan kada su na Kosovo došle međunarodne snage. Naime, kosovsko većinsko stanovništvo taj datum doživljava kao dan oslobođenja zemlje. Drugi dio kosovske vage je takođe označen nezavisnošću: Rusija vetom prolongira rezoluciju UN-a, kosovski parlament sam razglasi nezavisnost, državama je prepuštena mogućnost priznanja kosovskog samoodređenja, koje je inače samo posledica političkog razvoja cijelih stoljeća. SAD i EU su se već opredijelile i za tu mogućnost, koja za uređenje međunarodne zajednice ne bi bila perfektna.
Nesporan dio međunarodne zajednice je UN. Zato bi iz ugla svjetske organizacije bilo primjerenije, da bi odluku saglasno donio Savjet bezbjednosti UN. Ni za jednu od država bivše Jugoslavije ta odluka nije bila potrebna, iako je istina, da drugdje nije ni bilo dugotrajne formalne uprave međunarodne zajednice.
Poslije razglašenja kosovske nezavisnosti počet će proces nadgledanja. Glavnu ulogu u tom procesu preuzeće EU, koja je na Kosovu igrala dosad sporednu ulogu. Njena uloga u procesu poslije proglašenja nezavisnosti zamišljena je daleko šire. Pri tome se nadamo da EU neće ponoviti greške dijela međunarodne zajednice na Kosovu. U ovom trenutku čini se najznačajnije, da se EU pripremi na neposrednije kontakte sa stanovništvom što dosadašnje, posebno političke organizacije međunarodne zajednice na Kosovu, nisu obezbjedile u zadovoljavajućoj mjeri. Činovničko zatvaranje u udobne zgrade i fotelje, do sada je bilo karakteristično za dijelove međunarodnog establišmenta na Kosovu. S obzirom na sve što je međunarodna zajednica do sada uradila u toj zemlji, međunarodna zajednica ne bi se smjela od Kosova nikako otuđiti. U političkom smislu morala bi nadoknaditi propušteno.