O stidu i odgovornosti 1

Na razmišljanje o sopstvenoj krivici čoveka obavezuje ljudsko dostojanstvo.

Kao osnovna etička pretpostavka egzistencije, čije je značenje narod pojednostavio a, jednako mudro kao i svekoliko filozofsko bratstvo, jezgrovito opisao rečima Kroz život ići uzdignute glave, dostojanstvo je uvek ugroženo.

Ugroženo je, pre svega, spoljašnjim svetom, lažnim i manipulatorskim mantrama kojima je unutarnji svet bića ustalasan, smeten, podložan umoru i malodušnosti, spremniji da se stopi sa podjednako utučenim, ućutkanim dušama.

Tako je otkako je sveta i veka, sa retkim periodima kad je dostojanstvo bilo primer većini, a neizmerno dužim, u kojima je gaženo i ponižavano.

O hodu uzdignute glave pisali su veliki umovi, od antike do danas, izdvajajući jedno od osnovnih načela kojim se dostojanstvo upravlja – osećanje krivice.

Na taj intimni proces u čoveku pregnantno je upozorio, razložio ga i definisao nemački filozof Karl Jaspers (1883-1969) u svome delu Pitanje krivice, objavljenom 1946, odmah po završetku Drugog svetskog rata.

Reč je o segmentu predavanja na temu O duhovnoj situaciji u Nemačkoj o kojoj je Jaspers tokom zimskog semestra 1945-1946. govorio studentima filozofije na Univerzitetu u Hajdelbergu. Izdvojeni deo tiče se podteme o krivici, i sa razlogom je odabran za posebnu knjigu.

Psiholog sa psihijatrijskim kliničkim stažom i filozof, Jaspers, kome su tokom Trećeg rajha bili zabranjeni univerzitetska profesura i objavljivanje knjiga zbog liberalnih ideja, ali i zbog supruge Jevrejke, pitanju krivice predao se svim svojim znanjem i osećanjima, kao pripadnik nacije koja se sa evropskog vrha nauke i kulture strovalila u bezdan zla, i u njemu uprljala savest.

Knjiga Pitanje krivice ima jedva sto stranica, ali je po svojoj umnosti i humanosti ravna tomovima.

Svaka Jaspersova rečenica odiše autentičnom egzistencijalističkom zebnjom zbog sudbine nemačkog naroda, a zatim univerzalnom teskobom zbog smera u kojem je svet krenuo posle Drugog svetskog rata.

Zato nije čudo što se Pitanje krivice neprekidno prevodi u svetu; na srpskom se pojavilo nedavno (suizdavači Zlatno runo i Milstone iz Beograda), i to je treći put za dvadeset godina, u istom prevodu (Vanja Savić).

Prvi put ga je objavio beogradski Samizdat FreeB92 1999, a drugi put Fondacija Konrad Adenauer Beograd 2009. godine.

Pisana u vreme kad su Nemci postepeno postajali svesni uništenja koje je, i njima i svetu, nanelo bezumlje nemačke nacionalsocijalističke ideologije, ova knjiga hrabro i otvoreno govori o suočavanju sa tom istinom – nevericom, umerenom samokritikom, osećanjima stida, ogorčenosti, potištenosti i nemoći.

Ona je zamišljena, kako Jaspers kaže, kao doprinos samopromišljanju da se pronađe put ka dostojanstvu u preuzimanju one krivice koju svaki čovek na svoj način uvidi, ali da istovremeno ne prenebregne istinu o ponašanju svetskih sila, pobednica u Velikom ratu, koje su pred bujanjem nacizma u hitlerovskoj Nemačkoj i pretnjom dijaboličnog terora mirno zatvorile oči.

To, međutim, nije uticalo na studiju nemačke krivice i njenih dalekosežnih posledica, kao i neophodnih koraka, ma koliko bolni bili, ka izlazu iz moralne provalije.

Jaspers insistira na unutrašnjem preokretu do kojeg dolazi onda kad pitanje krivice počnemo da postavljamo sami sebi, procenjujući koliko su naša razmišljanja i postupci u skladu sa zakonima našeg dostojanstva.

Težak je to zadatak, treba biti hrabar u suočavanju sa greškama koje smo činili, a zbog kojih su drugi patili, ali je to jedina staza ka slobodi, onoj dubinskoj, u kojoj caruje vrlina.

I kad Jaspers kaže da „danas moramo preispitati sebe oštrije nego ikad“, a to danas se odnosi na posleratnu Nemačku, mi danas, uoči ulaska u treću deceniju 21. veka, taj zahtev učitavamo kao sadašnju obavezu jer svetu ponovo preti totalitarizam, kao da nikakva pouka iz prošlog veka, jednog od najužasnijih u ljudskoj istoriji, nije izvučena.

Zato se pojam krivice mora razlučiti, ali i gradirati, jer se na putu ka samosvesti čovek suočava sa četiri njegova vida. Prvi je krivična odgovornost, za nju je instanca sud; drugi je politička krivica, za koju je instanca pobednikova volja; treći je moralna krivica, za koju je mera sopstvena savest, dok je četvrta krivica metafizička, kad ne osećamo solidarnost sa onima koji pate. Instanca za nju je Bog, kao ishodište humanizma.

Kolektivna krivica jednog naroda prema Jaspersu ne može postojati van okvira političke odgovornosti, jer „zahtev za pokajanjem i preporodom može doći samo iznutra“, a tada se ne smeju smišljati pogrešni argumenti kojima se umanjuje lična krivica, i zamenjivati teze obrazloženjem da su i drugi krivi.

Račun svako ispostavlja svojoj savesti, a od njene presude zavisi da li ćemo dalje kroz život ići uzdignute glave.

Pitanje krivice Karla Jaspersa ključni je parametar u političkom i društvenom životu svake države, simbolična opomena i pojedincu i društvu koji beže od traumatičnog iskustva rata i svoje, kolika god da je, odgovornosti za njega.

Ponovno objavljivanje ove knjige u Srbiji ne sme biti prećutano upravo iz tih razloga, jer od završetka rata koji je razorio Jugoslaviju srpsko društvo većinski i dalje živi u prošlosti, hrani se netrpeljivošću prema susedima, teši mitovima istorije i davi u kalu svega što je Radomir Konstantinović briljantno secirao u svojoj Filozofiji palanke, razotkrivajući tragičnu egzistenciju koja se, u plemenskoj agoniji i traženju krivca napolju, u svetu, predstavlja kao stvarna.

Samo takav duh, otelotvoren u psihologiji stada, sposoban je da korovom uguši polje lične odgovornosti.

Samo takav duh može da i dalje negira genocid u Srebrenici, logore na srpskoj teritoriji u kojima su mučeni Muslimani prebegli posle pada Žepe, hladnjače u kojima su odvožena tela pobijenih Albanaca posle asanacija terena na Kosovu 1999, ili da sve to relativizuje traženjem da i oni drugi priznaju svoja nedela.

Pre svih hrvatska država i Hrvati, kada su u pitanju Jasenovac i progon 200.000 Srba iz Krajine.

Ima neke simbolike u zlu koje obavija narode Balkana: krajem aprila ove godine napunilo se sedam i po decenija od oslobađanja ustaškog logora Jasenovac; pre dve nedelje obeleženo je 25 godina od pada Srebrenice a početkom avgusta biće 25 godina od izgona Srba iz Krajine, a i dalje se glavna krivica za odgovornost vidi u drugoj strani.

Ipak, savest ume da održi lekciju istoriji. Nju joj, zadržimo se na skorašnjim primerima, čitaju pojedinci čije dostojanstvo drugačije ne zna, rizikujući da ih sopstvena sredina proglasi izdajnicima.

Dana Budisavljević je u Hrvatskoj to učinila svojim dokumentarno-igranim filmom Dnevnik Diane Budisavljević o spasavanju srpske dece iz Jasenovca; Ognjen Glavonić dokumentarnim filmom Dubina dva i igranim Teret, u oba progovarajući o zločinima srpskih snaga nad Albancima sa Kosova (treba podsetiti da je tu temu otvorio Aleksandar Davić svojim dokumentarnim filmom Mrtvi putuju iz 2001.

I uz očekivane osude, filmovi Dane Budisavljević i Ognjena Glavonića su nagrađivani i, još važnije, punili su bioskopske sale što govori da osećanje krivice i svest o odgovornosti polako potkopavaju zidove što ih uporno podižu pevačke družine patetičnim guslanjem o prošlosti.

Ohrabruje i najnovija vest iz Hrvatske da je film Dnevnik Diane Budisavljević uvršćen u nastavni plan za učenike osnovnih i srednjih škola, sa ciljem da se skrene pažnja mladih na različite oblike netolerancije i diskriminacije.

Kad se slično desi u Srbiji, kad Glavonićev Teret, sa istim ciljem, bude uvršćen u nastavni plan za učenike srpskih osnovnih i srednjih škola, moglo bi nadati da će nove generacije Hrvata i Srba zaboraviti fašističke slogane Srbe na vrbe! i Nož, žica, Srebrenica!

I da festival Mirdita, dobar dan u Beogradu i u Prištini neće čuvati policija. Možda će tom buđenju savesti doprineti i čitanje Jaspersovog Pitanja krivice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari