Političari u BiH održavaju sistem stalnih konfrontacija 1

Omer Karabeg: Šta Dodik želi postići time što Bošnjake stalno naziva muslimanima?

Srđan Puhalo: Razlozi su višestruki. S jedne strane, Dodik na taj način želi da ponizi te ljude. Sjetite se samo one njegove izjave o konvertitima koje moramo prezirati jer su napustili vjeru pradjedovsku, jer su izdali pravoslavlje, jer su izdali svoje pretke i postali muslimani. Odnosno postali su nešto što svaki „pristojan i pošten“ Srbin treba da prezire. S druge strane, Dodik nas time vraća u 1990-te godine kad je ta retorika bila uobičajena. Šalje poruku nama Srbima u Republici Srpskoj da ne smijemo da se opustimo i da nas ne zavara naziv Bošnjaci, oni su ipak muslimani. A znamo šta se 1990-ih dešavalo između Srba i muslimana. Osim toga, Dodik želi da uzdigne Srbe jer oni, poručuje on, imaju tradiciju, istoriju, imaju mitologiju kojom mogu da se ponose za razliku od muslimana. Sve je to apsurdno jer čovjek koji se kune u slovo Dejtonskog sporazuma ne poštuje ono što u njemu piše. A tamo piše da je Bosna i Hercegovina zemlja Bošnjaka, Srba i Hrvata.

Adnan Huskić: Mislim da Dodik pokušava kapitalizirati na globalnoj islamofobiji. Želi da se dodvori desničarskoj politici u Evropi koja je antiimigrantska i jasno antimuslimanski nastrojena. On sasvim sigurno prati tu matricu i sve je bliži tim krugovima. Volio bih da znam ko je to njemu predložio jer čisto sumnjam da je izašlo iz njegove glave. S druge strane, u pitanju je onaj isti razloz zbog koga se u RS ne priznaje bosanski jezik. A to je da ne želite da se neko naziva imenom koje se na bilo koji način povezuje sa državom. Pošto Bošnjaci sami sebe često nazivaju državotvornim narodom, treba im oduzeti taj karakter i spustiti ih na nivo religijske zajednice. U tom narativu muslimani BiH nisu bitno drugačiji od muslimana koji žive u Turskoj, Egiptu ili Indoneziji. Dodikova retorika se uklapa u desničarski narativ o odbrani kršćanstva. To je priča na kojoj mađarski premijer Orban već godinama jaše i ona često neskriveno provejava i u pristupu nekih hrvatskih političara. U tom narativu muslimani se tretiraju kao st održati sistem stalnih sukoba rano tijelo u Evropi, pa se onda i Bošnjacima koji se svode na muslimane negira evropska autuhtonost. To je opasna priča, pa me izneđuje što nema većih reakacija u Federaciji.

Karabeg: Dodik nema lijepu riječ za Bošnjake i njihove lidere, ali hvali turskog predsjednika Erdogana.

Huskić: Uvijek su postojali mali autoritarni lideri koji su divili načinu kako veliki autoritarni lideri uspijevaju da uspostave kontrolu. To vam je ista matrica. Zato imate izvanrednu komunikaciju na relaciji Aleksandar Vučić – Milorad Dodik – Redžep Tajip Erdogan. Radi se o ljudima koji politiku percepiraju u stilu – ja imenujem, ja se pitam, ja vladam. Zbog toga im je Erdogan prihvatljiv. Naravno, imate i dobre, rekao bih čak i prijateljske, odnose predsjednika Vučića sa Erdoganom što Dodik mora uvažiti.

Puhalo: Jedan od razloga Dodikovog pozitivnog odnosa prema Erdoganu je to što u ovom trenutku Turska i Rusija veoma dobro sarađuju. Dodiku takođe odgovara i to što se turski predsjednik konfrontira sa Amerikancima. A prije pet-šest godina u RS konstantno su nas plašili neoosmanizmom. Pisane su knjige, organizovani su okrugli stolovi i debate na kojima se govorilo o opasnosti od nekog novog Otomanskog carstva. Međutum, u Dodikovom odnosu prema Erdoganu ključno je to što on zavidi predsjedniku Turske na tome što može da uradi sve što mu padne na pamet, a da ne snosni nikakve posljedice. I vjerujem da nije jedini političar u BiH koji mašta o takvoj moći gdje možete neistomišljenike optužiti za štošta, strpati ih u zatvor i osuditi na ogromne kazne. Zbog toga predsjednik Turske uživa respekt kod naših malih domaćih autoritaraca.

Karabeg: Da li ta Dodikova retorika ima uticaja na građane BiH?

Puhalo: Gledaju na njih i kao na Bošnjake i kao na muslimane. Kad u Republici Srpskoj radite istraživanja o etničkoj distanci, Bošnjaci prolaze gore Hrvata. Bliži su nam Hrvati nego Bošnjaci. Na to utiču stereotipi koji vuku korjene iz devedesetih, možda čak i od ranije. Ali moramo imati na umu da u Republici Srpskoj Dodik ima svoje – ne znam kako ih zove Bošnjacima ili muslimanima – koji su mu lojalni. Nisam siguran da oni doživljavaju kao uvredu ono što Dodik govori o Bošnjacima. Pomenuo bih Džerarda Selmana, bivšeg ministra pravde, a sada predsjednika Ustavnog suda Republike Srpske, Alena Šeranića, sadašnjeg ministra zdravlja, i Dževada Galijaševića, omiljenog analitičara u medijima Republike Srpske. Oni su za Dodika „pravi i iskreni Bošnjaci i muslimani“ jer se nalaze na njegovoj strani. A kada je riječ o svakodnevnom životu, mi živimo sa Bošnjacima i Hrvatima i u Republici Srpskoj, i kad idemo u Federaciju, i kad oni kod nas dolaze. Nisam siguran koliko se Dodikova retorika prima kod građana i koliko oni prave razliku između Bošnjaka i muslimana. Obični ljudi ne gledaju na Bošnjke samo kao na muslimane, svakodnevnica demantuje političare.

Huskić: Ako pogledate gdje su glave mladih ljudi, šta ih interesuje, kakva se muzika sluša, ko su najveće muzičke zvijezde u regiji, shvatićete da postoji jedan paralelni sistem popularne kulture u kome se razlike ne naglašavaju na način kako se to radi u politici. Mislim da mlade ljude, posebno najmlađe generacije, interesuju bitno drugačije stvari. Kad izađete iz politike. naiđete na potpuno drugačiji svijet.

Puhalo: Mi vrlo dobro funkcionišemo na individualnom planu, ali problemi nastaju na nivo kolektiviteta, to jeste na nivo politike. Svi mi volimo da gledamo Ibrahimovića i Džeku, ali nećemo navijati za BiH. Čini mi se da političari u svakom trenutku mogu da anuliraju individualni nivo i izazovu strah jednih od drugih. Za njih je veoma važno održati sistem stalnih sukoba, konfrontacija i vrijeđanja da se građanima ne bi dozvolio da žive normalno. U svakodnevnici nemamo problema jedni s drugima, ali kad se dohvatimo tema kao što su Dejtonski sporazum, budućnost RS ili opstanak BiH, da ne pričam o ratu, vidimo da polarizacija postoji. A političari je podstiću zarad lakšeg upravljanja ljudima. Ali i pored toga mislim da je mali broj onih koji ne žele da žive i sarađuje sa drugim etničkim grupama.