Povratak na stadion 1Foto: Miroslav Dragojević

Šta će se dogoditi ako publika bude ponovo pripuštena na stadione? Možda se neko jalovo nadao da će, ne zabrani li se ova glupa igra, makar biti ukinuto vrvljenje ljudske mase po onim klupama.

Ali čini se da od toga nema ništa, momci već pikaju na zelenoj travi, makar bez ikakvih gledalaca, a čini se da će opet doći i ovi.

Sve mi se čini da obnavlja se time čitava jedna civilizacija, bilo je nadati se onom antikubertenovcu, kako nastaviće za uvek: mnoštvo, revolucija, boljševizam, osim toga tupog sporta.

Treba se dakle ponovo navikavati, sve ispočetka, na gladijatorske igre, Robespieera, Uljanova, Fidela, koridu i vojne parade, a što je najgluplje, i na onu goropadnu curu, koja baca svoj pleh preko čitavog igrališta.

Moramo se zaista urazumiti, ako nas je luda epidemija mogla osloboditi koječega, sad cela stvar izmiče i popušta, nema promena!

Proleteri svih zemalja, iako baš i nisu nekakvi proleteri, ponovo se ujedinjuju, iako im je Nabokov lepo savetovao da se razjedine.

Naravno da jedna kolektivna igra (za koju moja mama čudila se kako mogu otimati se oko jedne lopte, kad mogu kupiti još koju), ta igra, velim, teško se može pratiti u jednini, najpre zbog onog urlanja.

Kada urlaju, ljudi vole da su zajedno.

Osim svega, gledalaštvo od najranijih dana izaziva pomisao da i sa te druge strane rampe postoji takođe neko prikazivanje; otud zajapureni metalostrugari, knjigovođe, učitelji, predsednici kućnog saveta i profesionalni besposličari, tzv. fanovi, umotani ili ne u klupske barjake, isto tako izlaze na scenu, a onda, na zapadnim ili drugim tribinama, takođe su pod reflektorima, gde, sudeći po televizijskim snimcima, na svoj način isto nešto izvode predstavljaju.

Zato je ta mala opaska Ive Andrića, potpuni raritet: „Ja sam rođen i vaspitan u sredini koja je smatrala da u svakom javnom nastupanju ima nečeg nedopuštenog i stidnog.“

Ali ako je pojava ljudske rase, sa stanovišta kosmosovog, takođe nešto nedopušteno, možda stidno, onda je njen performativni karakter samo jedan deo ove sramote.

Čovekova sudbina traje u tom paradoksu, njegova svest namenjena je tako upojedinačenoj svrsi i svoj njenoj posebnosti, a da bi tu svest moglo se upotrebiti, neminovna je kolaboracija sa svešću drugih.

U tome se i sastoji ono osvešćenje optimističkih promotora zajedništva, sve do horskog nastupa, Schillerovog i Beethovenovog. Svi su ljudi braća, neki su međusobno i bratskija braća, neki malo manje, kako pokazuje poznati krvni delikt iz Biblije.

A kako život u svakoj porodici odslikava ukupni događaj čoveštva, ne treba uopšte da odlazimo na stadion da bismo utvrdli tegobu zajedničkog, međuljudskog boravka na istom mestu i u istom vremenu, nema te obitelji u kojoj ne odvija se baš to: jedni navijaju za jedno, drugi za drugo, a u oba slučaja vidna je egzaltacija, zajapurenost, katkad život na ivici nerava.

Uopšte ne verujem onim holivudskim fotografijama idealnog građanstva, gde se vidi deda sa lulom, baka koja hekla, mama koja muti šlag (jer tata je na poslu), deca sastavljaju bauštajne, a svi pomno slušaju Tina Rosija sa okruglastog Hornifona.

Ako bi to bio reklamni oglas za nekog kupca našeg života, došavšeg sa Marsa, bio bi taj silno izvaran, kupio bi rog za sveću. Pa za naš familijarni život malo je reći da liči na stadion Bayerna u Minhenu, ili onaj Zvezdin, preko puta Arkanovih dvora.

Prema tome, nemamo se mi zarad čega ponovo navikavati na našu trajnu stadionsku civilizaciju.

Koja će se, nakon kratke pauze, naravno obnoviti.

Mi smo u njoj, jer smo na njenim tribinama od uvek.

Od najranijih dana, onaj prostor hleba i igara, od hipodroma u Olimpiji do arene u Sevilji, ima taj oblik ovalan.

Četvrtast, ali najpre kružan, krug svakog igrališta sugerira njegov globalni smisao, ta okruglina tvrdi da je sav svet već tu, zaokružen, makar u malom.

Mi na svetu jedna smo publika, fudbalske utakmice, čime, za slučaj iznenadne zaleđenosti slike života, ostao bi približan dokument o onom što je i kako je bilo.

Izostalo bi samo pitanje zašto.

Kako rešiti odnos mase i pojedinca, koji prevazilazi filosofsko pitanje opšteg i posebnog.

S obzirom da je i opšte, u ovom slučaju, samo zbir posebnosti, osim što tih nekoliko milijardi posebnosti, najčešće nisu u stanju da vlastitu upojedinačenost odvoje od one nasilne uopštenosti koju čini svet.

A dovoljno je samo malo lingvističke bistrine, pa razumeti kako masa, svet, ljudi, apstraktni su pojmovi, imenice bez stvarne osnove, nepronalazive ispod oznaka koje nose.

Kao ono konjstvo, Platonovo, u kome konja ni za lek!

Možda zaista treba poći od jednostavnih gramatičkih oznaka, ostavljajući po strani tešku artiljeriju Canettijevu, jer pucanjem po masi, odnosno njenoj povremenoj zloćudnosti, opaljuje se po jednom fantomu, ovaj treba mirno i razložno razlučiti.

Dovoljno je da svaka upojedinačenost čovekova oceni svoje učešće u masi, kao dobrovoljno gostovanje u nekoj fabuli, čiji, zbog toga, ne mora biti organski deo.

Jer bez obzira na grozomorijum koji proizvodi publika, ono što dole, na travi događa se, svejedno svodi se na pojedinačne epizode, bilo onu, Maradoninu, bilo tu, sa jednog provincijsklog igrališta u Srbiji, za okupacijskih dana.

Tamo su esesovci vešali Ciganina o gol-štanglu.

A kako je konopac pukao, Ciganin je počeo da kriči: Ne važi! Ne važi! Šta ti meni ne važi, podviknuo mu je jedan ljotićevac. Samo su promenili uže.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari