Prvo Jevreji, zatim komunisti, sada muslimani

Religije kineskog podrijetla – konfučijanizam i taoizam – čine se većini Evropljana, doduše, još uvijek priličito stranim i dalekim, ali ni u kom slučaju opasnim. Religije indijskog podrijetla – hinduizam i budizam – čine im se mnogo bliskijim, manje stranim, nekima, čak, i simpatične, u svakom slučaju ih ne vide kao prijetnju, jer su pretežno miroljubive i bez duge, zajedničke konfliktne granice sa „kršćanskim“ zemljama, unatoč rastućem nasilnom hindu-fundamentalizmu u Indiji od kraja 20. stoljeća. Religije bliskoistočnog podrijetla – judaizam, kršćanstvo i islam – su, pak, međusobno blisko orođene i u usporedbi sa oba druga velika religiozna strujanja umnogome jedne drugoj slične. Pa, ipak, između nijednih drugih religija nema tako mnogo prepirki i sporenja kao između tri monoteističke, proročanske religije, koje, kako izgleda, odlikuje naročita agresivnost i način mišljenja po mustri prijatelj – neprijatelj…

Nemoguć dijalog?

„S kojim muslimanima želite voditi dijalog?“, pitao me je ne tako davno, ironično-nadmoćan jedan visoko zaslužni TV-novinar, čije je poimanje svijeta u svakom slučaju određeno ratnim iskustvima i antagonizmima religija i kultura i čija je slika islama kritizirana žestoko od specijalista za islam. Vodit ću dijalog s muslimanima, ka kojima vi i nemate dostupa“, bio je moj odgovor, pri čemu sam se prisjetio brojnih prijateljskih, budnih i umnih lica islamskih učenjaka, profesora, intelektualaca i studenata u Islamabadu, Lahoreu, Karačiju, u Jerusalemu, Kairu, Riadu i Teheranu, u Alžiru, Fesu, Lagosu i Dar-es-Salamu, a da i ne govorim o visoko razumnim muslimanskim partnerima u razgovorima u njemačkim slušaonicama, u Francuskoj, Engleskoj i naravno u Americi.

Ne, ja nisam spreman reducirati razliku između „Zapada“ i „islamskog svijeta“ na „značajan“ dualizam između racionalnosti i vjere, znanosti i pobožnosti, superiornost i inferiornost, žudnju za mirom i spremnost na nasilje. Kao da u „arapskom Orijentu“ postoje samo religiozni fundamentalisti, demagoški moćnici i fanatizirane mase? Kao da se, čak, i među fundamentalistima ne mora praviti razlika između na nasilje spremnih potpaljivača „svetog rata“ i onih islamista kojima se radi o stvaranju miroljubivog religiozno-kulturološkog identiteta? Kao da se nasilna srdžba muslimanskih narodnosnih grupacija može obrazložiti posve ili uopće suštinom islama, a ne, u najmanju ruku, političkim, socijalnim i ekonomskim lošim prilikama i frustracijama, glede diktatura i korupcije vladajućih elita, često direktno podržavanih od Zapada?

Islam, s kojim kršćanstvo ima zajedničke granice od više hiljada kilometara, se od mnogih na Zapadu sve više osjeća kao izrazita prijetnja. I u početku (u predgovoru, prim. M.L.) citirani američki politikolog Samuel Huntington je 1993. godine ustvrdio: Granice islama su krvave. A granice kršćanstva kao nisu? Tako se produciraju predodžbe o islamu kao protivniku, neprijatelju, vrlo uporabljive za one ideologe (u Americi i bilo gdje drugdje) koji potrebuju bezuvjetno, za njihovu imperijalističku vojnu politiku i hegemonijalne ambicije, neprijatelja – neprijateljsku sliku islama!
Iako ovaj fenomen u osnovi postoji od kada je i ljudskog mišljenja tek u novijim riječnicima nađe se riječ „neprijateljska slika“, izronila u fazi popuštanja napetosti u istočno-zapadnom konfliktu i postala popularnom sa Drugim golfskim ratom. Od vremena zločina protivu čovječanstva od strane zasljepljenih fanatika, dakle od 11. septembra 2001. godine, postoji opasnost da se svjetska politika u potpunosti određuje neprijateljskom slikom islama, kojoj tada na muslimanskoj strani odgovara neprijateljska slika Zapada. Neprijateljska slika – na Zapadu ranije kounizam, danas islam – je za mnoge korisna. Ona ima individualno-psihološke i političko-socijalne različite funkcije, kako se dade posmatrati, primjerice, u hegemonijalno determiniranim nastojanjima SAD – „ratu protivu terorizma“, krajnje efektno podržanim od slikovnih medija.
Neprijateljska slika rasterećuje: Ne snosimo „mi“ (Amerikanci, naši evropski i izraelski prijatelji) krivnju, ne, nego neprijatelj, islam snosi svu krivnju. Naši potisnuti osjećaji krivnje i manje vrijednosti, naša agresija i frustracije dadu se bez opasnosti projicirati prema vani, na njega, na islam. Oni koji misle u tim kategorijama omogućuju mišljenje tipa „grešnog jarca“.
Koliko god smo „mi na Zapadu“ umnogomu nejedinstveni toliko smo se urotili protivu neprijatelja, protivu „carstva zla“, „osovine zla“! Zajednički neprijatelj jača slogu, NATO, transatlantsko prijateljstvo. Zajednički neprijatelj nas ujedinjuje, kritičare demonizira, a odstupatelje izopćuje. Tvorci neprijateljskih slika podstiču blokovsko mišljenje.
Putem redukcije mogućnosti na ili-ili („tko nije s nama, protivu je nas“) dadu se ljudi djelotvorno grupirati i instrumentalizirati za političke i vojne razmirice, sukladno shemi prijatelj-neprijatelj, „rado-ratničke“ i „nevoljno-ratničke“ nacije… Slike neprijatelja stiskaju sve u manihejsku shemu prijatelj-neprijatelj.
„Mir među religijama kao pretpostavka mira među nacijama? Mir među religijama čak i u Jerusalemu, gradu religija? Iluzija!“. Ovako mi je govorio prije mnogo godina jedan tada popularni televizijski novinar i „stručnjak za Bliski istok“. Na moje protupitanje – šta je alternativa, odgovorio je lapidarno: „Rat“! Nije li, stvarno, pet izraelsko-arapskih ratova bilo dovoljno? Ne, drugo rješenje izraelsko-arapskog antagonizma nije moguće. Na žalost, ovaj je čovjek egzemplaran primjer za ne mali broj novinara i publicista u Evropi i naročito u Sjevernoj Americi, koji „posreduju“ riječju i slikom aktualne događaje masovnoj, neznalačkoj publici, a sve utemeljeno na njihovom latentno agresivnom nazoru… Takvi populistički predstavnici medija su suodgovorni za postojanje neprijateljskih slika. Pa kao što su za mnoge pobožne kršćane bili prvo židovstvo, pa potom komunizam, neprijatelj broj jedan, tako je to danas za mnoge kršćane i Židove islam.
Ima, čak, i ljudi koji bez slike neprijatelja ne bi mogli živjeti. „Islam želi svjetsku vladavinu! Anti-kršćanska netolerantna i agresivna grešna vjera obuhvata već polovicu zemaljske kugle“, tako se naglašava iz određenih kršćansko-fundamentalističkih uglova. Takvo se, pak, principijelno anti-islamsko držanje ne nalazi samo kod desno-radikalnih grupacija kršćanskog i židovskog određenja. Ono se uspjelo prokrijumčariti i u široke krugove industrijskih nacija. Kada zapadni mediji pokazuju muslimane to su, uglavnom, fanatični, bradati, desno usmjereni učenjaci, nasilni teroristi, super bogati naftni šeici i zakrabuljene žene. Nije nikakvo čudo zbog toga da je kod mnogih ljudi na Zapadu slika islama ofarbana mrakom. Islam im izgleda da se odlikuje netolerantnošću iznutra: kao totalitarna religija, koja producira strast, iracionalnost, fanatizam i histeriju, koja je sklona tlačiti kršćanske manjine, a progoniti disidente…. Izgleda im militantna prema spoljnom svijetu: kao nasilna religija koja vodi „sveti rat“ , usmjerena na osvajanje svijeta i pred kojom se mora biti na oprezu… Izgleda im zaostalom: kao kruta religija, koja se grčevito drži Srednjeg vijeka, pa nosi reduktivna, arhaična obilježja – neciviliziranost, prezir prema ženama, nespremnost za dijalog…
… Ove i ovakve opće agresivno-polemične i cinično producirane osude traže hitnu diferencijaciju i pojašnjenje, jer mogu imati zastrašujuće posljedice i u osobnom kontaktu i u velikoj politici. Tko takvu stereotipnu neprijateljsku sliku islama ima u glavi, stvarno opaža stvarnost još samo selektivno. Sve što se ne uklapa u ovu sliku islama se zanemaruje ili reinterpretira. Mnogi kršćani misle, na primjer, da je ista aktivnost („misija“, financijska podrška, gradnja bogomolja na stranom teritoriju, agresivno provođenje ciljeva) uvijek dobra ako koristi vlastitoj grupi, a loša ako se to isto radi „od drugih“. Ako i ostavimo na stranu „duple standarde“ u vrednovanju istoga, takva slika islama nije usaglašena sa stvarnošću islama. Neprijateljska slika provocira tek neprijateljske reakcije i iskazuje se potom kao „samo ispunjenje proročanstva“. To zaoštrava konflikte, potiče eskalaciju, otežava diferenciranu ocjenu onih drugih, međusobno razumijevanje čini nemogućim, a priprema i plodno tlo za vojne konflikte kakvi su u Afganistanu i u Iraku…