Rajka Glušica: Crnogorski jezik pao u ruke jezičkim nacionalistima i diletantima 1

Nacionalizam se određuje i kao zamjena za religiju, on je politička integracijska religija u uslovima sekularnog društva. Nacionalizam i religija funkcionišu po istoj matrici, oboje zahtijevaju vjeru u nešto što je zamišljeno ili izmišljeno, ne podnose dijalog i njihove istine su dogme, izazivaju isti intenzitet emocija i iskrivljavanja uma, za oboje se može vezati fanatizam čiji je produkt mržnja i sukobi. Stoga nacionalizam i religija često djeluju zajedno u ime nacije i Boga. Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori potvrđuje ovu simbiozu, zdušno podržavajući srpski jezički nacionalizam, bori se protiv navodne ugroženosti srpskog jezika i ćirilice, organizuje skupove i okrugle stolove, štampa tematske časopise, knjige, negira crnogorski jezik… A Karl Poper kaže da je nacionalizam ustanak protiv razuma i otvorenog društva, on se obraća našim plemenskim instinktima, strastima i predrasudama, našoj nostalgičnoj želji da se oslobodimo tereta individualne odgovornosti i da je zamijenimo kolektivnom ili grupnom odgovornošću. U Crnoj Gori plemenska organizacija društva se najduže trajala, a u njoj patrijarhalno-herojski model kulture. Međutim, crnogorski jezički nacionalizam, kao i ostali, potencira sveto trojstvo nacije, države i jezika – objašnajva u kakvoj su vezi srpski jezički nacionalizam i SPC, odnosno crnogorski jezički nacionalizam i Crna Gora, kojoj se neretko prilepljuje epitet plemenske države – kaže za Danas profesorka Filološkog fakulteta Univerziteta Crne Gore, lingvistkinja Rajka Glušica.

Njena knjiga Crnogorski jezik i nacionalizam objavljena je prethodne godine u znamenitoj Biblioteci XX vek i to deset godina nakon što je proglašen prvi službeni Pravopis crnogorskog jezika. Kako je taj pravopis nastao, koji se njegovi efekti i odjeci, kakvi su mu uzori a kakvi uticaji govori profesorka Glušica, osvrćući se ne samo na jezičku već, neminovno, i na opštu politiku Crne Gore, u kojoj se pre nekoliko meseci, posle dugo vremena, odigrala smena vlasti.

* Delovi vaše studije, ozbiljnog naučnog rada, na momente su zabavni, gotovo smešni i šaljivi kad pokazuju na koji način o sebi odnosno onoj drugoj govore i pišu te dve jezičke nacionalističke struje. Srpska kad za crnogorsku nauku o jeziku koristi termine „avetna“ i „nesojska“ lingvistika dok istovremeno svoje „naučne“ radove objavljuje (neretko u glasilima SPC) datirajući ih verskim praznicima, a crnogorska kad ustvrđuje da je crnogorski jezik nastao iz izumrlog polapskog i da nema veze sa drugim južnosloveskim jezicima. Kako tumačite ove ekstreme?

– Objektivno, nacionalistička naracija jeste smiješna jer nije naučno utemeljena. Kad poznajemo matricu po kojoj nacionalizmi funkcionišu, jasno vidimo da su svi nacionalizmi isti, samo su njihovi nazivi i izvođači različiti. Nacionalizam počiva na mitovima ili lažima velikih razmjera, a osnovni mitovi su oni o posebnom porijeklu, nesrodnosti sa drugima, herojskoj prošlosti, veličanju svoje nacije i njeno predstavljenje kao žrtve, ocrnjivanju drugih, tj. stalnih neprijatelja spoljašnjih i unutrašnjih, beatifikovanju i veličanju saboraca, utemeljivača i izbavitelja nacije i sl. U knjizi je naveden niz primjera podudaranja nacionalističkih argumenata kod crnogorskih i srpskih jezičkih nacionalista, koji iz obavezne uloge žrtve tvrde da je nad njihovim jezikom izvršen lingvocid (jezikoubistvo), a nad kulturom – kulturocid. Ili da je njihov jezik dugo bio protjeran, izgnan, pa je tek njihovim radom stekao neotuđivo pravo da se vrne doma. U fusnoti sam pitala autore ovakvih tvrdnji gdje li su to crnogorski i srpski jezik izbivali vijek i po i da li su bili zajedno u egzilu, budući da su bili izgnani u isto vrijeme. Međutim, ovakve komične nacionalističke stupidarije postaju veoma opasne kad iza njih stane vlast i moć, pa one kao naučne istine uđu u obrazovni sistem. E onda je vrag odnio šalu.

* Zašto je, bez obzira na to što je u proces normativizacije svog jezika ušla skoro dve decenije kasnije od ostalih nekadašnjih jugoslovenskih republika, Crna Gora na ovom zadatku ponovila sve greške tih republika i nije stala na posebnom imenu i statusu službenog jezika već se pošto-poto konstruisao „nov“ jezik, „različit“ od onog iz nekadašnje zajedničke države?

– Upravo iz razloga što je kodifikacija crnogorskog jezika pala u ruke jezičkim nacionalistima i diletantima. Već je rečeno da nacionalizmi funkcionišu po istoj matrici (otuda ponavljanje grešaka susjeda) i sa istim ciljem. Jezički nacionalisti smatraju da nema posebne nacije bez posebnog i različitog jezika, pa je u procesu normiranja njihov osnovni cilj bio konstruisanje različitosti crnogorskog od drugih novoštokavskih standarda što se pokušalo uvođenjem arhaizama, dijalektizama i novih fonema u normu. Razgraničavanje prema drugima i dokazivanje posebnosti crnogorskog jezika kao temeljnog dokaza posebnosti crnogorske nacije bilo je važnije od realnog i naučnoutemeljenog jezičkog planiranja. Međutim, ne treba zaboraviti da je osnovni pokretački motiv aktuelnim crnogorskim nacionalistima, isključivo ostvarivanje ličnih interesa: brze i nelegalne akademske karijere, ogromna finansijska i društvena moć, te brojne nagrade i priznanja. Zato oni sada vatreno brane bivšu vlast koju izjednačavaju sa državom (smjena vlasti znači nestanak Crne Gore), a u suštini samo brane svoje interese i nezaslužene benefite.

* Zbog čega je bilo neophodno odstupiti od jugoslovenske (SFRJ) jezičke politike iako je ona, kako pišete, bila uzor u svetu po svojoj demokratičnosti?

– Nakon raspada Jugoslavije i stupanja na političku scenu svih mogućih nacionalizama, nekad u njoj marginalizovanih i prikrivenih, sve što je bilo jugoslovensko i zajedničko podvrgnuto je razgradnji i destrukciji. Na udaru se našao i zajednički policentrični srpskohrvatski jezik i sa njim, po ocjeni stranih istraživača, veoma demokratična i u svijetu uzorna jezička politika. Opšte poznata činjenica u nauci jeste da jezička politika predstavlja dio opšte politike jedne države, što znači da ako je politika države demokratična, biće i njena jezička politika, i obrnuto. Ako je suditi po nacionalističkim jezičkim politikama u zemljama srpskohrvatskog govornog područja, onda je potpuno jasno i da su opšte politike tih zemalja veoma problematične.

* Kako se dogodilo da „nov“ jezik počiva na sve samim arhaizmima i dijalektizmima, zbog čega je potvrdu njegove posebnosti trebalo tražiti i nalaziti u devetnaestovekovnoj književnosti i kakva je šteta naneta crnogorskom jeziku tim postupkom?

– Da bi se napravio otklon od zajedničkog srpskohrvatskog jezika i potvrdila različitost i od novonastalih standardnih jezika, crnogorski jezički nacionalisti su potražili razlikovne crte u govoru neobrazovanih predstavnika sa sela i književnoj tradiciji nastaloj prije početka procesa standardizacije zajedničkog jezika, tj. polovine XIX vijeka. Oni su smatrali da je tu izvorni, čisti crnogorski jezik koji nije oštećen obrazovanjem i tuđom normom. Takva radikalna shvatanja postala su temelj svih intervencija u normi, što je u suprotnosti sa svim onim što nauka o jeziku poznaje. Srećom pa je pored te arhaizovane jotovane norme u standardu ostala kao važeća i dosadašnja nejotovana varijanta, pa danas govornici crnogorskog jezika nijesu primorani da koriste jotovanu, iako nacionalisti smatraju da je samo ona crnogorski jezik. Ovakvim postupkom kodifikacije kompromitovana je nauka o crnogorskom jeziku i nanijeta velika šteta crnogorskoj kulturi i društvu.

* Zašto u prvoj deceniji tog posla nije bilo moguće ostvariti naučni dijalog sa nosiocima takve jezičke politike? U kakvoj je to, ako jeste, vezi sa vašom konstatacijom, sa kojom bismo se, uzgred, složili, da su vođe nacionalizma često poluintelektualci?

– Tipična odlika nacionalista jeste to da ne mogu da podnesu dijalog i kritičko mišljenje koje je osnova unapređenja znanja, nauke i društva uopšte. Crnogorski jezički nacionalisti svaki svoj stav proglašavaju aksiomom, pri tom izbjegavaju dijalog jer bi se u njemu njihovi krhki argumenti lako srušili. Oni su umjesto dijaloga razvili strategije napada na one koji se usude iznijeti kritički stav o bilo čemu iz domena njihovog djelovanja, pa i izvan njega. Postupci koje praktikuju u napadu na kritičare podrazumijevaju falsifikovanje, iskrivljivanje činjenica, zamjena teza, difamiranje, agresivnost, upotreba pejorativa i ružnih riječi, olako iznošenje kvalifikacija, etiketiranje, dakle, postupci koji nijesu ni akademski, ni etični. Uz to obavezno, glume žrtvu, ističući vlastitu ugroženost, ali i požrtvovanost u borbi za pravedni nacionalni cilj i opstanak države.

Da ne podnose dijalog i kritičko mišljenje dokazuje i činjenica da nikad nijesu poveli raspravu o novouspostavljenoj ortografskoj i gramatičkoj normi, ni prije ni poslije kodifikacije, nego je tretiraju kao Sveto pismo, nepromjenljivo i nedodirljivo.

* Velika smena vlasti odigrala se u Crnoj Gori posle mnogo vremena. Da li su podele u Crnoj Gori na ovaj način nestale ili postoji mogućnost da se iznova pojačaju? Koliko će ponovo udela u svemu imati crkva na koju se sadašnji političari pozivaju kao ujedinjujući faktor u borbi protiv političkih protivnika pa i jedan od razloga njihove pobede?

– Crna Gora je danas duboko podijeljeno i osiromašeno društvo zahvaljujući tridesetogodišnjoj vlasti koja je upravo na podjelama i njegovanju svih nacionalizama toliko dugo vladala i bogatila se. Najprije je ta vlast u periodu tranzicije i prvobitne akumulacije kapitala, bolje reći pljačke društvene imovine, podržavala velikosrpski nacionalizam i u njegovo ime vodila i ratove u okruženju. Tada su neprijatelji države bili Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati i Albanci. Vremenom su oni postali dobri momci i koalicioni partneri, a za državne neprijatelje su određeni Srbi koji su na referedumu većinom glasali protiv samostalnosti Crne Gore. I u nezavisnoj Crnoj Gori vlast nije učinila ništa na pomirenju među crnogorskim građanima, naprotiv, i nacionalne i socijalne podjele su se produbile.

Smjenom vlasti velikosrpski nacionalizam uz podršku Srpske pravoslavne crkve dobio je krila. Kakvu i koliko važnu ulogu će u budućnosti Crne Gore igrati SPC, koja svakako ima svoje interese i planove, veliko je pitanje. Teško je povjerovati da tenzije između Srpske pravoslavne crkve i Crnogorske pravoslavne crkve i njihovih pristalica neće biti izvor stalnih podjela i netrpeljivosti. Snaga države i nove vlasti će se testirati i kroz pravedno i demokratsko rješavanje crkvenog pitanja i vraćanja crkve u njenu sferu djelovanja. Da bi Crna Gora preživjela nova vlast mora raditi na pomirenju građana i ublažavanju svih podjela koje je posijala tridesetogodišnja bivša vlast. Uspjeh će zavisiti najviše od snage građanskih partija i aktivista u vlasti i van nje, koji će se boriti i protiv nacionalizama i njihovih retrogradnih ideja i protiv kriminala i korupcije naslijeđenih od bivšeg režima, što će biti veoma teško, ali uz dosta sreće i mudrosti, ne i neizvodljivo.

* Šta sa nacionalizmima jer smo već u novom parlamentu imali prilike da vidimo svađu oko toga koji je od naroda u Crnoj Gori doživeo genocid? Šta mislite hoće li se i to i na koji način odraziti i na crnogorsku jezičku politiku? Hoće li to biti nastavak bar dve ili čak više jezičkih politika?

– Crnoj Gori predstoji veoma interesantno političko vrijeme, ona ima šansu da kao građanska, antifašistička, sekularna i ekološka država napraviti istorijski iskorak u demokratiju i postane svijetli primjer na Balkanu, ako u aktuelnoj podjeli moći i kohabitaciji pobijede građanske partije i ideje. Međutim, lako može skliznuti u nestabilnost izazvanu sukobom između pristalica velikosrpskog i crnogorskog nacionalizma, koji zbog utilitarnih i političkih razloga izazivaju i podstiču korumpirani i kriminalizovani krugovi u Crnoj Gori i regionu. Ako se nova vlast bude bavila identitetskim pitanjima i temama svađalicama, izaći će na teren na kojem bivša vlast maestralno igra i izgubiće. Povratak bivše vlasti značio bi definitivni kraj nade u preobražaj Crne Gore u demokratsku i prosperitetnu državu. Crna Gora može opstati samo kao građanska država u kojoj će se nacionalizmi kao društvena patologija marginalizovati ili će kao znak ozdravljenja društva potpuno nestati.

Što se tiče jezičke politike, sa promjenom vlasti i eventualnom demokratizacijom društva, postoji šansa da se i jezička politika demokratizuje i da standardni jezik postane integrativni faktor koji bi ujedinio sve crnogorske građane, suprotno od onog što imamo danas da je standardni jezik razlog podjele i netrpeljivosti čak i među Crnogorcima, a kamoli među ostalim narodima koji žive u Crnoj Gori i govore zajedničkim jezikom.

Zastrašivanje stručnjaka

Nacionalisti ne prihvataju mogućnost da se upućene kritike razmotre i iskoriste u cilju poboljšanja norme, koja je inače dogovorna. Svaka i mala primjedba dočeka se na nož i sasiječe poznatim postupcima u obračunima sa kritičarima, a autor kritike proglasi se tradicionalistom, neznalicom, neprijateljem države ili nekim drugim pejorativnim kvalifikativom. To je klasično zastrašivanje stručnjaka da slobodno iznose svoje mišljenje, pa se ovakav način komunikacije ne praktikuje u naučnom i akademskom svijetu, niti mu priliči – kaže još sagovornica Danasa na temu jezičkih nacionalista.

close
Rajka Glušica: Crnogorski jezik pao u ruke jezičkim nacionalistima i diletantima 2

Prijavite se za
NJUZLETER

Svake subote u formi mejla biće Vam dostupan pregled nedelje koji za Vas biraju i komentarišu kolumnisti Danasa.

Vaša email adresa biće korišćena isključivo za potrebe slanja njuzletera u skladu sa Politikom privatnosti.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.