Šest decenija od prvog Samita nesvrstanih u Beogradu 1Foto: Wikipedia

Činjenica da Pokret nesvrstanih postoji i danas i da je u njemu 125 država sveta, pravo je čudo.

Nijedna druga neformalna hladnoratovska forma nije uspela da se održi posle pada Berlinskog zida i raspada SSSR.

U Beogradu se narednih dana održava konferencija kojom se obeležava 60 godina od održavanja Prve konferencije nasvrstanih na kojoj će prisusvovati više od 100 država članica.

Pre 10 godina održan je skup kojim je obeleženo 50 godina stvaranja Pokreta nesvrstanih.

Šest decenija posle te konferencije u Beogradu i tri decenije posle okončanja Hladnog rata može se sumirati dosadašnji razvoj pokreta u dve njegove osnovne faze: tokom bipolarne hladnoratovske konfrontacije i turbulentnog perioda u svetu nakon nestanka istočnog bloka i Sovjetskog Saveza.

Dovoljno je impresivno samo opažanje da je Pokret nesvrstanih uspeo da se održi u dva sasvim kontradiktorna okruženja: jednom za koji je stvoren i u drugom koji je formalna negacija prvog.

Poput drugih multilateralnih ugovora i organizacija, Pokret nesvrstanih prolazi kroz neizvesnosti i traganje za svojim novim identiteom – isto kao što se to događa NATO, EU (EEZ), Savetu Evrope, KEBS / OEBS, ali on je, posle Ujedinjenih nacija, ostao najmasovniji delotvorni međudržavni pokret država sa više od 120 članica.

Kraj Hladnog rata u Evropi, može se reći, delom je zasluga politike Pokreta nesvrstanih i tadašnje Jugoslavije, jer su zajedno zahtevali kraj blokovskih podela, prestanak trke u naoružavanju, dominaciju velikih nad malim zemljama, rešavanje problema mirnim putem, miroljubivu koegzistenciju i pravedniji ekonomski sitem u svetu.

Nesvrstanost je najveće dostignuće jugoslovenske revolucionarne diplomatije.

To iskustvo Jugoslavije često se bagateliše i predstavlja kao neprincipijelna politika kojom je Tito varao malo Zapad, malo Istok, ili čas bio na Zapadu, čas na Istoku.

Ništa nije netačnije od toga. Ni Zapad ni Istok nisu bili glupi, da bi njima tek tako neko mogao da manipuliše i da ih vara.

Jugoslovenska nesvrstanost nije se dogodila odjednom, nego se postepeno razvijala.

Prvi korak u tim pravcu bio je razlaz Jugoslavije i Sovjetskog Saveza 1948, koji se pretvorio u prvu socijalističku dekolonizaciju. Imperijalističke dekolonizacije usledile su kasnije, a jugoslovenska šizma postala je matrica kasnijih raskida kolonijalnih centara i perifernih kolonija, što joj je dalo iskustvo, obezbedilo ugled, prestiž i preimućstva u odnosima sa novooslobođenim državama.

Ujedinjene nacije bile su prirodni centar jugoslovenskih aktivosti gde je ona već od 1951. imala počasno mesto i zadržala ga skoro naredne četiri decenije.

Iste godine oblikuje se politika spoljnopolitičke ravnoteže.

Na jednoj strani vode se tajni pregovori u Vašingtonu o američkoj vojnoj pomoći, a na drugoj razgoreva se sukob sa SAD i Zapadom povodom Trsta.

Zanimljivo je da je ista osoba na obe strane ovog klatna – dr Vladimir Velebit, najvažniji Titov ratni i posleratni diplomata.

Nema sumnje da je glavni i najvažniji arhitekta politike nesvrstavanja jugoslovenski predsednik Josip Broz Tito. Ali, u početku Tito nije glavni, niti je onakav lider kakav će biti kasnije.

Tita na međunarodnoj sceni stvorio je rast oslobođenih afričkih nacija 1960-ih godina. Dok Indija, Indonezija i druge azijske države, podržane komunističkom Kinom, žele regionalnu organizaciju i negiraju mogućnost koegzistencije s blokovima, Tito želi globalni pokret koji počiva na principima „aktivne miroljubive koegzistencije“.

Aktivna miroljubiva koegzistencija priznaje postojanje blokova, želi da sarađuje s njima, priznaje postojanje pluralističkih formi država u svetu i prihvata da „cveta stotinu cvetova“.

Miroljubiva koegzistencija tako se transformisala u nesvrstanu i prvu međunarodnu globalizaciju, a Jugoslavija je postala njen lider.

Titov aktivizam je nadvisio Nehruovu pasivnost, Sukarnovu preteranu emotivnost i Naserovo neiskustvo.

On je uneo dinamiku i osmislio ciljeve pokreta.

Ono što je tada bila „aktivna miroljubiva koegzistencija“, danas se zove „multipolarni svet“.

Srpska diplomatija ima još uvek duboke tragove ovog pristupa međunarodnim odnosima.

Politika četiri stuba ili najboljih odnosa sa SAD, Kinom, Rusijom, EU, i pored toga što one među sobom imaju niz konflikata, a zatim prijateljski odnosi sa državama koje su zapadne parije – Iran, Venecuela, Belorusija, najjasnija su refleksija savremenih resantimana ranijih formi aktivne miroljubive koegzistencije.

To se ni u kom slučaju ne kosi sa ambicijama Srbije da postane članica EU.

Evropska unija u Briselu i Pokret nesvrstanih u Beogradu nastali su na istoj filozofskoj ideji.

Pokret nesvrstanih je mirovni projekat na isti način kao i EU.

Srbija je, stoga, odlučna da doprinosi izgradnji mira i njegovim vrednostima u svim organizacijama koje se bore za njega, bez obzira na regionalna ili globalna obeležja.

Ideja o Prvoj konferenciji nesvrstanih u Beogradu rođena je zapravo u Zalivu svinja.

Kad su se američke trupe iskrcale na Kubi, Tito je bio kod Nasera u Kairu.

Odmah su odlučili da objave zajedničko saopštenje i predlože održavanje Prvog samita nesvrstanih u Beogradu.

Kada je pre 60 godina, 3. septembra1961. u Beogradu Tito izgovorio rečenicu da razume zašto je SSSR obavio nuklearni test, ali ne i zašto je to učinio u vreme održavanja konferencije nesvrstanih, istovremeno je udario temelje američkog nerazumevanja i nepoverenja prema nesvrstanima.

Američki ambasador u Beogradu, Džordž Kenan, te reči doživeo je kao ličnu izdaju, budući da mu je jugoslovenski predsednik prethodno obećao da neće kritikovati SAD.

Kad je američka ambasada u Beogradu analizirala Prvu konferenciju nesvrstanih koja je održana u Beogradu 1961, zabeležila je da je „prisustvo velikog broja poznatih ličnosti imalo veoma uzbudljiv uticaj na ovdašnju populaciju, koja je pozdravljala delegate kad god su se pojavili na ulicama, a to je bilo i do četiri puta dnevno“.

To je svakako laskalo i prijalo učesnicima i povoljno uticalo na njihovo mišljenje o Jugoslaviji“, navedeno je u analizi i dalje zaključeno da je „snažan utisak koje Jugoslavija ostavila na sve delegate bila nagrada za napore i finansijske troškove koji su uloženi u njeno organizovanje.

Ona se predstavila kao zemlja sa efikasnom i energičnom vlašću koji izlazi u susret potrebama i uživa podršku svog naroda, postavljajući izuzetno visoke standarde političkog i ekonomskog razvoja“.

Niko nije bio tako osetljiv na kritike nesvrstanih kao Henri Kisindžer.

A ni Tito ga nije štedeo kad ga je bezimeno optuživao za puč u Čileu 1973. i vojni udar na Kipru 1974.

Kisindžer skoro dve godine nije želeo da se sretne ni sa jednim jugoslovenskim zvaničnikom i naredio je da mu se sačini lista kazni protiv Jugoslavije zbog njenih stavova kojim je vodila nesvrstani pokret u odnosu prema američkoj politici.

Kisindžer je, ipak, na poslednjem susretu s Titom, od 12. do 15. oktobra 1979. u Beogradu, odao priznanje jugoslovenskom predsedniku za njegovu ulogu u Pokretu nesvrstanih, koju „Amerika visoko ceni“.

Prelomni momenat u razvoju pokreta nastupio je krajem Hladnog rata.

Kad je 1989. održan 9. Samit u Beogradu, bilo je jasno da se bipolarni svet bliži kraju i da se izmiču osnove dotadašnjeg postojanja pokreta.

Perestrojka u Sovjetskom Savezu bila je u punom jeku, pa se i od Beogradskog samita očekivalo da modernizuje paradigmu delovanja pokreta.

Kao domaćin skupa, Jugoslavija je smatrala da je potrebna promena politike pokreta na globalnom nivou, da bi pokret preživeo izazove novog vremena.

Otuda je Jugoslavija zagovarala ono što je nazvano „modernizacija Pokreta nesvrstanih“, koja je u stvari podrazumevala odbacivanje nekadašnjeg odbijajućeg stava prema dva bloka svetske moći.

Američki predsednik Džordž Buš opisao je viziju budućnosti međunarodnih odnosa u govoru pred američkim Kongresom 11. septembra 1990, nazvavši je „novi svetski poredak“, opisujući je kao „novo doba oslobođeno pretnje terora, jače u težnji za pravdom i sigurnije u potrazi za mirom, doba u kojoj narodi sveta, Istok i Zapad, Sever i Jug, mogu napredovati i živeti u harmoniji…“

Nesvrstani nisu usvojili ideju o „novom svetskom poretku“.

Pred Ministarsku konferenciju nesvrstanih u Akri (Gana), septembra 1991, svetska politička situacija dodatno se pogoršala, uključujući, između ostalog, i raspad jugoslovenske federacije.

Izveštaj konferencije u Akri zaključio je da nije postignut konsenzus u prilog stavu da se Hladni rat završio i da se pojavio „novi svetski poredak“.

Sastanak jeste, međutim, ponovo potvrdio svoju raniju posvećenost politici kompromisa i konsultacija.

Tako je, pred 13. Samit, čiji je domaćin trebalo da bude Bangladeš 2002, u jesen nakon izbora 2001, na prvoj sednici nove vlade, Bangladeš otkazao domaćinstvo skupa.

Novi ministar finansija rekao je da je nesvrstanost „mrtav konj“ i da Bangladeš ne treba da troši novac da „pokopa tog konja“.

Neke velike zemlje optuživale su Pokret nesvrstanih da pripada „oportunističkom bloku“.

Činjenica da su nesvrstane zemlje preživele kraj Hladnog rata ipak ukazuje da je reč o značajnoj političkoj činjenici ili otvara dilemu da je možda samo slučaj inercije u međunarodnim odnosima.

Na osnovu toga postavlja se pitanje da li je Pokret ostao efikasan i relevantan u sadašnjem međunarodnom kontekstu?

Savremene oštre konfrontacije i sukobi na svetskoj sceni ponovo su otvorile pitanje izneverenih visokih očekivanja koje je čovečanstvo imalo posle okončanja blokovske podeljenosti i Hladnog rata, ali i neophodnost objašnjenja zašto je to tako i zašto su odnosi u svetu krenuli putem eskalacije sukoba i napetosti, za koje se ponekada ima utisak da su snažnije nego u vreme Hladnog rata.

Neke članice navode da je pokret ostao isuviše vezan za moralnu, a ne za materijalnu snagu, iako je jasno da zemlje u razvoju nemaju uslova da potenciraju vlastitu ekonomsku silu.

Govoreći februara 1953. u Parlamentu, Džavaharlal Nehru je primetio da „snaga koja ograničava ili uslovljava spoljnu politiku neke države može biti vojna, finansijska ili, ako mogu da upotrebim reč, moralna. Očigledno je da Indija nema ni vojnu, ni finansijsku snagu. Dalje, mi nemamo želju i ne možemo nametati svoju volju drugima“.

Preostala je, dakle, samo moralna snaga kao osnova delovanja u međunarodnim odnosima.

A ta moralna snaga tesno je bila povezana sa striktnim poštovanjem međunarodnog prava iz koga su zemlje osnivači nesvrstanih formulisali svoje osnovne principe.

Što je više nepoštovanja međunarodnog prava, odnosno nepoštovanja prava drugih država, utoliko je pozicija nesvrstavanja privlačnija za mnoge države u savremenom svetu.

Nesvrstanost nije uzela Jugoslaviji ništa, a dala joj je mnogo. Ona je otvorila Jugoslaviju svetu, izmenila njen komunizam i uključila njena brojna preduzeća u svetsku privredu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari