Sirija: Asad i Rusi ostaju, Amerikanci odlaze 1Foto: Fonet-AP

Intervencija vazduhoplovnih i mornaričkih snaga Sjedinjenih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske protiv Sirije, u prošlu subotu, izvedena kao reakcija na napad hemijskim oružjem…

… navodno snaga pod kontrolom Bašara el Asada u mestu Duma, u kojem je stradalo 70 osoba, brzo odlazi u zaborav, što se medija koji su u njoj videli početak ozbiljne konfrontacije Vašington – Moskva tiče. U samoj Siriji, gde rat ili bolje rečeno ratovi, besne već sedam godina, agonija se nastavlja.

Zemlja je raskomadana na nekoliko teritorija pod kontrolom različitih snaga: nešto više od polovine bivše države drži Asadova vlada, čije su snage počele da se oporavljaju posle ruske intervencije septembra 2015, a koje podržava i Iran. Severoistok je u najvećoj meri pod kontrolom kurdskih milicija (YPG – Jedinice za zaštitu naroda), a nekoliko enklava, među kojima provincija Idlib, u rukama je sirijskih pobunjenika, između ostalih Nusra fronta. I jedne i druge podržava Zapad. Severozapad su zauzeli Turci. Postoje i dve veće i nekoliko manjih enklava Islamske države. Rusi drže pomorsku bazu u Tartusu i vazduhoplovnu u Hmejmimu, Amerikanci imaju 2.000 vojnika koji će se uskoro, prema najavi predsednika Donalda Trampa, vratiti kući.

Pre izbijanja sukoba 2011, Sirija je imala 22 miliona stanovnika, a od tada su, prema podacima iz 2016, njih 13,5 miliona postali izbeglice: oko pet miliona je napustilo Siriju, ostali su interno raseljeni. Poginulo je oko pola miliona ljudi, prema aktuelnim procenama. Sukobi su pre sedam godina izbili, prema zapadnom narativu, zato što su građani želeli više demokratije, a Asad im to nije dao. Od početne priče zapadnih zemalja da „diktator koji kolje sopstveni narod“ – tako se doduše tretira i sada – mora da ode, sada se ističe da cilj ovog, kao i ranijih napada nije promena režima u Damasku. Asad svakako ima svoj rok trajanja, a rešenje za posleratnu Siriju nije na vidiku.

Do velike konfrontacije između SAD i Rusije, suprotno navodnim očekivanjima, nije došlo. Poređenja sa Kubanskom raketnom krizom nisu održiva. Kao i prilikom američkog napada na vazduhoplovnu bazu Šajrat aprila 2017, za koji je povod bio isti – hemijski napad – Rusi su unapred bili obavešteni. Napad je bio „ciljan“, ograničenog opsega, mete postrojenja sa hemijskim oružjem. Šta je bio cilj akcije? Zvanično, da se pokaže da se „ubijanje sopstvenog naroda“ neće tolerisati. Poginula su šestorica sirijskih vojnika. Asad je tu gde je, Rusi takođe, Amerikanci idu uz obećanje da bi, ako treba, mogli opet da napadnu sa svojih brodova u Sredozemlju.

Suzan Rajs, savetnica za nacionalnu bezbednost tokom drugog mandata Baraka Obame, u tekstu objavljenom u Njujork tajmsu posle napada, primećuje da je politika prethodne i sadašnje administracije prema Siriji „više slična nego različita“.

Dok su Rusija i Iran „izdašno plaćali kako bi sirijskog vođu Bašara el Asada osposobili da rasturi opoziciju i koji će ostati u Siriji da ga podržavaju“, SAD „treba da razjasne svoje strateške ciljeve u Siriji i sprovode ih nemilosrdnom disciplinom“, piše Suzan Rajs podsećajući nas koliko je Obamin odnos prema ovoj krizi bio neodlučan i koliko je upravo takav stav doveo do stanja stvari koje je opisala.

Američke političke opcije u Siriji, prema njenim rečima, sada su „gore, ograničenije i neefikasnije nego ikada“. Koristeći frazu koju često upotrebljava i Tramp – „civilizovani svet“ – u koji ubraja izvođače napada, Rajs predviđa da će „odvraćajući učinak“ ovog i eventualnih budućih bombardovanja biti veoma kratkotrajan, misleći na navodnu Asadovu rešenost da upotrebljava hemijsko oružje. Za nju, u tom smislu, nije „najmanje važan“ faktor to što su SAD „oprezne da ne izazovu širi sukob“.

Bivša Obamina saradnica smatra da Amerika i dalje treba da se uzdržava od pokušaja vojnog rušenja Asada jer bi cena takve akcije, ne samo novčana, bila viša od eventualnih koristi koje bi donela. „Pošto su Rusija i Iran već toliko puno uložili da ga (Asada) održe, rizici takve strategije samo su se povećali. Sjedinjene Države treba da nastave da izbegavaju neposredan sukob sa Rusijom; ograniče rizik sudara Izraela sa Iranom i njegovom produženom rukom Hezbolahom; i da otklone konflikt između Turske i sirijskih Kurda čiju pomoć Amerika još treba protiv Islamske države“.

Rajs očigledno smatra da je glavni zadatak na koji SAD treba da se usredsrede Islamska država. Zato Trampovu najavu povlačenja naziva ishitrenom. Odlazak 2.000 američkih vojnika, tvrdi, omogućio bi oporavak džihadista. Ona priznaje da strategija koju nudi – a u koju spada i maglovita vizija nekih budućih „slobodnih i fer izbora“ u Siriji – neće zaustaviti rat, ali će zato „Sjedinjene Države sačuvati upravljenim na jasne i dostižne ciljeve, otkloniti strateško prenaprezanje (Amerike) i mudro služiti našim središnjim nacionalnim interesima“.

Šta su bili interesi Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske da se pridruže američkoj blic vojnoj akciji? Što se tiče Londona, nema sumnje da on ostaje glavni saveznik Vašingtona čija je aktuelna administracija toplo pozdravila odlazak Britanije iz Evropske unije, kao i glavni zagovornik aktuelnog oštrog kursa prema Rusiji. Ipak, i britanska premijerka Tereza Mej jasno je stavila do znanja da rušenje Asada, što bi vodilo još oštrijem kursu prema Rusiji, nije bila opcija – makar u minulom bombardovanju. Deo odgovora na pitanje o motivima Francuske svakako se sastoji u želji predsednika Emanuela Makrona da, posle početnih nesuglasica, pokuša da uspostavi dobre odnose sa Trampom. I izgleda da im to obojici za sada polazi za rukom.

Isto to ne može se reći kada je reč o odnosima SAD i Nemačke koja je upadljivo nedostajala u vojnoj akciji koju je Tramp predvodio. Nemački list Handelsblat u svom izveštaju o jednoj emisiji ZDF-a posvećenoj Siriji navodi zanimljivu opasku o stavu Ursule fon der Lajen, nemačke ministarke odbrane, koja je u emisiji „vazdušni napad nazvala dobrim i istovremeno izgledala zadovoljno što Bundesver nije bio zamoljen za pomoć“. Dakle, od Nemačke nije ni traženo da pokrene svoju avijaciju. Nejasno je da li je Angela Merkel takav zahtev predupredila svojim „najn“ – kako je to tendenciozno interpretirao Sputnjik. Objašnjenje za nemačko uzdržavanje od vojne akcije tumači se i njenim zahtevom da postane nestalna članica Saveta bezbednosti UN, za šta mora da obezbedi dovoljan broj glasova u Generalnoj skupštini.

U pomenutoj emisiji naslovljenoj „Sirijska dilema – nema rešenja bez Putina?“ postavljeno je i pitanje da li Evropa ima svoju strategiju za Siriju. Komentator Handelsblata zaključuje da je emisija u kojoj je Ursula fon der Lajen saopštila „simpatičan“ stav Berlina – pokazala da je Evropa „od takve strategije udaljena“.

Komentator Cajta u svojoj analizi navodi da su „današnji savezi često taktički i situacioni, a granice između prijatelja i neprijatelja fluidne“. Dok tvrdi da je „ruska ekonomija danas manja od italijanske“, zaključuje da se u Siriji Rusija, Iran i Turska dogovaraju o budućim interesnim sferama, a SAD posle ograničenog napada na industriju hemijskog oružja ne rade više ništa da naškode režimu Bašara el Asada.

Jednu od moralnih pouka posle napada objavljuje alternativni nemački novinar Jirgen Todenhefer, koji je u vreme najvećeg uspona Islamske države posetio „glavni grad kalifata“ i o tome objavio knjigu. On Trampovo zvocanje Rusiji i Iranu zbog njihove podrške Asadu opisuje kao lošu šalu ističući da su Sjedinjene Države odgovorne za smrt „više od milion nedužnih muškaraca, žena i dece na Bliskom istoku“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari