Škola na prodaju ili kapitalizam na surovi srpski način 1Foto: Stanislav Milojković

Čudna je ova naša zemlja. U školi se uči jedno, u životu drugo.

U demokratskoj zemlji Srbiji još uvek se ratni zločinci smatraju nacionalnim herojima; rehabilituju se Mihajlović i Nedić; decenijama se ne pronalaze ubice novinara, ili se očigledno ubistvo kvalifikuje kao samoubistvo; osuđeni kriminalac dobija specijalno dopuštenje da pre odsluženja kazne zagadi javni i mentalni prostor svojim permanentnim prisustvom u rialiti programu televizije; maskirani radnici sa crnim fantomkama na glavama noću ruše delove grada; niko ne biva optužen ni za govor mržnje, niti za kupovinu univerzitetske diplome; o odgovornosti učesnika u vlasti za izgovorenu javnu reč da i ne govorimo.

Srećemo odrasle ljude (a bogami i neke političare) koji su uvereni da se pojam „građanin“ odnosi na stanovnike gradova; koji smatraju da građanska neposlušnost znači nekažnjeno kršenje zakona; koji misle da Ustav štiti državu od njenih građana; koji veruju da predizborna ćutnja znači da ne sme da se priča o izborima; koji misle da izborna krađa podrazumeva „krađu listića iz kutija“, da je na demokratskim izborima zabranjeno glasati za sebe; da dijalog znači razgovor dva lica, a da je diskusija „ono kad svi galame uglas“, da debata znači „nadglasati protivnika“, a za deliberaciju nisu nikad ni čuli; da fotografisanje političara sa decom znači da oni vole decu, a njihovo fotografisanje po crkvama i hramovima znači da su oni veliki vernici; koji misle da je pravoslavlje zvanična religija u Srbiji i da su sekte zabranjene; da imaju dužnost odbrane zemlje onda „kad je zemlja ugrožena“, a da ratno stanje proglašava ministar odbrane; da se humanitarno pravo bavi „pružanjem pomoći siromašnima“, da je „u ratu (kao i u ljubavi) sve dozvoljeno“; da je parola „Srbija Srbima“ politički korektna; da su nevladine organizacije one koje deluju protiv Vlade; da podela vlasti znači da se vlast deli između političkih partija; da je u demokratiji – većina uvek u pravu; da sloboda štampe znači da „novine mogu da štampaju šta god hoće“, da mehanizmi medijske manipulacije predstavljaju „način na koji se upravlja medijima“, a građanska inicijativa je „ono kad stanari čiste sneg ispred solitera…“

Teško je okončati ovaj spisak „naivnih uverenja“ (eto, i pedagogija ima, politički korektan izraz za neznanje). Ako đaci, u prvom ili drugom razredu srednje škole/gimnazije, imaju ovakva uverenja, nije se čuditi. Nije ni zameriti. Tek će u trećem i četvrtom razredu ove teme obrađivati tokom nastave građanskog vaspitanja, filozofije, sociologije i ustava i prava građana. Ali ako odrasli ljudi imaju ovakva uverenja, to može da znači samo jedno – da kroz školovanje i kroz život nisu naučili da budu – građani. I to se tiče tek znanja; a šta je sa veštinama, sposobnostima, stavovima i usvojenim vrednostima? A možda su baš takvi, „građani naivnih uverenja“ potrebni ovoj državi?

Mesec dana je prošlo od nesrećne ujdurme sa prodajom Železničke tehničke škole. Informacija je bila na svim vestima, 23. i 24. januara, nakon što su nastavnici i učenici škole (2 dana pre licitacije) saznali za to. Saznali, i uzbunili medije, a možda i javnost. Bura je trajala dva dana. Licitacija je odložena na 60 dana. Ministar prosvete je rekao „da je u pitanju greška, da škola neće biti prodata i da su državi potrebni kadrovi koje školuje“. Do danas, niko ne zna da li je greška ispravljena. Da li je bila slučajna ili namerna. Niko ne zna ko je načinio grešku. Niko ne razume kako je to upis vlasništva u katastar (zgrada površine 6.355 kvadratnih metara na atraktivnoj lokaciji, u blizini Hale Pionir, procenjene vrednosti od 483.313.793,95 dinara) mogao da bude učinjen greškom. Niko ne zna da li je takva greška krivično delo ili prekršaj, da li se kažnjava, ili toleriše. Kako se uopšte moglo desiti da se srednja i visoka železnička škola nađu na doboš-listi nepokretnosti javnog izvršitelja Ratka Vidovića? Niko ne razume da li se radi o zgradi, o zemljištu, ili o „ustanovi obrazovanja“. Šta se u stvari prodaje? Ko prodaje? Je li Železnica vlasnik ili korisnik, ako jeste, od kad to, ili nije ni jedno ni drugo? Ili su možda sva ova pitanja deplasirana, možda je jedino značajno pitanje – ko kupuje? Ko se to usuđuje da „baci šapu“ na škole?

Neko će reći, pa šta, zašto škola ne bi bila na prodaju? Bilo je raznih prodaja. Sve može da se proda: na primer, mesto stradanja i sećanja, gotovo grobnica, prostor nekadašnjeg nacističkog logora „Topovske šupe“ na Autokomandi; na primer, Kliničko-bolnički centar „Dragiša Mišović“; na primer, Saobraćajni institut CIP. Neki od njih su „uspešno“ prodati, neki su se (zasad) spasili. Primera, sigurni smo, ima još. Ima li smisla nabrajati ih kad smo, već samo u par navedenih, lako prepoznali novosrpski vrednosni okvir u kome se koprcamo: ubijene žrtve nisu važne, bolesnici nisu važni, naučnici nisu važni, nastavnici i učenici nisu važni. Šta je onda važno? Da li je važno samo uvećanje sumnjivog krupnog kapitala, pod najpovoljnijim uslovima, npr. na ponovljenoj licitaciji, po sniženoj ceni? Je li to dokaz da smo iz stanja „zamrznute tranzicije“ najzad prešli na novu fazu – kapitalizam na surovi srpski način? Da li bi ikoga uznemirilo podsećanje na Dositeja Obradovića u neznatno izmenjenoj formulaciji „Škole, škole, braćo, a ne zvona i praporci“!

Nekako, ova „prodaja“ Železničke tehničke škole podseća na, ne tako davno zabeleženu, još jednu nesrećnu ujdurmu, na pokušaj ukidanja građanskog vaspitanja. Podseća na sva ona „ogledna“ odeljenja u stručnim školama kojima je smanjen broj časova opšteobrazovnih, humanističkih predmeta, dok su neki ukinuti. Podseća i na ideju „dualnog obrazovanja“ za koju ne vidimo opravdanje da u sintagmi zadrži reč „obrazovanje“ kad se radi o obuci. Nekako, tužno podseća i na Čaplinova „Moderna vremena“. Ovde se obrazovanje svodi na puko osposobljavanje radnika za obavljanje određenih zanimanja. To se lepo kaže – kurs. A svi volimo „Kursadžije“.

Prodaja škole boli ponajviše. Gura prst u oko. Zapanjuje, zgražava. Bezobzirno; ne, ne, besprizorno je bolja reč! Škola na doboš – jasna je poruka da država ne brine o obrazovanju mladih, da obrazovanje nije važno, da mladi nisu važni, da budućnost nije važna. Kako će budući „građani“ umeti da grade građansko društvo, kako će umeti da brane svoja i tuđa prava, kako će znati da se bore za svoje interese, kako će znati da kažu šta misle? Ili možda uopšte i ne treba da misle? Možda je predviđeno da budu samo dobar materijal za manipulaciju?

Ma, lomite nam bagrenje, samo škole ne dirajte! Znamo da nisu svemoguće, ali znamo da se kvalitetnim obrazovanjem razvija i demokratska politička kultura. Znamo da celokupan proces vaspitanja i obrazovanja treba da teži formiranju autonomnih ličnosti, slobodnih građana, a ne podanika. Znamo da je demokratija – način života, kako kaže profesorka Zaga Golubović, „a ne samo politička kategorija koja obezbeđuje niz procedura za upravljanje. I još, da život u demokratskom građanskom društvu pruža ljudima niz prednosti, prava i sloboda koje im život u autoritarnim, nedemokratskim režimima i diktaturama uskraćuje. Ali, nema velike koristi od tih mogućnosti ako građani ne umeju da iskoriste sve prednosti koje im takav društveni poredak nudi, ili ako nisu spremni da zaštite demokratski poredak i slobodu ako nekad budu ugroženi“.

Pa ipak, ima primera uspešne odbrane. Takva je, pre devet godina, bila odbrana Petog parkića na Zvezdari. „Taj park je mesto gde se družimo, igramo fudbal, gde nam odrastaju deca i zato smo ga svi branili. Advokati, urbanisti, arhitekte koji su bili deo pokreta, svi su oni iz našeg bloka“, rekoše onomad građani sa Zvezdare. Što se profesora i đaka Železničke tehničke škole sa Palilule tiče, kao što reče jedan kolega, „poenta i dalje ostaje antipiljarska: ne prodajemo, ne ukidamo, ne izmeštamo i ne pripajamo drugim školama Železničku tehničku školu! Ende“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari