Socijalna država u eri globalizacije 1

Konstatacija da socijalna država trpi veliki pritisak usled efekata globalizacije i migracija, danas je truizam. Prirodu tog pritiska bolje ćemo razumeti ako se vratimo izvorima i poreklu socijalne države.

Kao što su nas Avner Ofer i Danijel Soderberg nedavno podsetili u knjizi Nobelov faktor (2016), socijalna demokratija i socijalna držav proistekli su iz shvatanja da svako od nas prolazi kroz periode života kada nismo sposobni da doprinosimo i zarađujemo, a prinuđeni smo da trošimo da bismo živeli.

To važi za decu (otuda dečji dodatak), bolesne (otuda zdravstveno osiguranje i pravo na bolovanje), povređene na radu (otuda osiguranje od nezgoda na poslu), mlade roditelje (porodiljsko odsustvo), ljude bez posla (osiguranje za slučaj nezaposlenosti) i stare (penzije).

Socijalna država je izgrađena da bi obezbedila takve beneficije i pružila ih u obliku osiguranja za slučaj nekih vanrednih i nekih sasvim uobičajenih situacija.

Socijalna država podrazumeva slična pravila ponašanja i potrebe koje su svima zajedničke, to jest, kulturnu i često etničku homogenost.

Nije slučajnost to što je prototip socijalne države, koji je nastao tridesetih godina u homogenoj Švedskoj, uključivao priličan broj elemenata nacionalnog socijalizma (frazu ovde ne koristim u pežorativnom smislu).

(Dobra) socijalna država ne priznaje „druge“

Osim što je uslovljena zajedničkim iskustvom i široko prihvaćenim oblicima ponašanja, socijalna država podrazumeva obavezno i masovno učešće u njenim programima osiguranja da bi oni bili održivi.

Socijalno osiguranje ne možemo ograničiti samo na deo radne snage, jer se tako otvara pitanje selekcije, kao što pokazuju beskrajni sukobi oko zdravstvenog osiguranja u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ako je izlazak iz sistema osiguranja moguć, svako ko veruje da mu osiguranje neće biti potrebno (na primer, bogati, radnici sa malim izgledima za gubitak posla, ljudi dobrog zdravlja) to će i učiniti, jer niko ne želi da plaća usluge koje će neko drugi koristiti.

Sistem koji bi se oslanjao samo na takve druge bi bio neodrživ zbog visokih premija.

Zato je funkcionisanje socijalne države moguće jedino ako sistem obuhvata sve ili gotovo sve pripadnike radne snage ili sve građane.

Preduslovi opstanka socijalne države ugroženi su globalizacijom.

Trgovinska globalizacija je u većini zapadnih zemalja dovela do relativnog pada prihoda srednje klase.

To je donelo dohodovnu polarizaciju: sve je više ljudi koji gravitiraju ekstremnim polovima dohodovne distribucije, a sve manje onih blizu sredine.

Sa dohodovnom polarizacijom bogati počinju da shvataju da im je isplativije da izgrade sopstvene privatne sisteme, jer učešće u masovnim sistemima sa znatno siromašnijim ljudima koji su izloženi drugačijim vrstama rizika (veća verovatnoća nezaposlenosti ili određenih oboljenja) dovodi do značajnih transfera u korist siromašnih, a na štetu bogatih.

Privatni sistemi zaštite obezbeđuju kvalitetnije usluge za bogate (po jedinici troška) jer omogućuju uštede na onim rizicima sa kojima se bogati ne suočavaju.

Ako veoma mali broj bogatih puši ili pati od prekomerne težine, oni ne maju interesa da plaćaju za zdravstvenu zaštitu pušača i gojaznih.

Tako nastaje podeljeno društvo, što se očituje u rastućem značaju privatnog zdravstvenog osiguranja, privatnog obrazovanja i privatnih penzionih fondova.

Kada su privatni sistemi jednom uspostavljeni, bogati više nemaju razloga da plaćaju visoke poreze jer nemaju koristi od stvari na koje se poreski prihodi troše.

To dovodi do erozije poreske osnovice. Otuda sledi zaključak da će izrazito nejednako ili visoko polarizovano društvo imati velikih teškoća u održavanju institucija socijalne države.

Razlike u očekivanim životnim iskustvima guše homogenost

Ekonomska migracija, kao još jedan aspekt globalizacije koji je većina bogatih društava iskusila u poslednjih pedeset godina, mada se neka društva u Evropi prvi put suočavaju s njom, takođe potkopava po dršku institucijama socijalne države.

U sistem socijalne zaštite uključuju se ljudi čije su društvene norme, pravila ponašanja i životna iskustva sasvim drugačiji ili se bar percipiraju kao takvi.

Starosedeoci i migranti mogu se ponašati na različite načine i pokazivati različite preferencije.

Slične razlike mogu postojati i između različitih grupa unutar populacije domaćeg stanovništva.

Percipirano odsustvo afiniteta između bele većine i afroameričke manjine u Sjedinjenim Državama proizvelo je u Americi znatno slabije razvijenu socijalnu državu u odnosu na zemlje u Evropi (Kristov, Lindert i McClelland, 1992).

Isti proces sada se odvija u Evropi, gde velike zajednice migranata nisu uspešno asimilovane, a starosedeoci žive u uverenju da doseljenici dobijaju disproporcionalno veliki deo beneficija.

Činjenica da starosedeoci osećaju manjak afiniteta ne mora nužno biti posledica diskriminacije.

Ponekad je na delu diskriminacija, ali ovakvi stavovi češće su utemeljeni na uverenju nekih ljudi da su izgledi da će kroz određene životne situacije prolaziti jednako često kao neki drugi ljudi relativno mali, pa otuda ne žele da daju doprinos za osiguranje takvih drugih ljudi.

Činjenica da Afroamerikanci u Sjedinjenim Američkim Državama imaju više izgleda da ostanu bez posla ili završe u zatvoru verovatno je i dovela do toga da belci često odbijaju da podrže beneficije za nezaposlene i ulaganja u kazneni sistem.

Isto tako, pretpostavka da će migranti imati više dece nego starosedeoci može dovesti do redukovanja beneficija za decu u Evropi.

U svakom slučaju, razlike u očekivanim životnim iskustvima potkopavaju homogenost koja je preduslov postojanja održive socijalne države.

Takođe, u eri globalizacije razvijene socijalne države privlače slabije obrazovane i manje ambiciozne migrante.

Ako su svi ostali parametri isti, odluka migranta o tome u koju zemlju se treba iseliti zavisiće pre svega od dohotka u toj zemlji u odnosu na druge zemlje.

To bi u načelu trebalo da znači da će migranti birati bogatije zemlje.

Međutim, u obzir se moraju uzeti i očekivanja migranata u pogledu mesta na kom će završiti na dohodovnoj lestvici.

Ako migrant očekuje da će se naći na donjem delu lestvice, možda zbog manjka radnih veština ili ambicija, onda su egalitarne zemlje sa razvijenom socijalnom državom bolji izbor.

Migrant koji očekuje da će završiti u gornjem delu lestvice doći će do suprotnog zaključka. Otuda negativna selekcija migranata koji biraju razvijene socijalne države.

Dva negativna trenda koji se uzajamno pojačavaju

Na Slici 2.6. prikazani su empirijski nalazi o tome koliko koristi dohodovna jednakost donosi migrantima u zavisnosti od toga na kom delu dohodovne lestvice očekuju da će završiti, a na osnovu proračuna za 118 zemalja za 2008. godinu (Milanović, 2015).

Socijalna država u eri globalizacije 2

Rezultate treba tumačiti na sledeći način.

Ako je migrant pesimističan, ne poseduju razvijene radne veštine i očekuje da će završiti u pet procenata najsiromašnijih (ventil najsiromašnijih) u zemlji primaocu, onda će, ukoliko izabere zemlju čiji je BDP po glavi stanovnika za osam procenata manji, ali je nejednakost u njoj za jedan Đinijev poen niža, njegova situacija bi ti ista kao da je izabrao zemlju koja je za isti procenat bogatija, ali je ne jednakost u njoj za jedan poen veća.

To je prikazano u tački A.

Za drugi ventil prikazan na Slici 2.6. viši stepen jednakosti je nešto manje vredan – oko pet odsto dohotka – i tako dalje.

Migranti koji očekuju da završe u šesnaestom ventilu ili na još višoj poziciji izabraće zemlju u kojoj je nejednakost velika jer im na visokim pozicijama distributivne lestvice nejednakost ide u prilog.

Za optimistične ili visoko obrazovane migrante visoka nejednakost je prednost i verovatno će odabrati da migriraju u siromašniju zemlju u kojoj je nejednakost veća.

Na primer, radije će oti ći u Kolumbiju nego u Švedsku, iako je Kolumbija siromašnija zemlja.

Pošto očekuju da u zemlji domaćinu završe na visokim pozicijama na lestvici distribucije dohotka, stepen nejednakosti je u njihovom slučaju važniji faktor nego srednji dohodak.

Kao što smo videli, za pesimistične migrante ili one sa ograničenim radnim veštinama koji očekuju da završe na donjem delu lestvice važi suprotno: oni će birati zemlje u kojima je jednakost veća.

Otuda pesimistični migranti u većem broju migriraju u zemlje sa razvijenim sistemima socijalne zaštite.

Ako su takvi pesimistični migranti uz to i manje ambiciozni ili manje kvalifikovani, može se zaključiti da bogate zemlje sa razvijenim sistemima socijalne zaštite zaista privlače pogrešnu vrstu migranata.

Ovakvu dinamiku negativne selekcije dokumentovali su Akdžigit, Baslandže i Stančeva (2015) kad su pokazali da izumitelji (za koje se može pretpostaviti da su visoko obrazovani i ambiciozni) obično migriraju iz zemalja sa visokim porezima u zemlje sa niskim porezima, to jest, u zemlje u kojima je socijalna država manje razvijena.

Borhas (1987) je došao do istih rezultata za Sjedinjene Američke Države ispitujući zemlje porekla iz kojih migranti dolaze: migranti koji su dolazili iz zemalja u kojima je jednakost bila veća nego u Sjedinjenim Američkim Državama obično su imali više kvalifikacije.

Zemlje koje će imati najviše problema jesu one koje imaju dobro razvijen sistem socijalne zaštite i nizak stepen dohodovne mobilnosti.

Migranti koji se usele u takve zemlje ne mogu očekivati da će se njihova deca uspeti na dohodovnoj lestvici.

Takve zemlje će nastaviti da privlače najmanje radno sposobne ili najmanje ambiciozne migrante koji će formirati najnižu klasu za čiju decu neće biti mogućnosti napretka.

Takav sistem funkcioniše kao proročanstvo koje se samo od sebe ispunjava: u zemlju će stizati sve više neškolovane radne snage koja ne uspeva da se asimiluje.

Starosedeoci će populaciju migranata kojima nedostaju radne veštine i ambicija (što, kao što sam upravo pokazao, može biti tačno) posmatrati i doživljavati kao drugačije.

Izostanak prihvatanja kao ravnopravnih članova zajednice migranti će doživeti kao potvrdu antimigrantskih predrasuda starosedelaca ili, još gore, kao versku ili etničku diskriminaciju.

Tako se socijalna država suočava sa dva negativna trenda koji se uzajamno pojačavaju.

Polarizacija između siromašnih i bogatih na unutrašnjem planu podstiče razvoj privatnog sektora za pružanje socijalnih usluga i dovodi do povlačenja bogatih iz državnog sistema.

U državnom sistemu ostaju samo oni čije su premije veoma visoke, pa su i mnogi od njih prinuđeni da odustanu. S druge strane, usled negativne selekcije u zemlju pristižu migranti bez radnih veština, što starosedeoce dodatno podstiče da izađu iz sistema socijalne zaštite.

Za ovaj začarani krug nema jednostavnog rešenja, ali dve inicijative bi mogle biti od koristi:

Sprovođenje politika koje vode ujednačavanju nasledstva, što omogućuje niže oporezivanje tekućeg dohotka i smanjuje potrebe za socijalnim davanjima;

Suštinske promene kojima bi se migracija organizovala kao privremeni radni boravak bez automatskog pristupa državljanstvu i kompletnoj ponudi usluga socijalne zaštite.

Iz knjige, Branka Milanovića „Kapitalizam, sam“, Akademska knjiga, 2021.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari