Sramoćenje Hrvatske pred Europom 1Foto: EPA/ OLIVIER HOSLET

Plenkovićeva je vlada došla na korak do ostvarenja strategijskog master plana za ulazak RH u prostore Schengena i eurozone; već su definirani i rokovi, ali veliko je pitanje hoće li sve to ići tako glatko i brzo kako se u vladajućim krugovima priželjkuje, posebice ako to sagleda(va)mo u kontekstu tri velike afere koje su unazad tri tjedna do temelja p(r)otresle čitavu zemlju, a imale su i snažan, negativan eho u strukturama EU.

Dakako, radi se o aferi Softver („naštimavanju“ natječaja u nabavi informatičkih programa europskim novcem, koji nikad nisu ni bili korišteni) u kojoj glavnu ulogu ima bivša Plenkovićeva ministrica regoinalnog razvoja i EU fondova Gabrijela Žalac; zatim o „padu“ optužnice u sudskoj trakavici stoljeća Agrokor, kaznenopravnom megapredmetu u kojem je jedna od optuženih Piruška Canjuga (supruga nekad jednog od najmoćnijih HDZ-ovca Zlatka Canjuge), o svim fazama istrage protiv nje bila informirana izravno od bivše zagrebačke tužiteljice Mirele Alerić Puklin (obje nedavno uhićene) i na koncu tragičnoj pogibiji male afganistanske djevojčice Madine Hosseini na hrvatsko-srpskoj granici kod Tovarnika, za koju je svojim nezakonitim postupanjima odgovorna isključivo hrvatska policija, a koja je potom svim sredstvima i nečasnim pritiscima pokušala prikriti svoju krivnju.

A da stvari budu još i gore, sve te silne lopovluke, sramotna, neodgovorna postupanja i zataškavanja, pod pritiscima vladajuće politike „pokrivale“ su DORH (Državno odvjetništvo) i USKOK, pravosudne institucija zadužene upravo za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala.

NAJOPASNIJI „SLUČAJ ŽALAC“: Za Plenkovića, „slučaj Žalac“ potencijalno može biti najopasniji, jer ukoliko se u sudskom postupku dokaže kako su kadrovi (uz ministricu radi se i o sada razrješenom Tomislavu Petricu, šefu SAFU – Središnje agencija za financiranje programa i projekata EU) koji slove kao izravni premijerov odabir, organizirano (u)krali europske novce i kanalizirali ih u privatne džepove (1,4 milijuna eura koji su netragom „nestali“), odnosno kako je gđa Žalac unaprijed, s odabranim stranačkim „klijentima“ i osobnim prijateljima, dogovarala uvjete natječaja, te položajem i utjecajem koji je imala „osiguravala“ svojim favoritima dodijelu novca iz EU fondova, bez da itko od nadležnih provjerava ili ne daj Bože ometa realizaciju dogovorenih poslova, onda će to biti žestok udarac njegovom ugledu u Bruxellesu.

Teško će se Plenković „oprati“ i pred domaćom, ali i europskom javnošću, jer će se evidentno pokazati i dokazati kako su njegove priče o nekakvom „novom HDZ“ u kojem sad navodno vlada nulta tolerancija protiv korupcije i kriminala, puke tlapnje.

Javna je tajna i to već dugo vremena, kako se otvoreno pogoduje nezakonitim postupcima „poslovnjaka“ bliskim vladajućoj stranci, kako se vrše pritisci na „neovisne“ institucije koje se bave povlačenjem financija iz EU fondova, kao i na Državnu komisiju za kontrolu postupaka javne nabave, te da se otvoreno trguje utjecajem po stranačkoj pripadnosti, a u svemu tomu glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek i ravnateljica USKOK (Ured za suzbijanje kriminala i korupcije) Vanja Marušić samo su poslušne, produžene ruke šefa HDZ i Vlade RH, koje postupaju onako kako im se signalizira ili „došapne“.

Samo je tako moguće protumačiti zašto je DORH i nakon brojnih indicija o zlouporabama, istragu protiv ministrice Žalac (još uvijek članica Predsjedništva HDZ) „umrtvio“ i vjerovatno bi sve palo u zaborav i zastaru da na temalju naloga Europskog ureda javnog tužitelja (EPPO) kojeg vodi Laura Codrutu Kövesi („rumunjski Eliot Ness“) i prethodno provedenih istražnih radnji s OLAF (Europski ured za borbu protiv prijevara), koji je od lipnja ove godine počeo s radom i u RH (nadležan je za kaznena djela počinjena od studenog 2017) nije uhićena bivša ministrica i klupko se počelo odmotavati.

Nakon toga u DORH je došlo do prave blamaže, jer se zorno pokazalo, ma koliko se čelnice ove institucije, zajedno s Plenkovićem pravile „grbave“, kako državno tužiteljstvo „djeluje pod utjecajem i sukladno interesima drugih grana vlasti“.

(NE)ODGOVORNO PRAVOSUĐE: A koliko je situacija ozbiljna govori podatak koji je iznijela Tamara Laptoš, čelnica OLAF u RH: u samo nekoliko mjeseci ovaj je ured pokrenuo 430 istraga, zaprimio 1.340 predmeta, a radi se o potencijalnoj šteti od nevjerovatnih sedam milijardi eura.

I nakon i usprkos svega, Plenković je bez imalo stida i pameti, na sva usta ishvalio uhićenu ministricu, njeno znanje, kvalitet rada i entuzijazam, kao da je nominira za funkciju u EU, a radi se o osobi osumnjičenoj za bezobzirnu pljačku novca iz EU fondova.

Nakon što je hrvatska javnost saznala (iz razgovora T. Laptoš na N1) kako su u DORH i USKOK opstruirali istragu u slučaju Softver; Z. Hrvoj Šipek i V. Marušić su na brzinu, krajnje nepripremljene, sazvale konferenciju za medije, kako bi se (o)pravdale za ono što (ni)su učinile, ali cijela se ova otužna priča pretvorila u karikaturalno „izvlačenje“ i prebacivanje odgovornostia na druge.

Zaredala su nezgodna pitanja i kritike i opravdani zahtjevi iz oporbenih redova za njihovom smijenom, ali nakon izvješća kojeg je u Saboru podnijela nedvojbeno nesposobna državna odvjetnica, a kojeg je usprkos svemu podržao HDZ, čini se da će biti žrtvovana samo V. Marušić, ali tek nakon „provedenih izvida“ spornog predmeta.

Međutim, postavlja se pitanje: kako ih provesti kad DORH više ne posjeduje dokumentaciju o Softveru, sve je predao OLAF, a da su prije toga „zaboravili“ napraviti kopije. Toliko o vjerodostojnosti, odgovornosti i ozbiljnosti hrvatskog pravosuđa.

Jednako tako ni povlačenje optužnice u predmetu Agrokor za čelnice DORH i USKOK nije nikakav fijasko, iako je, kako se čini ona nepovratno kontaminiran budući se temeljila na financijskom vještačenju osobe koja je za sud obavila isti ili sličan posao koji je prije radila za kompaniju Agrokor, dok je bila u vlasništvu Ivice Todorića.

Obrana petnaestero optuženih u slučaju Agrokor od početka je upozoravala tužiteljstvo na nezakonitost takvog vještačenja, s pravom tvrdeći kako je rekonstrukciju svih tih zamršenih kriminalnih financijskih tokova u aranžmanu jedne te iste osobe „nemoguća misija“, a sad su dobili zadovoljštinu.

Uz već spomenuta uhićenja Piruške Canjuge i bivše tužiteljice Mirele Alerić Puklin (uhićen je također i njezin muž Goran Puklin, bivši vođa mladeži HDZ, umješan u niz financijskih malverzacija), sve ovo već otpisanom, a dokazano najvećem profiteru Tuđmanove (po)ratne kriminalne privatizacije, Todoriću daje krila i ukoliko mu uspije u Washingtonu dokazati, gdje pred američkim sudstvom vodi spor da mu je država protuzakonito oduzela Agrokor (spor je „težak“ četiri milijarde dolara), onda će se RH naći u teškom položaju, jer će „netko“ (hrvatski građani „solidarno“) morati vraćati sve dugove koje su Plenković i njegova famozna i još uvijek tajanstvena grupa Borg, razbijanjem Agrokora napravili, sebi u korist, a na štetu svih ostalih žitelja RH.

ZAVRŠNI UDARAC: Konačno, slučaj male Madine završni je udarac sramoćenju Hrvatske; nakon što je granična policija RH njenoj mnogočlanoj obitelji uskratila pravo na podnošenje zahtjeva za azil i noću ih, po velikoj hladnoći natjerala da se željezničkom prugom Zagreb-Beograd vrate u Srbiju (iako je Madinina majka molila da ih ostave u njihovim prostorijama do jutra kaka bi se ugrijali), tada je (21. studeni 2017) djevojčica smrtno stradala budući je na nju naletio brzi vlak.

RH nikada nije priznala krivnju i preuzela odgovornost za svoje nehumano i nezakonito postupanje; uz pomoć Centra za mirovne studije (CMS) i udruge Are You Syrious (AYS), odnosno odvjetnika koje su im angažirali, obitelj Hosseini je pokušala u Hrvatskoj ostvariti svoja prava, ali uzalud.

Na koncu, čak je i Ustavni sud RH odbacio ustavnu tužbu njene obitelji, ne nalazeći ikakva kršenja njihovih prava.

Nikoga nije bilo briga što je recimo obitelj tek nakon četiri dana dobila Madinino tijelo, sve okrvavljeno, nitko se nije udostojio oprati ga; imigranti valjda nisu ljudi.

Sa policijom obitelj nije mogla razgovarati, iako je bila dužna dodijeliti im prevoditelja, tražili su od tih nesretnih ljudi da potpišu nekakve dokumente na hrvatskom jeziku, a bez da znaju što potpisuju i to na jeziku koji ne razumiju.

A, kad se pojavila odvjetnica koju su angžirali CMS i AYS i koja je preuzela njihovo zastupanje, policija ju je sustavno ometala u radu, prijetila joj i otvoreno vršila pritisak da odustane od pružanja pomoći.

I što je je najsramotnije, uskratili su odvjetnici snimke nadzornih kamera iz kojih bi se razvidno vidjelo što se stvarno dogodilo, cinično tvrdeći kako su upravo taj dio snimka „izgubili“.

A sve to je samo dio kalvarije kroz koju su zahvaljujući hrvatskoj policiji prošli.

Na koncu, obitelj je sa svojom tužbom dospijela pred Europski sud za ljudska prava koji je presudio da je RH po svim točkama kriva i državu je kaznio s 40.000 eura kao obeštećenjem za tragično poginulu djevojčicu i obvezom plaćanja svih sudskih troškova.

Pučka je pravobraniteljica RH Tena Einwalter ustvrdila da je presuda neviđena sramota za hrvatsku državu, jer je sud zaključio kako nije bila provedena smislena istraga, da ju je policija svijesno opstruirala, lažući kako obitelj Hosseini uopće nije ni ušla u RH i da je skrivala dokaze.

Na žalost, sve je to samo dokaz više u nizu sličnih, kako hrvatske vlasti već godinama sustavno provode politiku nasilja prema imigrantima, a presuda o nesretnoj Madini govori više od svega da je RH prešla crtu koju civilizirane zemlje nikada ne prelaze.

Ali, Plenković, čija je to odgovornost, na sve kritike samo nonšalantno odmahuje rukom i o smjeni svog vjernog pobočnika, ministra policije Božinovića, usprkos njegovim silnim lažima, uopće ne razmišlja.