Sramotno prikrivanje (ne)odgovornosti 1Foto: EPA-EFE/ SASCHA STEINBACH

Bivša predsjednica RH, a prije toga visokopozicionirana dužnosnica NATO Kolinda Grabar Kitarović slavodobitno je (još) 2017, naravno, prigodno manekenski (pre)obučena u maskirnu uniformu, nakon jednog od brojnih posjeta Kabulu savezničkim vojnim postrojbama izjavila „kako se Hrvatska danas brani i u Avganistanu“.

Ali, upravo ovih dana svjedočili smo debaklu te i takve obrambene politike; Amerikanci i njihovi saveznici, napustili su, zapravo glavom bez obzira pobjegli iz Avganistana prepuštajući ga talibanima, ni malo ne mareći za ranija obećanja kako će u ovoj napaćenoj zemlji poraziti islamske fundamentaliste, osigurati joj mir i sigurnost, ukloniti terorističke prijetnje i poboljšati život i standard tamošnjeg stanovništva.

Nažalost, ništa se od toga nije ostvarilo, poraženi i osramoćeni jednostavno su se pokupili i ostavili na cjedilu sve građane koji su povjerovali u njihova obećanja, prepustili su ih (ne)milosti talibana, a priče o zaštiti ljudskih prava (i ranjivih skupina poput civilnih i ljudskopravaških aktivista, LGBT osoba…), vladavini prava, razvoju i širenju demokracije, a samim time i emancipaciji žena, prije svega školovanju djevojčica i djevojaka kako bi se obrazovale i tako oslobodile vjekovnog ropstva u srogo patrijarhalnoj i kozervativnoj sredini, te konačno postale koliko-toliko ravnopravne, a u čemu su sudjelovali i pripadnici hrvatskog kontingenta, jednostavno su pale u vodu.

Sve su to saveznici preko noći zaboravili i milijune ljude prepustili njihovoj hudoj sudbini i osveti talibana.

Pitanje obrane slobode u koju se Amerikanci toliko zaklinju uvijek im služi i za nezasitno uveća(va)nje profita; istina, oni su uložili ogromna sredstva u vođenje dugotrajnog rata u Avganistanu, ali sve su to vratili i s debelimkamatama naplatili. Hrvatska nije imala što naplatiti, već samo izgubiti.

Na istom fonu besmislene izjave bivše predsjednice RH, oglasio se i aktualni hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Goran Grlić Radman; oboje slični po intelektualnoj inferiornosti i nedvojbenoj podkapacitiranosti za obavljanje poslova kojima se bave, pompozno ustvrdivši kako su usprkos općoj savezničkoj bježaniji obje NATO operacije: ISAF (osiguranje mira i sigurnosti na terenu) i Resolute Supportt (nastavak obuke antitalibanskih snaga) u cijelosti uspjele, te da je Hrvatska profitirala, jer je time potvrdila svoju (valjda podaničku) vjerodostojnost i kako je u razdoblju 2003-2021, dakle dok su hrvatski vojnici (gotovo 6.000) koji su sudjelovali u misiji dali snažan i vidljiv doprinos jačanju mira, kao i poboljšanju života Avganistanaca.

Ova izjava, da nije tragična, zvučala bi i više nego komično. A da smo u Avganistanu bili puki izvršitelji, plaćenici američke imperijlne politike, da smo podržavali korumpirani, marionetski režim, odnosno okupaciju tuđe zemlje, valjda u to nikog razumnog ne treba posebno uvjeravati.

Donekle, samo zahvaljujući odluci predsjednika RH Milanovića, ujedno i zapovjednika HV, donekle smo održali privid dostojanstva, jer smo se na vrijeme, prije godinu dana povukli iz avganistanskih bespuća, ali o tomu Grlić Radman u svom prepoznatljivom maniru lost in space nije rekao ni riječ.

I uistinu, što je to Hrvatska dobila boraveći u Avganistanu 17 godina, (su)financirajući silnim, uludo utrošenim milijardama tuđe planove i vodeći tuđi rat.

Srećom tijekom cijele misije poginuo je samo jedan hrvatski vojnik, ali naš vojni angažman ni izdaleka nije bio tako bezazlen kako su hrvatsku javnost uoči odlaska prvog kontingenta u tu zemlju uvjeravali naši vodeći političari i vojni stručnjaci.

Ma koliko udio RH u sklopu misija ISAF i Resolute Support bio skroman, Zagreb snosi (su)odgovornost za ponižavajuće i sramotno savezničko ponašanje tijekom dugogodišnjeg rata, a posebice nakon što su međunarodne snage oživjele poraz.

Primjerice, njemački predsjednik Frank Walter Steinmeir imao je snage priznati odgovornost Berlina u tom besmislenom ratu, za razliku od hrvatskog dvojca bez kormilara (Plenković i Milanović) kojem ne pada na pamet problematizirati zašto su se i gdje su se uludo (po)trošili silni novci, kao i ono malo preostalog ugleda države.

Je li uistinu samo zato da bi 2002. (za)dobili potporu SAD za prijem RH u NATO (što je dogovorio tadašnji premijer Račan), a da iza toga nije postojala nikakva sustavna strategija, ni metodologija kojom bi se osmislili naši interesi (i ponašanje) unutar ovog vojnog saveza, a zapravo svjetskog imperijalnog policajca pod kontrolom SAD.

Jednostavno, sudjelovanje RH u vojnoj misiji u Avganistanu danak je našoj nesposobnoj vanjskoj politici koja je tako nemajući vlastitu strategiju pogodovala velikim zapadnim silama i tako (p)određivala odnose sa saveznicima.

Političke su elite nezainteresiranoj hrvatskoj javnosti za sva zbivanja izvan vlastitog dvorišta (izuzev donekle onih u Srbiji i BiH) demagoški servirale opća mjesta, tipa kako prazninu ispuniti besmislom, a Sabor je bez pitanja i problematiziranja dizao ruku za vladina izvješća o našem angažmanu u sklopu ove unaprijed osuđene na propast međunarodne misije.

Jedino su Možemo i donekle SDP dovodili u pitanje (be)smisao vojne intervencije u Afganistanu, ali bez neke sustavnosti i dosljednosti.

Ali, nikad nitko od hrvatskih relevantnih čimbenika nije postavio pitanje smisla, ne samo našeg sudjelovanja u NATO misijama već i uopće članstva u toj organizaciji.

A koliko NATO uistinu predstavlja štit za male zemlje poput Hrvatske, aktualni primjer Crne Gore nam to jasno ilustrira.

CG, iako je članica NATO, prepuštena je sama sebi, kako bi to bila i Hrvatska da se nađe u sličnoj situaciji.

Kad se Hrvatska već angažirala u Avganistanu, pitanje je zašto nije bila prisutnija i aktivnija u civilnom smislu; uostalom i sama je imala dostatna, vlastita iskustva mirovnih misija (integracija Podunavlja), ali Plenković je taj recept (po)nudio Ukrajini, gurajući tako, ničim izazvan Putinu prst u oko, ali ga u Avganistanu nije ni spomenu.

Brojni, uglavnom lijevo-liberalni mediji tvrde da je to (bio) američki rat i poligon za isprobavanje novog naoružanja moćnog vojnoindustrijskog kompleksa, što je nesumnjivo točno, ali mi smo u njemu dragovoljno sudjelovali i moramo prihvatiti dio odgovornosti za pakao kroz koji ta zemlja prolazi.

Osim toga, naše političke elite nikad nisu propitivale sumnjive motive američkih intervencija diljem svijeta, a vidimo s kakvim su posljedicama rezultirale.

Naši političari tvrde da je RH mala zemlja da bi mogla svoje mišljenje drugima nametati, ali to ne znači da moramo biti narod bez pameti i morala.

I kad smo već brljali i sramotili se tamo gdje nismo trebali, umjesto da ispravimo grešku, solidariziramo se sa ljudima čiji su životi danas ugroženi od talibana, koji su nasjeli zapadnim obećanjima, da im se pomogne da napuste zemlju i da ih dojučerašnji saveznici prihvate i ponude im azil, premijer Plenković nonšalantno poručuje kako će RH prihvatiti 20, najviše 30 afganskih obitelji.

To je manje nego kap u moru; čini se da nismo ništa naučili iz strašnih lekcija kroz koje smo tijekom tzv.

Domovinskog rata prolazili. Jedino CROSOL, Platforma za međunarodnu građansku solidarnost (uz potporu Možemo) p(r)oziva vladu RH da preispita odluku i primi daleko veći broj ugroženih obitelji, ali kako to već obično biva „sit gladnom ne vjeruje“.

Istina, Milanović priznaje da naše sudjelovanje u avganistanskom ratu „mrlja na reputaciji, ne toliko i na savjesti“ i prihvaća da bi mogli simbolički primiti više izbjeglica, ali da je to prije svega odgovornost Amerikanaca.

To reče hrvatski predsjednik i ostane živ; kao da ne govori o životima, sutra možda već tisuća ubijenih ljudi, ukoliko im se na vrijeme ne pomogne.

Jednostavno, i sada su naša arogancija i prezir prema drugima, slabijima, svima kojima je potrebna naša pomoć dokaz naše nevjerodostojnosti i nesposobnosti da preuzmemo odgovornost za (ne)učinjeno; to je koliko odraz našeg neznanja, još i više naše banalne nacionalističke uskogrudnosti.

Mi smo te ljude jednostavno iznevjerili i odbacili, a to ne želimo priznati i pri tom se, po staroj navadi pravimo nevješti i glupi.

I tako smo iznova sebe same ponizili i po tko zna koji puta osudili na nebitnost, nevažnu fusnotu unutar zapadne, kršćanske civilizacije kojom se toliko volimo busati u prsa junačka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari