Teret kojeg se Hrvati (ne) žele riješiti?! 1Jasenovac Foto: EPA/ANTONIO BAT (arhiva)

… u povodu 80. obljetnice njena proglašenja, u zaključku svoje paskvile Ivica Karamatić ističe: „Napaćeni i od velikosrpske strahovlade, više od dva desetljeća tlačeni, pljačkani, izrabljivani… hrvatski narod 1941. čeznuo je za hrvatskom državom… Premda te godine nismo imali odveć iskrenih političkih prijatelja u svijetu (kao ni 1971. niti 1991, do danas), unatoč rečenom ustaški nacionalno-osloboditeljski pokret iz inozemstva i u tuzemstvu izborio se 10. travnja 1941. za uskrsnuće hrvatske države… Neovisno o tome što tko držao o ustaškoj vlasti u Hrvatskoj od 1941. do 1945, značaj 10. travnja nitko ne može zanijekati niti izbrisati iz hrvatske povijesti, premda bi to stanoviti Hrvati žarko željeli“.

HOS-ovci i njihovi simpatizeri, do samih vrhova aktualne Plenkovićeve vlasti, na čelu sa akademikom i potpredsjednikom Sabora, vitezom Reinerom, neprestano, više-manje prikriveno, ističu kako proglašenje NDH zapravo treba slaviti kao Dan hrvatske državnosti.

Nedvojbeno, veličanjem NDH, rehabilitacijom ustaškog pozdrava Za dom spremni (ZDS), negiranjem monstruoznih zločina i logora smrti (Jasenovac) nanosi se ogromna šteta suvremenoj Hrvatskoj, ali sve to je rezultat dugotrajne realitivizacije i indoktrinacije lažima i falsifikatima novodobne povijesti koja je započela činom uspostave RH 1991, odnosno Tuđmanovom izjavom na Prvom Saboru HDZ: „NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin, nego je predstavljala izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnosšću“, što je u dvorani Lisinski bilo dočekano ovacijama.

Od tad su se praktički ustaše i NDH počele otvoreno slaviti kao borci za hrvatsku slobodu.

A, to što je Pavelić Rimskim ugovorina Talijanima dao čak i više hrvatske obale (Dalmacija s otocima i Splitom) nego što je Rim dobio ranije tzv. Rapalskim ugovorom, što je ustaški režim ustupio Međimurje i Baranju Mađarima, što je Pavelić u znak zahvalnosti Musoliniju, što mu je omogućio da na fašističkim kamionima sa svojim pristašama trijumfalno uđe u Zagreb i tako ih uz potporu nacista instalira na čelo novoformirane, marionetske NDH, čak bio spreman prihvatiti i talijanskog kralja za vladara Hrvatske, o svemu tomu (neo)ustaška sljedba šuti i(li) nepodnošljivom lakoćom krivotvori činjenice.

I ne samo to: negira kako je Pavelićev teroristički režim počinio masovne, monstruozne zločine nad Židovima, Romima, hrvatskim antifašistima, a najviše nad Srbima, što se na koncu rata poglavnik pokazao kao najveća hulja i izdajnik u povijesti svog naroda, jer je glavom bez obzira pobjegao iz zemlje i na cjedilu ostavio svoje pristaše i narod u koji se zaklinjao.

Sve to tzv. domoljubnoj desnici ne smeta, jedino joj je važno naglasiti navodni antihrvatski karakter hrvatskog antifašističkog pokreta otpora, iako upravo jedino i samo njemu možemo zahvaliti što Hrvatska nije bila izbrisana s političke karte svijeta kao relevantna činjenica.

NDH, to je svakom jasno, bez potpore nacifašista ne bi bilo, bez nacističkih tenkova Pavelić ne bi mogao obnašati vlast, ali koliko god se tzv. hrvatski revolucionarci trudili prikazati kraljevsku, a potom i Titovu Jugoslaviju kao tamnicu hrvatskog naroda, što dakako ne isključuje čitav niz slabosti i deformacija koje su i u Karađorđevićevoj i u socijalističkoj Jugoslaviji išle na štetu Hrvata (i drugih naroda), moramo znati: zavedeni lošim iskustvom dobar je dio Hrvata prihvatio Endehaziju, ali kako se to često ponavlja kod različitih autora „više da izraze antisrpstvo nego li da brane hrvatstvo“.

Jednako tako, pogrešne su i teze pojedinih beograskih historičara koji za propast kraljevine, pa onda i Titove Jugoslavije krive Hrvate; krivnju bi ipak prije svega trebali potražiti u vlastitim redovima, tj. u redovima velikosrpske buržoazije, a kasnije komunističke nomenklature koja je na Jugoslaviju gledala kao na Veliku, odnosno Proširenu Srbiju.

Iako je NDH nedvojbeno u početku bila dočekana s velikim nadama i oduševljenjem kao ostvarenje tisućljetnog sna o vlastitoj države, Hrvati su se (u)brzo osvijestili shvativši zločinački, zapravo genocidni karakter te zloćudne tvorevine koja, pokazalo se, nije bila ni neovisna, niti država, a najmanje hrvatska.

Do konca 1941. ustašku prisegu položilo je stotinjak tisuća ljudi koji u početnoj euforiji nisu željeli vidjeti kako je režim praktički isti dan po ustoličenju počeo sa progonima Židova i Srba, a kad je zlostavljanje i klanje Srba uzelo maha, čak se i tzv. Stepinčeva crkva počela hladiti prema novoj vlasti.

Uostalom, Papa nikad službeno nije primio poglavnika (izuzev u privatnu audijenciju), Vatikan nikada nije priznao NDH.

Početkom ožujka 1943, njemački general Rudolf Lüters procijenio je da ustaški režim podržava svega dva odsto stanovništva, a general Edmund Glaise von Horstenauje bio zapanjen svirepošću ustaških zločina(ca), tvrdeći kako svojom koljačkom samoinicijativnošću nadmašuju najmračnije i najgore noćne more.

Pljačka, teror, samovolja ustaša i represija nad stanovništvom, kao i katastrofalna ekonomska situacija rezultirali su posvemašnjom padom ugleda Pavelićevog režima u narodu.

A, kada su HSS-ovci 1942/3. počeli masovnije pristupati NOB i Titovim partizanima, a posebice nakon pada Italije, Hrvati su se počeli masovno uključivati u redove antifašističke borbe.

Iako je NDH trajala samo četiri (preduge) godine, posljedice njene zločinačke naravi hrvatski narod trpi sve do danas, a još će se na žalost ova sramota nastaviti, jer bitni politički akteri na aktualnoj političkoj sceni, na čelu s HDZ i uz asistenciju hrvatske Katoličke crkve ne žele ujednačiti praksu kojom bi se jasno definirale i provodile zakonske restrikcije na sve one koji veličaju ustaše, njihov režim i insignije, a u taj tvrdi orah do danas se nije usudila zagristi čak ni lijeva, Račanova, a potom i Milanovićeva vlada.

Plenković je svojim problematičnim Vijećem za suočavanje s prošlošću licemjerno legalizirao ustaški pozdrav, a samim time i govor mržnje i praktički je time pokazao kako se slaže sa svima onima koji kvislinšku tvorevinu vide kao (p)ostvarenje hrvatske državotvorne ideje, koja je istina, pod ustašama doživila određene deformacije, ali koje ne mogu u konačnici naštetiti samoj ideji kao takvoj.

To je ujedno i najveći doprinos Plenkovića hrvatskoj politici, po toj relativizaciji pozdrava ZDS ostat će jedino i upamćen i ta dvostruka konotacija ustaškog pozdrava (tijekom Domovinskog rata prigrlili su ga HOS-ovci) time je (p)ostala nezaobilaznom sastavnicom bespuća naše društvene i političke (ne)ozbiljnosti.

Ali, lukavosti Plenkovićeva uma nema kraja; on dobro zna kako je NDH autentično zlo samo po sebi, ali kako bi to ublažio, i uz sebe vezao i desnicu, ali i (malo)građanski centar, poziva se na hrvatski antifašistiki pokret, ali samo u onoj mjeri koja podrazumijeva da se hrvatski partizanski pokret izdvoji iz šireg jugoslavenskog okvira.

To sustavno čišćenje od jugoslavenstva nalik je pokušajima čišćenja NDH od ustaških zločina i holokausta; to je nemoguća misija, ali tko mari za argumente, istine i činjenice.

A, koliko smo u svemu što negira hrvatski antifašizam i (ne)izravno veliča ustaštvo daleko odmakli, zorno svjedoči mlaki i praktički simbolički odziv na hvalevrijednu inicijativu Documente koja je subotu, 10. travnja 2021. organizirala šetnju zagrebačkim lokacijama povezanim sa stradanjima Židova, Roma, Srba i antifašista tijekom Drugog svjetskog rata.

Time se želio zorno osuditi projekt NDH kao najveće sramote i zločina u povijesti hrvatskog naroda, međutim, sve je to nekako prošlo neprimjetno, i zbog pandemijue i stanja duha koje dominira u hrvatskom društvu.

Iako su ustaše kompromitirale Hrvatsku i hrvatski narod kao nitko prije i poslije njih, a danas prokazani Tito i partizani Hrvatskoj (Jugoslaviji) vratili ono što joj je poglavnik oduzeo i poklonio tuđinu (Istra, otoci, Dalmacija…) ova se notorna činjenica (ne)svjesno zapostavlja i zanemaruje, ustaški zločin svodi na eksces, a Titov režim se proglašava zločinačkim koji je svojom bestijalnošću nadmašio Hitlera, Musolinija i Pavelića zajedno.

Ide se čak toliko daleko da se tvrdi kako Hrvati, odnosno pripadnici ustaškog režima nikad ne bi izvršili tako masovne zločine, da ih na to nije prisilila nacistička soldateska; ali na koncu, bez ogleda na sve moramo priznati: to je bila cijena i svijesna žrtva na oltaru hrvatske državotvornosti.

Uostalom, to su činili samo zato kako bi očuvali državu koju su nakon silnih, košmarnih stoljeća uspjeli obnoviti.

Međutim, koliko puta treba podsjećati: u prvih sto dana vladanja, ustaški režim je uveo rasne zakone, zabranio ćirilicu i osnovao logor u Jasenovcu, a bez da je čekao ikakve izravne upute iz Berlina.

Jasno je kako s takvim povjesnim bagažom, Hrvatska ne može naprijed; posebice ne, dok se konačno jasno ne odredi i zakonski sankcionira što su joj to ustaše i NDH. A to što su u Srbiji rehabilitirali četnički pokret i Dražu Mihailovića slaba joj je utjeha.

close
Teret kojeg se Hrvati (ne) žele riješiti?! 2

Prijavite se za
NJUZLETER

Svake subote u formi mejla biće Vam dostupan pregled nedelje koji za Vas biraju i komentarišu kolumnisti Danasa.

Vaša email adresa biće korišćena isključivo za potrebe slanja njuzletera u skladu sa Politikom privatnosti.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.