Vreme pretnji i uvreda 1Foto: EPA-EFE/ OLIVER CONTRERAS POOL; Foto: EPA-EFE/ ZHANG LING XINHUA; Foto: EPA-EFE/ ALEXEI DRUZHININ SPUTNIK KREMLIN POOL

Prvi dodiri lidera SAD, Kine i Rusije u ovoj godini počeli su pretanja i uvredama, što ne obeća harmoniju u svetu.

Pre bi se reklo da se stvaraju uslovi za veliki geopolitički rascep, gde će se na jednoj strani naći transatlantski savez Amerike i zapadne Evrope, nasuprot ogromnom evroazijskom bloku Kine i Rusije.

Nakon što je američki predsednik Bajden potvrdio da ruskog predsednika Putina smatra ubicom, jasno je da se ne može očekivati skorije poboljšanje odnosa s Rusijom.

Odmah posle Bajdenove uvrede, Putin je učinio dve stvari: izjavio je da je pripajanje Krima Rusiji nepovratna stvar i da se Rusija neće odreći Donbasa.

Time je obznanio da Rusija sebe smatra neprikosnovenim arbitrom u postsovjetskom prostoru i da će svako nastojanje NATO i SAD da prodru u njega biti dočekani sa odlučnim ruskim protivljenjem.

Istina, Amerikanci su ovu izjavu odmah relativizovali, ali obrnuti trend zaoštravanja počeo je prema Kini.

Međunarodna neslaganja bila su ključna tema zvaničnika dva bloka koji su se sreli istog dana, 24. marta, da učvrste svoja savezništva i partnerstva na sve podeljenijoj globalnoj sceni. Na Zapadu, državni sekretar Entoni Blinken bio je s ministrima spoljnih poslova NATO zemalja.

Na Istoku, razgovarali su kineski ministar spoljnih poslova Vang Ji i Sergej Lavrov.

„Sve dok smo zajedno, možemo da se suprotstavimo Kini u usponu i agresivnoj Rusiji“, imenovao je direktne izazove za Evropu i SAD, na otvaranju konferencije, generalni seklretar NATO Torvald Stoltenberg.

Stejt dipartment podržao je to mišljenje.

„Sastanak je trebalo da podvuče američku odlučnost da ojača i revitalizuje veze s NATO saveznicima“, rekao je portparol Ned Prajs, dodajući da je diskusija u Birselu uključivala „zabrinutost zbog ruskih i kineskih malignih aktivnosti i napora u dezinformacijama kao i kontroli naoružanja i regionalnim pitanjima bezbednosti“.

Na sastanku s ministrima spoljnih poslova NATO, Blinken je poručio da „zapad mora da sarađuje sa Rusijom radi promovisanja zajedničkih interesa“, ali da zadrži svoj kritički stav prema ruskim potezima koje smatra neprihvatljivim.

Nekoliko dana ranije, 19. marta, održan je napeti dijalog s Kinom u Enkoridžu gde su Blinken i kineski partner Vang Ji optuživali jedan drugog za kršenja ljudskih prava.

„Razgovaraćemo o našoj dubokoj zabrinutosti zbog delovanja Kine u Sinđijangu, Honkgongu, Tajvanu, sajber napada na SAD i ekonomskih pritisaka na naše saveznike“, rekao je Blinken.

On je dodao da svaka od ovih radnji ugrožava poredak zasnovan na pravilima na kojima se zasniva globalna bezbednost.

Najviši zvaničnik za spoljnu politiku kineske KP, Jang Džieči uzvratio je optužujući SAD da koriste svoju vojnu i finansijsku moć kako bi vršili pritisak na druge zemlje, kao i za zloupotrebu pojma nacionalne bezbednosti kojom utiču na međunarodnu trgovinu.

Sa svoje strane, Peking se priprema na dugu borbu sa Amerikom.

„SAD su najveća pretnja razvoju i bezbednosti naše zemlje“, rekao je predsednik Si Điping, dodajući da su SAD „najveći izvoznik haosa u savremenom svetu“.

Điping je najavio opadanje Zapada u vreme kad Istok raste.

Rukovodstvo Kine razmotrilo je dugoročne tendencije i zaključilo da ono više svoje planove ne može da zasniva na očekivanju stabilnih odnosa sa SAD.

Zbog toga je usvojen plan ekonomske strategije dvojnog kretanja.

Kako je Si Điping pojasnio, „jedino samostalna Kina, uz razvoj unutrašnjeg tržišta, može da postigne dinamični rast i razvoj, bez obzira na porast neprijateljstva u svetu“.

Za postizanje tih ciljeva biće neophodno savladati neposredne prepreke.

Jedna od njih je stvaranje blokova za suprotstavljenje kineskim inicijativama i sprečavanju uspona Kine.

Pre susreta u Enkoridžu, Blinken i Saliven proveli su vreme u učvršćivanju opozicionog antikineskog bloka, prvo u Južnoj Koreji i Japanu, a zatim u grupi pomorskih država koje su neprijateljske prema Kini – SAD, Japan, Indija i Australija.

Kineski stav o dugoročnoj nestabilnosti odnosa sa SAD kompatibilan je sa Bajdenovom izjavom s početka februara, na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti.

„Moramo se svi zajedno pripremiti za dugoročno strateško rivalstvo sa Kinom… Svi, apsolutno svi, moraju slediti ista pravila“, naglasio je Bajden.

Dok je Blinken konferisao s NATO ministrima, istog dana sastali su se ruski i kineski ministar spoljnih poslova, Sergej Lavrov i Vang Ji.

Oni su u Guilinu predstavili svoju viziju nove međunarodne dinamike, sa Pekingom kao snagom za zaštitu svetskog poretka.

„Trebali bismo delovati kao garanti pravde u međunarodnim poslovima“, rekao je Vang Ji, dodajući da je „Kina spremna da promoviše međunarodni sistem koji su uspostavile UN, štiti svetski poredak zasnovan na međunarodnom pravu i pridržava se univerzalnih vrednosti kao što su mir, razvoj, pravda, demokratija, jednakost i sloboda“.

Lavrov je dodao da Rusija i EU više ne razgovaraju.

„Ne postoje odnosi sa EU kao organizacijom“, rekao je Lavrov, dodajići da je „celokupna infrastruktura ovih odnosa uništena jednostranim odlukama donesenim u Briselu“.

On je zapretio prekidom diplomatskih kontakata sa nacijama koje vređaju Rusiju. „Ako želite mir, pripremite se za rat“, upozorio je ruski ministar.

Ovakav sastanak, koji liči na uspostavljanje rusko-kineskog saveza, bio je logičan nakon prvih koraka koje je učinila Bajdenova administracija.

Ekonomska kompatibilnost i vojno dopunjavanje mogli bi da dovedu i do stvaranja vojnog saveza te dve države, što SAD nipošto ne žele. Istina, ne bi sve išlo glatko ni između Kine i Rusije. Rusija bi bila ekonomski inferiorna, a značajne su i ideološke razlike.

Ovakvi Bajdenovi ofanzivni potezi na početku mandata, međutim, ne moraju mnogo da znače, jer postoje mnoge stvari koje veze ove tri sile čine neodvojivim.

SAD su najveći kineski kupac koji ne sme da se izgubi. Rusija i SAD imaju mnogo zajedničkih pitanja i odgovornosti u bezbednosti.

U suštini sve to može da postane jačanje pregovaračkih pozicija.

Obim ekonomske interakcije između SAD i Kine, ipak, ne umanjuje njihovo geopolitičko odbijanje.

Stanje kontrolisanog sukoba, reklo bi se, prirodno je između ovih supersila. Svet se ipak promenio i još uvek se menja.

Najvažnije pitanje je da li taj svet znači dominaciju jednog pogleda, jedne ideologije i jednog sistema ili je u pitanju šareni svet gde cvetaju stotine cvetova?

Predsednik Saveta za spoljne odnose Ričard Has i stručnjak tog saveta Čarls Kapčan, veruju da je svet u 21. veku upravo ovo drugo.

„Čak i ako zapadne demokratije savladaju polarizaciju, potisnu neliberalizam i otpočnu ekonomski oporavak, one neće sprečiti dolazak sveta koji je istovremeno multipolaran i ideološki raznolik“, tvrde oni.

Pitanje je, međutim, da li su SAD spremne na takav svet?

Jedna grupa vodećih američkih spoljnopolitičkih eksperata od kraja hladnog rata želi da se SAD izvuku iz međunarodnih obaveza jedinog garanta liberalnog globalnog poretka, jer takva uloga, osim što košta, pokazuje se često i nedelotvornom.

O tome mogu da posvedoče gotovo svi ratovi koje je vodila Amerika u poslednjih 30 godina i koji su svi odreda promašili ciljeve. Srbija, Avganistan, Irak, Libija… imenujte sami.

Podeljeni ili svet grupisan u saveze neizbežno otvara pitanje ravnoteže.

Istorija jasno pokazuje da takvi periodi burnih promena donose velike opasnosti.

Nadmetanja velikih sila oko hijerarhije i ideologije redovno vode u velike ratove.

„Da bi se izbegao ovaj ishod potrebno je trezveno priznati da liberalni poredak predvođen zapadom, koji se pojavio posle Drugog svetskog rata, ne može dovesti do globalne stabilnosti u 21. veku“, tvrde Has i Kapčan.

Pozivajući se na evropsko iskustvo koncepta velikih sila koji je nastao posle Bečkog kongresa 1815, i narednih 100 godina bio uspešno garant kontinentalnog mira i evropske stabilnosti, oni predlažu stvaranje globalnog koncerta velikih sila za 21. vek.

On bi imao šest članova: Kinu, EU, Indiju, Japan, Rusiju i SAD.

Demokratije i nedemokratije imale bi jednaki položaj, dok bi uključivanje ovih članica bilo zasnovano na moći i uticaju, a ne na vrednostima i tipu režima.

Članice bi pretstavljale 70 odsto globalnog društvenog proizovda i vojne potrošnje.

Koncept bi garantovao teritorijalni status kvo i pogled na suverenitet koji isključuje, osim u slučaju međunarodnog konsenzusa, upotrebu vojne sile ili drugih sredstava prinude za promenu postojećih granica ili rušenja režima.

Ova relativno konzervativna osnovna trebalo bi da ohrabri učešće svih članica, a posebno onih koje imaju veoma čvrst stav prema suverenitetu, poput Kine i Rusije. Istovremeno, koncept bi pružio idealno mesto za raspravu o uticaju globalizacije na suverenitet i potencijalnoj potrebi da se uskrati suvereni imunitet nacijama koje se bave određenim aktivnostima, kao što su genocidi, skrivanje ili sponzorisanje terorista ili ozbiljno pogoršanje klimatskih promena.

Sasvim drugu poruku nosi nedavna studija Atlantskog saveta, koja već naslovom Još duži telegram, želi da asocira na Dugi telegram Džordža Kenana, kojim su redefinisani američki odnosi sa SSSR, sada u odnosu prema Kini.

U njoj se zastupa ideja da SAD ni s kim ne treba da dele svetsko preimućstvo, pa ni sa „sve autoritarnijom i agresivnijom Kinom Si Đinpinga“.

Precizira se da buduća američka strategija treba da budu „laserski fokusirana na linije raskola između Sija i njegovog uskog kruga“, radi „promene njihovih ciljeva i ponašanja, a time i strateškog kursa“, jer su „elite KP mnogo više podeljene, nego što se to široko uočava“.

Na kraju, najvažniji cilj američke strategije trebalo bi da bude „navođenje kineskih vladajućih elita da zaključe da je u najboljem interesu Kine da nastavi da deluje u okviru liberalnog međunarodnog poretka predvođenog SAD, a ne da gradi suparnički poredak“, da ne pokušava da „širi ili izvozi njen politički model izvan kineskih granica“, te da je to „najbolji interes“ u skladu „sa idejama KPK“.

Između ova dva koncepta nalazi se ukupna neizvesnost s kojom se svet suočava.

Ako je suditi po tome kako se odgovara na pandemiju koja je doista globalna, i zaokuplja čovečanstvo duže od jedne godine,  onda u izgledu nije saglasnost ni o jednoj od dve ideje

Kako sada izgleda, to će biti svet bez pravila i bez bilo kog ko će ga voditi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari