Agon Malići: Srpska zajednica i dalje živi ili u segregaciji ili u getu 1Foto: FoNet/ Aleksandar Levajković

Kosovo je uprkos mnogim unutrašnjim problemima, pa i ozbiljnih sabotaža spolja, pre svega Srbije i Rusije, uspelo da pokaže i potvrdi da je otporna i održiva država.

Možda i dalje ostaje stabilno više zbog društvene snage nego snažnosti države, koja je slaba, ali doći će i taj trenutak kad će se te dve snage spojiti. Poslednji demokratski izbori su još jedan znak toga da je demokratija sazrela. Sad najveća teškoća će biti da se demokratski prostor razvije, ali i da se osigura rast ekonomije, a to neće biti moguće bez nekakvog prodora i izlaska iz međunarodnog limba – ocenjuje u razgovoru za Danas Agon Malići, politički analitičar sa Kosova, u odgovoru na pitanje kako vidi nekadašnju južnu srpsku pokrajinu, 13 godina od proglašenja nezavisnosti od Srbije.

* Kako komentarišete rezultate tek okončanih izbora? Kako vidite politiku Albina Kurtija, odnosno očekujete li bolje vreme i uslove za ostvarenje javnog interesa građana Kosova?

– Kurtijeva pobeda je bila očekivana pa i nezaobilazna. Kurti je pobedio zbog svog karaktera i popularnosti, ali taj rast od 100 odsto za godinu dana je dobio zbog generalne frustracije sa starom elitom. Tako da ovakvu duboku pobedu gledam kao miks dve emocije i struje – jedna je strogo pro-Kurti, a druga pragmatičnija emocija „vreme je za promenu i hajde da mu damo šansu“. Mislim da je dobro to što ljudi traže promene u načinu kako se vlada, i siguran sam da će biti pozitivnih promena, posebno u vidu vladavine prava. Ali plašim se da su Kurti i Osmani gradili prevelika očekivanja i u unutrašnjoj pa i spoljnoj politici, pa će biti teško upravljati ovom situacijom, i očekujem gradualno razočaranje. Naravno, ovaj rezultat je važan jer je nokautirao staru elitu i ima potencijal rekonfiguracije cele političke scene, pa i buduće opozicije, dajući reformistima u LDK i PDK mogućnost da prezumu vođstvo.

Agon Malići: Srpska zajednica i dalje živi ili u segregaciji ili u getu 2

* Kakve ishode sada očekujete u dijaloškom procesu između Kosova i Srbije? Verujete li da je ideja o podeli sada zauvek odbačena i neizvodljiva?

– Ja sam skroz skeptičan da će biti nekakvog zamaha u dijalogu. Vučić nije zainteresovan da uradi ništa do izbora u Srbiji. Kurti to zna, a i za njega dijalog nije prioritet. Neće on da u svome prvom mandatu troši politički kapital na tu temu jer se za njega glasalo zbog unutrašnjih reformi. Što se tiče podele, mislim da podela nikad nije bila realna opcija, nego neka vrsta „korekcije“ ili „razmene teritorije“. Ne vidim nikakav potencijal za tako nešto ili bilo kakvu vrstu kompromisa na Kosovu (još manje će biti moguća ideja o Zajednici), jer za Kosovo je Ahtisari bio maksimum kompromisa. Ako Srbija očekuje nekakvu kompenzaciju za priznanje, to u trenutnim okolnostima može očekivati samo od strane međunarodne zajednice.

* Često se može čuti i da će takozvane velike sile podržati dogovor između Kosova i Srbije. Da li je dogovor uopšte moguć, odnosno da li preostaje bilo koja druga opcija osim međusobnog priznavanja?

– Mislim da je međusobno priznanje jedino održivo rešenje, ali je problem to što se od Kosova traži kompromis koji bi ili podrazumevao teritoriju ili neku vrstu „bosnizacije“. Kosovo ne može da zameni svoju slabu spoljnu poziciju unutrašnjom destabilizacijom i nefunkcionalnošću. Jedino što mi se čini moguće u sledećih par godina jeste to da se Srbija složi da Kosovo postane članica međunarodnih organizacija, bez priznanja.

* Na vlasti u Srbiji su politički naslednici režima Slobodana Miloševića, Mirjane Marković, Vojislava Šešelja… Ivica Dačić, Aleksandar Vučić, Aleksandar Vulin… Dakle, onih koji su na Kosovu celu deceniju činili najgnusnije ratne zločine, etnička čišćenja, sprovodili diskriminaciju po svim osnovama. Zbog toga su mnogi srpski generali osuđeni u Hagu na višedecenijske kazne zatvora. Verujete li da je takva politička klika zaista u stanju da reši problem sa Kosovom, kao što to EU i SAD očekuju, nadaju se tome, čak daju i podstrek?

– Lično sam mislio da su nacionalisti jedini koji mogu u Srbiji imati taj politički kapital da nešto tako urade. Ali očigledno je da oni traže da se približe Zapadu samo ako Zapad sad počne da legitimiše i podrži velikosrpske ambicije, od Kosova pa do Bosne. Znači, menjanje kursa Srbije na prozapadnom pravcu se uslovljava destabilizacijom komšiluka. Normalizovala se neka ideja da Srbiji treba dati nekakvu kompenzaciju u regionu da bi je približili Zapadu. Mislim da su iz Zapada bili malo naivni, pa su tako ojačali Vučića i stvorili probleme i Srbiji i celom regionu. Sad mislim da postoji više svesti, posebno u Berlinu, pa i Vašingtonu, da se možda išlo previše u tom pravcu i da je Vučiću već istekao rok kao pouzdanom partneru u ovom pravcu. Ali imajući u vidu stanje srpske opozicije, a posebno njihov ponekad još problematičniji i nacionalističkiji stav, Vučić Zapadu i dalje ostaje jedina opcija.

* Verujete li da je bez priznanja i pokajanja, odnosno izvinjenja zbog politike koju je vodio srpski režim devedesetih, pomirenje i suživot dva naroda, uopšte moguć? Da li je tako nešto moguće očekivati od aktuelne političke elite iz Srbije?

– Normalizacija je proces normalizacije državnih odnosa, ali ne i društvenih. Politička normalizacija je preduslov, ali naravno taj društveni proces neće da ide nigde bez procesa pomirenja. Nažalost, primećujem da se u Srbiji ide u obrnutom pravcu viktimizacije ili relativizacije prošlosti („svi smo isto krivi“). Sa ovakvom vajmarskom Srbijom neće biti trajnog mira u regionu.

* Smatrate li da bi Srbija trebalo da plati ratnu odštetu Kosovu, što je jedna od ideja aktuelnog pobednika izbora Albina Kurtija?

– Ratna odšteta naravno da mora biti jedna od tema dijaloga. Tokom rata, u procesu etničkog čišćenja, ubijanja skoro 10.000 civila i iseljavanja oko 800.000 ljudi sa Kosova, srpske državne i paravojne snage su spalile, razarale i ukrale enormnu količinu materijalnih sredstava i infrastrukture, pre svega, kuće, ali i verske objekte kao džamije. To nije nešto što može tek tako da se prevaziđe kao tema.

* Kako ocenjujete uslove života Srba na Kosovu? Nemali broj slučajeva odmazde zabeležen je prema srpskom stanovništvu nakon 2000. godine. Koliko su njihova prava ugrožena i u čemu prepoznajete najveći problem kada je o tome reč?

– Mislim da je situacija za kosovske Srbe bila veoma loša odmah posle rata zbog osvetničkih napada, kad su mnogi, posebno iz većih gradova, odlučili i da odu sa Kosova. Poslednji put kad su kosovski Srbi bili ozbiljno ugroženi je bio mart 2004. Posle toga mislim da se situacija značajno poboljšala, pa se čak i skroz normalizovala, iako smo daleko od nekakve harmonije. Srpska zajednica i dalje živi ili u segregaciji (na severu) ili u getu (na jugu). Postoje i dalje slučajevi napada u kojima su žrtve kosovski Srbi, ali nisam siguran koliko od toga je etnički motivisano, a koliko deo kriminala koji postoji kod svih zajednica. Mislim da je jedan deo toga u nekim strateškim trenucima i medijski forsiran od strane režima u Srbiji da bi se kreirala neka klima nepoverenja i tenzija, i da bi se opravdala državna politika prema Kosovu. Lično mislim da smo mi kao Albanci imali odgovornost da iskrenije produžimo ruku manjinama da bi dobili više poverenja i da smo u tome propali. Ali isto mislim da smo u jednoj veoma složenoj situaciji „duple viktimizacije“. To pružanje ruke je teško u situaciji kad Srbija vodu agresivnu politiku protiv kosovske državnosti i u tom smislu je stvorila situaciju u kojoj se srpska manjina gleda kao antidržavni element. U ovoj situaciji nema prostora za unutrašnji dijalog.

* Kako vidite delovanje političkih predstavnika Srba na Kosovu, pod direktnom kontrolom Vučića i Beograda? Ubistvo Olivera Ivanovića, recimo, još nije rešeno…

– Nažalost, na Kosovu ne postoji autentična politička snaga koja bi artikulisala interes kosovskih Srba, a koji nije isti kao interes Srbije. Vučić je uspešno, u ime nacionalne politike, preuzeo celu kontrolu nad srpskim stanovništvom. To, naravno, uz pomoć naših elita koje ne razumeju da je naša odgovornost da pružimo ruku manjinama. I kod nas, kao u Srbiji, postoji ta ideja da hoćemo teritoriju (sever), ali nećemo da pričamo sa ljudima koji žive tu.

* Hašimu Tačiju, Kadri Veselju i Redžepu Seljimiju se sudi u Hagu. Kako vidite njihovu ulogu u ratu i proces koji se trenutno vodi protiv njih?

– To je na Kosovu danas možda najsloženije pitanje. Uglavnom postoji konsenzus, a u to verujem naravno i ja, da je Oslobodilačka vojska Kosova vodila pravedni rat u kontekstu gde kosovski Albanci, posle decenije mirovne rezistencije koja nije davala rezultate, više nisu imali alternativu protiv genocidnog režima Slobodana Miloševića, kojeg se ja veoma dobro sećam. Ako su se u to vreme mnogi ljudi u Srbiji osećali kao građani drugog reda, možete zamisliti kako je bilo biti Albanac posle ukidanja autonomije, znači građanin trećeg reda, a posebno kako je bilo biti Albanac iz skroz diskriminisanih regija poput Drenice – to su bili građani četvrtog reda. Da ne pričam kako je bilo biti Albanac kad je rat već počeo, i kad više nije bilo nikakvih opcija osim bekstva ili puške. Tokom tog pravednog i oslobodilačkog rata u kome je prevladao haos, bilo je i civilnih žrtava iz manjinskih grupa ili između samih Albanaca, pa osvetničkih napada posle rata. Svi ti ljudi i njihove porodice zaslužuju pravdu i nadam se da će proces u Hagu razjasniti koliko je tu bilo komandne odgovornosti glavnog štaba, a koliko su to bili zločini pojedinaca ili regionalnih komandanata. To Kosovo duguje žrtvama, samom sebi, pa i međunarodnoj zajednici koja je pomagala Kosovu da se uspostavi kao država, prema principima ljudskih prava.

* Grobnice sa telima ubijenih kosovskih Albanaca razbacane su širom Srbije i nisu ni dvadeset godina posle otkrivene…

– Postoji doza frustracije zbog toga što Srbija danas nije primorana da se pozabavi ratnim zločinima, masovnim grobnicama, i da je do sada više postupka bilo protiv Albanaca (iako su daleko više žrtava bili Albanci), pa da se ovo i upotrebljava za izgradu revizicionističkih narativa i relativizacije prošlosti da su „eto, svi bili isto krivi“. Mora da se zna i razume u Srbiji da nisu bili svi isto krivi. Kosovo se borilo za slobodu od jednog genocidnog režima pa i višedecenijskog kolonijalnog pristupa od strane Beograda. I ta istorijska istina može da zaživi paralelno sa istinom da su tokom tog rata stradale i nevine srpske žrtve.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari