Bakić: Revolucija se u Srbiji još nije dogodila 1Foto: Miroslav Dragojević

Upitan kako gleda na na način na koji funkcionišu stranke u Srbiji nakon što je istupio iz Partije radikalne levice i da li je razočaran, sociolog Jovo Bakić odgovara sa „gledam isto onako kao i ranije“.

„Ko god je politički socijalizovan u političkim partijama u poslednje tri decenije, vaspitan je naopako. Nadao sam se da su vodeći ljudi bivše Socijaldemokratske unije (SDU) izuzetak, ali sam se prevario. Jednostavno, ovde se politika svodi na najsramniji način zarađivanja. Drugi aspekt priče jesu sredstva masovnog opštenja (ne mislim na režimska, jer ona su sredstva duhovnog trovanja), koja su mi otvorenija kada nisam u praktičnoj politici no kada jesam“, kaže Bakić u razgovoru za Danas.

Kada ste ulazili u SDU, koja je postala Partija radikalne levice, govorili ste o udruživanju više levičarskih organizacija u jednu veliku stranku. To se nije desilo a sada vidimo i izlazak Vas ali i drugih članova i PRL. Umesto ukrupnjavanja, na delu je usitnjavanje, da li to znači da je levica, ili uopšte stranački život u krizi?

– U PRL su se udružili ljudi iz različitih levičarskih organizacija, kao i neki pojedinci koji nisu pripadali političkim partijama. Sada ti ljudi u velikom broju izlaze iz PRL (dosad je izašlo 15 od 39 članova Glavnog odbora), pošto su se razočarali u neke ljude koji su nas pozvali. Mislili smo da smo pozvani u dobroj veri, a ispostavilo se da smo tu da oživimo političkog mrtvaca i obezbedimo mu vraćanje na političku marginu. U tom smislu, reč je o vraćanju na prvobitna podešavanja, jer PRL će ostati negdašnji SDU, uz još nešto malo članstva u Novom Sadu i Subotici.

Šta je potrebno da bi se takav kriza prevazišla i oživelo poverenje građana u stranke i političku participaciju?

– Potrebno je temeljno razaranje koruptivnog političkog sistema.

U danima za nama obeležili smo nekoliko važnih datuma, jedan od njih je 30 godina od takozvane Plišane revolucije. Kako sa ove distance gledate na te događaje ali i sve pokušaje revolucija koji su se kasnije dešavali u Srbiji?

– To nije bila revolucija, već državni udar. Organizovale su ga i finansirale velike sile, a izveli odmetnuti delovi režima Slobodana Miloševića uz saradnju tadašnje opozicije i masovno učešće naroda (aktivno sam u tome učestvovao).

Obeležena je godišnjica smrti Slobodana Miloševića, protiv čije vlasti je i vođenja pomenuta revolucija i drugi protesti i pobune posle toga. Šta smo to propustili da uradimo za ovih 21 godinu od njegove smene, i 15 godina od smrti, pa danas i dalje zavisimo od volje i uticaja jednog čoveka na vlasti?

– Revolucija podrazumeva radikalne promene privrednog, političkog i kulturnog sistema, a to se nije dogodilo. U politici je jedan autoritaran sistem zamenjen oligarhijskim; u privredi je protivustavno (sve do 2006, kada je donet i sada važeći ustav) sprovođena privatizacija, gde su oni koji su tokom Miloševićevog režima zaradili prvi milion nemačkih maraka mogli nesmetano da pokupuju postojeću privredu, pa je uspostavljen oligarhijski poredak u kojem jedan deo oligarhije pripada kapitalistima, a drugi političarima; naposletku, u kulturnom sistemu najbitnija i duboko reakcionarna promena odnosi se na povratak veronauke u škole, dok su zadržane duhovne trovačnice koje je Vladimir Beba Popović upotrebljavao za zaglupljivanje naroda, kao što i danas čini. Prema tome, morali bismo da pohapsimo oligarhiju, konfiskujemo njenu imovinu, nacionalizujemo prirodna dobra koja su prodali uglavnom pripadnicima strane kapitalističke oligarhije, izbacimo veronauku iz javnih škola (ko voli neka izvoli da je izučava u crkvenim ili privatnim školama), ukinemo Pink i Hepi, vlasnicima konfiskujemo i nacionalizujemo svu imovinu i izvedemo ih pred sud, te vratimo profesionalnost u sve oblasti društvenog života. Takve promene bile bi revolucionarne.

Ubistvo Zorana Đinđića, prvog demokratskog premijera Srbije, svakako je jedan od najpotresnijih događaja za demokratiju u Srbiji od uvođenja višestranačja. Da li mislite da je „Srbija stala“ posle njegovog ubistva i zašto?

– Svakako je to bio traumatičan događaj, ali jedan čovek nikada ne može da upropasti ili spasi bilo koju političku zajednicu. Potreban je tim ljudi. Pomenuh Bebu Popovića, a mogu pomenuti i Gorana Vesića ili Čedomira Jovanovića, kao i niz drugih, koji su bili bliski saradnici Zorana Đinđića, a sada su Aleksandra Vučića. Zar ne vidite oligarhijski kontinuitet?

Kako gledate na aktuelne afere sa kojima se državni vrh dovodi u vezu – od Jovanjice, Krušika, prisluškivanja predsednika, do obračuna sa kriminalnim klanom Veljka Belivuka – koliko je sve to bitno za građane Srbije?

– Veoma je bitno, jer autoritarno-mafijaški režim predsednika SNS-a prožet je kriminalom od vrha do dna, pa je njegovo uklanjanje uslov bez kojega se ne može napredovati, ali to je samo neophodan, ne i dovoljan uslov za istinski društveni napredak.

Korenite promene

„Za suštinske i korenite promene na bolje u Srbiji treba početi od uništenja političkog sistema, utvrđivanja kriminalnih veza između političara, kriminalaca i kapitalista, to jest uništenja mafije, utvrđivanja porekla imovine, kao i konfiskacije i nacionalizacije kriminalizovanih sredstava masovnog opštenja. Istovremeno, pravosuđe mora da sudi strogo se pridržavajući zakona“, kaže sagovornik Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari